Izvor: Jutarnji.hr

Piše Gojko Drljača

Američki admiral Brad Cooper, zapovjednik CENTCOM-a, stoji pred novinarima i suhoparno opisuje ono što se dogodilo noć prije u Hormuškom tjesnacu: šest iranskih brzih čamaca je potopljeno, presretnute su krstareće rakete i dronovi, dva američka razarača operativna su u zaljevu, dva trgovačka broda pod pratnjom uspješno su prošla tjesnac... Istovremeno, vlasti Emirata javljaju da je iranski dron udario u naftno postrojenje Fujairah, ranio tri indijska radnika i zapalio “veliki požar”. Južnokorejski teretni brod gori usidren u tjesnacu, Trump poziva Korejance da se pridruže “Projektu sloboda”; u osnovi, preuzimanju kontrole nad Hormuzom. Iran na državnoj televiziji tvrdi da ništa od toga nije istina.

Sve ovo samo je prvi dan operacije “Projekt sloboda” ili američkog pokušaja da vojnom pratnjom probije iransku blokadu te izvede stotine brodova zarobljenih u Perzijskom zaljevu od kraja veljače. Trump je tjedan dana ranije Kongresu pisao da su “neprijateljstva s Iranom okončana”, a od jučer Washington ne može odgovoriti na jednostavno pitanje: je li primirje još na snazi? Istovremeno, u diplomatskim krugovima informacija iz NR Kine odjekuje poput supersoničnog projektila velike razorne moći: KP Kine je, naime, po prvi put službeno rekla NE američkim sankcijama.

Dva dana prije nego što su američki i iranski brodovi počeli pucati jedni na druge, 2. svibnja 2026., Ministarstvo trgovine NR Kine objavilo je “Prohibition Order broj 21”, tj. dokument od nekoliko odlomaka koji sadrži tri pravne zabrane prema svim kineskim građanima, kompanijama i organizacijama: ne priznavati, ne provoditi, ne poštivati američke sankcije nametnute kineskim rafinerijama nafte. Na prvi pogled to je tehnički akt, ali i presedan bez presedana u poslijeratnoj povijesti međunarodnih odnosa.

Kraj jedne ere

Kina je desetljećima javno kritizirala američki sustav unilateralnih sankcija. Proglašavala ih je kršenjem međunarodnog prava, “ekstrateritorijalnošću” i “jurisdikcijom dugog dosega”, ali je kompanijama uvijek tiho dopuštala da ih poštuju. Razlog je bio pragmatičan: pristup dolarskom sustavu, izloženost američkim financijskim tržištima, strah od sekundarnih sankcija koje bi mogle pogoditi kineske banke. Tiha suradnja bila je cijena pristupa globalnom financijskom poretku koji SAD kontrolira.

Čini se da je za KP Kine ta era gotova te da su spremni na drugačije odmjeravanje snaga sa Sjedinjenim Državama nego ono koje smo pratili kroz različite faze njihovih odnosa od Drugog svjetskog rata do danas. Radi se, naravno, o tome da rafinerije koje KP Kine sada službeno štiti od američke hegemonije uvoze naftu iz Irana. Američki Treasury nazvao je Hengli Petrochemical iz Daliena “jednim od najvrjednijih Teheranovih klijenata” koji je iranskim vojnim strukturama donio stotine milijuna dolara. Sankcije su ih stavile na SDN listu, zamrzle im imovinu i de facto ih isključile iz dolarski denominiranog financijskog sustava.

Kineska zabrana poništava taj pravni učinak na kineskom tlu. Bilo koja kineska banka, osiguravatelj ili poslovni partner koji obustavi suradnju s tim rafinerijama zbog američkih sankcija sam može biti tužen pred kineskim sudovima, a rafinerije imaju pravo tražiti odštetu. Mehanizam nije improviziran: zakon o blokiranju stranih mjera postoji od 2021., ali nikad nije bio aktiviran. Ovo je njegovo prvo korištenje.

Komentar na aplikaciji People’s Dailyja, glasila Komunističke partije, nazvao je potez “ključnim korakom u tranziciji Kininog stranog pravnog oružja od institucionalnih rezervi prema praktičnoj primjeni.” Profesor Ji Wenhua, savjetnik Ministarstva trgovine, u komentaru za Economic Daily pojasnio je da zabrana “primarno cilja konkretne američke sankcije nametnute određenim kineskim firmama” i da joj je “središnji cilj poništiti njihov pravni učinak na kineskom teritoriju”, ali, dodaje on, bez pribjegavanja “agresivnijim mjerama odmazde”. Poruka je precizno kalibrirana: mi smo prešli crtu, ali nismo mi ti koji traže eskalaciju.

Da bi se razumjelo zašto kineska “blocking order” i bitka u Hormuškom tjesnacu nisu dvije odvojene priče, treba pogledati financijsku arhitekturu iranskog “tolnog sustava”.

Iranski IRGC od sredine ožujka naplaćuje brodovima prolaz tjesnacem do 2 milijuna dolara po prolasku. Prihvaća plaćanje u tri oblika: bitcoin, USDT stablecoini — i kineski juani, usmjeravani kroz kinesku Kunlun banku putem CIPS sustava, izvan SWIFT-a i izvan dolara. Dana 1. travnja Bloomberg je izvijestio da su najmanje dva broda već platila u juanima, uz pomoć kineske pomorske posredničke kompanije. Analitička tvrtka TRM Labs potvrdila je da sustav funkcionira od sredine ožujka, s potencijalnim prihodima od 600 do 800 milijuna dolara mjesečno pri punom prometu. Iran, naravno, uz američku blokadu može samo sanjati tako visoke prihode.

Nastavak teksta možete čitati ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)