TIME MACHINE/ JASMIN DURAKOVIĆ

Čaršiji nije bio dobar ni Gazi Husrev-beg, kako će onda valjati Abdulah Skaka i Aljoša Čampara!

Nedjeljni magazin10.10.20, 18:15h

 Čaršiji nije bio dobar ni Gazi Husrev-beg, kako će onda valjati  Abdulah Skaka i Aljoša Čampara!
Kakve će posljedice ostaviti dvije afere po politički život u godini koju su pojeli virusi/ Zašto od sarajevske čaršije ne trebaju ništa dobro očekivati Aljoša Čampara i Abdulah Skaka/ Kako je ubijen Gazi Husrev-beg/ Zašto je afera „Dreyfus“ prapočetak istraživačkog novinarstva/ Sve afere i filmovi Romana Polanskog

 

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 

GODINA KOJU SU POJELI VIRUSI, 'ASIM' I 'RESPIRATORI':  U drugoj smo polovini godine za koju ćemo uskoro govoriti kako su je pojeli virusi – oni pravi i oni politički. Svugdje je u svijetu tako, pa i kod nas. Krenulo je sa padom jedne vlade u Sarajevu, a izgleda da će i završiti padom druge. Između toga smo imali dvije velike afere poznate kao „Asim“ i „Respiratori“.

 

Afera „Asim“ počela je objavom snimaka razgovora visokih dužnosnika vodeće političke partije u Sarajevu na kojima jasno i glasno čujemo kako se trguje glasovima unutar stranke  i nezakonito zapošljavaju ljudi, naročito u kulturi jer tamo „kod Glumca ima mjesta“. Reditelj snimaka je bio „mangup iz vlastitih redova“ Semir Efendić, načelnik Općine Novi Grad i jedan od nezadovoljnika time kakvu kadrovsku politiku vode u vrhu SDA (čitaj – Bakir i Sebija).

 

Drugu veliku aferu otvorili su mediji – prvo objavom informacija o kupovini respiratora u dalekoj Kini putem firme egotičnog naziva „Srebrena malina“, potom i fotkama šefa kabineta premijera Vlade Federacije kako sa jednim advokatom na Ilidži dogovora odbranu glavnog aktera u aferi. Ovome gospodinu koji je premijera Novalića uvukao u aferu ime nije važno, jer se radi o nižerazrednom činovniku koji je, nakon otkrivanja ove afere, promtno vraćen tamo gdje mu je i mjesto – u rodni Gradačac.

 

Ove afere i dalje traju: jedna je rezultirala jučerašnjim potpisima za novu skupštinsku većinu u Kantonu Sarajevo, kao dubokim podjelama unutar SDA, koja je jučr iz svog članstva isključila Aljošu Čamparu, dojučerašnjeg glavnog operativca ove stranke. Upravo je Čampara prethodnih mjeseci u svojim javnim nastupima žestoko osuđivao aktere ovih afera vezanih uz ono što se svugdje naziva korpucija i kriminal ozbiljnih razmjera.

 

Zbog svega ovoga dobio je simpatije velikog dijela javnosti u BiH, ali i katil-ferman od vrha svoje sada već bivše stranke. Ne treba uopće sumnjati da će ovih dana početi opći rat protiv ovoga perspekitvnog političara. Udarat će ga njegove dojučerašnje partijske kolege, ali i sarajevska čaršija – njoj nikad niko nije valjao.

 

Danas su ove vrste afera dio fokora političkog života na Balkanu, a prva u kojoj sam ja učestovao bila je afera „Kecmanović“, koja se odvijala 1989. godine i koja je u velikoj mjeri odredila politički život BiH u burnom periodu nakon toga. Tadašnji rektor sarajevskog univerziteta Nenad Kecmanović neposredno uoči planiranog izbora za člana Predjedništva Jugoslavije optužen je od strane drugova iz CK SK BiH za suradnju sa britanskim obavještajnim službama. List „Valter“, u kojem sam radio kao jedan od urednika, objavio je prvi aferu koja je na koncu došla (političke) glave Kecmanoviću.  Sam Kecamanović je, kada je shvatio da će mu objava ovih informacija u javnosti napraviti štetu, pokušao zaustaviti izlazak tog broja „Valtera“, ali već je bilo kasno.

 

kecmanovic-valter

 

Redakcija je odluku o štampanju broja, uprkos Kecmanovićem pritisku da se to zaustavi, donijela rano ujutro na platou Skenderije. Plašili smo se prisluškivanja u redakciji koja se nalazila u Domu mladih.

Epilog ove afere bio je skidanje kandidature tadašnjeg rektora za visoku funkciju u Beogradu. Umjesto njega, predsjednik CK SK BiH Nijaz Duraković, a tu je negdje bio i Avdo Čampara, otac današnje političke zvijezde Aljoše Čampare, progurao je Bogića Bogićevića, što će se za godinu-dvije pokazati kao strateška i velika pozitivna odluka za sudbinu BiH.

 

AFERA DREYFUS: Da li ste čuli za aferu „Dreyfus“?  

Bila je to prva afera u svijetu koja je pokazala moć javnosti i medija.  Priča je počela 1984. godine kada francuske tajne službe pronalaze popis tajnih dokumenata koje je neki oficir htio prodati Nijemcima. Optužuju židovskoga časnika Alfreda Dreyfusa, iako nedužnog. Dreyfus dolazi pred vojni sud gdje iznose izmišljene dokaze i proglašavaju ga krivim. Doživljava poniženje i uzimaju mu sve činove. Irežirana je velika predstava za narod: skupili su se ljudi i stali mu skidati činove, pa čak i hlače, tako da je na kraju ostao samo u sakou. Drugi su protestirali: "Smrt židovima". Dreyfus je osuđen i zatvoren na Paklenom otoku blizu Francuske Gavane.

 

Advokat koji je branio ovoga nevinog optuženog oficira pravu verziju priče prosljeđuje čuvenom piscu Emilu Zoli, koji potom u pariškom listu „Aurora“ objavljuje otvoreno pismo "J'accuse" (Optužujem). Bio je to tekst protiv francuskog političkog vrha. Zola traži i dobija drugi proces, nakon kojega oslobođaju Dreyfusa. Ova borba je trajala šest godina, ali je Dreyfus  konačno proglašen nevinim.

 

Zato se ovaj slučaj smatra prapočetkom onoga što danas nazivamo istraživačkim i angažiranim novinarstvom.

 

Ova priča je više puta filmovana, ali posljednja snimljena vjerovatno je i najbolja. Film koji je preveden kod nas kao „Oficir i špijun“ režirao je Roman Planski i upravo ga možete gledati u našim kinima, ali i na online plaformama.

 

 

„Oficir i špijun“ je vrhunska filmska rekonstrukcija toga događaja, režirana slojevito, dubinski i bez ikakve patetike i sentimenta prema temi, ali i junacima ove priče.

 

Šta drugo očekivati od Polanskog, kojieg i samog prate afere u javnosti - od čuvenog masakra Charlesa Mansona inspiranog pjesmu „Helter Skelter“ do optužbi za silovanje maloljetne djevojčice, zbog čega je 2018-te godine izbačen iz Američke filmske akademije.

 

Bez obzira na sve ovo Roman Polanski je, sa svojim filmova, spomenimo samo neke, „Nož u vodi“ (1962), „Odbojnost“ (1965), „Bal vampira“ (1967), „Rosemaryna beba“ (1969),  „Kineska četvrt“ (1974), „Stanar“ (1976), „Tess“ (1978), „Pijanist“ (2002), reditelj bez kojeg je nezamisliva povijest sedme umjetnosti.

 

VIDEO ART U SARAJEVU: Negdje u zimu 1986. godine pisao sam za list „Naši dani“ o festivalu video arta koji se održavao u Olimpijskom muzeju Sarajevo. Bile su to zlatne godine Sarajeva u kojima se, u postolimpijskom zanosu, puno toga kvalitetnog dešavalo.

 

U svijetu je ulazio u umjetničku modu video, pa ni Sarajevo nije kasnilo u tome. Festival je vodila Planinka Mikulić. kćerka čuvenog političara, a radovi vodećih svjetskih umjetnika prikazivali su se na brojnim video ekranima i monitorima po muzeju. I to je za oči posjetilaca bilo vizuelno čudo.

 

Historija video art je vezana uz pojavu televizije i njegov začetnik je bio čuveni Andy Worhol, ali i Koreanac Nam June Paik, koji je ranih šezdesetih godina prošlog vijeka snimio i prikazivao svoj kultni rad „TV Clock“, u kojem je na 24 monitora imao razloženi znak kolora na televiziskom aparatu. Njemu je video kamera bila kist, a TV ekran platno.

 

Veliki Michelangelo Antonioni bio je prvi filmski reditelj koji je svoj film „Misterija Oberwald“ (1980) snimio video kamerom i nakon toga prebacio na 35 mm filmsku traku kako bi se film mogao vrtiti u kinima. Značilo je to puno za novi medij, te osamdesetih video postaje novi medij, ali i sredstvo u umjetničkoj praksi.

 

Jedan dio te rastuće produkcije video arta imali smo zato priliku gledati među prvima u svijetu polovinom osamdesetih u sarajevskom Olimpijskom muzeju.

 

Zbog svega ovoga bio je ovaj muzej jedna od prvih meta početkom rata u Sarajevu. Izgorio je nakon granatiranja izvedenog od strane srpske vojske sa okolnih brda.

 

olimpijski-muzej-otvaranje-1

 

Dugo smo čekali i eto dočekali njegovu obnovu i otvaranje.

 

Zato treba u velikoj mjeri odati i priznanje aktuelnom gradonačelniku Sarajeva Abdulahu Skaki, koji svoju funkciju prvog čovjeka olimpijskog grada nije, kao njegovi prethodnici, shvatio samo kao protokolarnu, nego je pokrenuo niz projekata koji su od značaja za prošlost ali i budućnost ovoga grada.

 

U životu sam odavno naučio jednu važnu stvar; ne vjeruj nikom osim vlastitim očima i iskustvu. Upravo zbog toga o Abdulahu Skaki imam pozitivno mišljenje. Kada smo prošle godine u Filmskom centru Sarajevo počeli projekat izgradnje muzeja „Valter brani Sarajevo“, iako su neki drugi bili puno pozvaniji da podrže ovaj projekat od značaja za grad i BiH, samo se Skaka, i to sam, javio za pomoć. Grad Sarajevo je stao iza projekta i zajednički smo ga na dar građanima Sarajeva otvorili 06. aprila prošle godine.

 

skaka-filmski-centar-valter

 

 Ali, sarajevskoj čaršiji ni takav gradonačelnik ne valja. To je onaj „centimetar više“, o kojem je pisao Meša Selimović, kada je pokušavao da pojasni otkud animozitet prema njemu u sarajevskoj akademskoj zajednici zbog koje je, između ostalog, i napustio Sarajevo.

 

ŠTA JE ZGRIJEŠIO GAZI HUSREV-BEG:  Malo je poznato da sarajevskoj čaršiji nije valjao ni Gazi Husref-beg, najveći graditelj Sarajeva. Ovaj bosanski namjesnik iz doba Otomanske imperije sagradio je Gazi-Husrev-begovu džamiju, ali i Haman, Bezistan, Tašlihan, Kuršumli mederesu, Hanikah, Imaret, Musafirhanu, te većinu dućana okolo ovih objekata. Iz njegovog vakufa i sredstava sagrađeni su i Sahat-kula, Morića Han, Biblioteka, kao i prva bolnica u Sarajevu. Praktično, bez njegovog vakufa ono što danas poznajemo kao Baščaršiju ne bi ni postojalo.

 

Bez obzira na sve ov,o nije bio dobar tadašnjoj čaršiji. O njegovoj smrti postoji više verzija, po jednoj koja je najuvreženija, pogino je u Crnoj Gori, ali je katil-ferman stigao iz daleka. Od njegovih čaršijskih neprijatelja iz Šeher Saraja.

 

 

Zato je video preporuka za kraj ovoga teksta spot koji sam prije šest-sedam godina režirao za grupu Shaderwan Code.

 

(DEPO Portal/ak)

 



Komentari - Ukupno 18

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još