Piše: Kristijan SIROTICH, Artkvart

 

Već sam spomen Jusufa Hadžifejzovića dovoljno govori sam za sebe, čovjek kojega u svijetu umjetnosti nije potrebno posebno predstavljati nedavno je zastao u Rijeci na proputovanju za Sarajevo. Jedan od najistaknutijih, ako ne i najistaknutiji, konceptualni umjetnik s brdovitog Balkana, u Rijeku je došao iz Venecije gdje je upisao još jedan od svojih brojnih venecijanskih nastupa.

Kada je prije nekoliko godina fondacija Revizor dodijelila Jusufu Hadžifejzoviću stipendiju kao simboličnu podršku njegovoj posvećenosti umjetnosti i kontinuiranim naporima njegovanja kulturnog pluralizma, u obrazloženju su napisali: „Kao umjetnik, Jusuf Hadžifejzović se suočava s aktualnim temama iz svoje neposredne okoline, kao što su socijalne i ekonomske praznine što nastaju na kolapsu prošloga sistema, rata iz 90-ih i ekonomskih promjena u kontekstu neuspjele privatizacije. Hadžifejzović je uspio objediniti nekoliko različitih praksi djelovanja i time pokriti upražnjena mjesta tamo gdje je sustav zakazao. Najbolji primjer je njegova dugogodišnja intervencija u poslovnom prostoru u trgovačkom centru Skenderija i osnivanje galerije Charlama Depot u vidu eksperimentalne, ali angažirane prakse otpora poslijeratnom političkom establišmentu.“. Ovaj sažeti prikaz sasvim vjerno ocrtava Hadžifejzovićev život, odnosno način života. A umjetnost je za njega baš to, i život i način života.

Budući da je u Rijeku došao iz Venecije, logično je bilo razgovor s ovim velikanom scene i BiH umjetnikom s najviše zabilježenih nastupa u Veneciji, započeti upravo malim osvrtom na bijenale, na kojem je ove godine gostovao u sklopu projekta „Nomadic Party“, koji za cilj ima pokazati kreativne mogućnosti što povezuju čovjeka i prirodu, umjetnost i okolinu.
Nimalo se nisam trudio promijeniti. Uvijek sam od srca radio to što radim – Jusuf Hadžifejzović

– Nomadic Party je projekt umjetničke asocijacije Nine Dragon Heads, na čelu s Park Biong-ukom iz Južne Koreje. Projekt se odvija paralelno s Venecijanskim bijenalem. Na izložbi sudjeluje 40 internacionalnih umjetnika. Na otvaranju izložbe Nomadic Party izveo sam performans “Pokazivanje novih praznina”, koje sam za tu priliku donio iz Sarajeva, a neke sam prikupio u putu do Venecije.  Jasmin Duraković je projicirao svoj dokumentarni film “Posljednja Yu Dokumenta". Od Biennala sam vidio malo, nije se imalo vremena. Venecijanski bijenale je najveći Art Fair na svijetu. Velike sile demonstriraju svoju moć kroz ulaganje velikog kapitala u produkciju umjetničkih radova. A siromašnim državama nije stalo do ozbiljnije prezentacije njihovih umjetnika.

Veneciju ste pohodili s „Demonstracijom objekata u Prodavnici praznina“, posljednjih godina koncentrirani ste na praznine?

– Iako sam i ranije radio na etabliranju svoje umjetnosti, jer što se ona brže etablira, to ona brže ide dalje. Uveo sam novac u čitavu priču, a uvodio sam ga i ranije, zato što mi je stalo do toga da što više ljudi ima moje radove, što je bila ideja Josepha Beuysa. On je radio multiplu za siromašne studente, svako je mogao kupiti njegov rad, imao je ideju raditi za galerije i bogate kolekcionare s jedne strane, ali i za one koji si jedan takav rad na toj razini ne bi mogli financijski priuštiti. Što se tada  dogodilo? Giacinto di Pietro želio je na izložbi negdje kod Milana, koja se zvala Poslije rata, suprotstaviti dva umjetnika, jednog iz Europe i jednog iz Amerike. Imao je Andyja Warhola sa sitotiskom Jamesa Deana i Josepha Beuysa sa sitotiskom Svi smo mi revolucija. I što se dogodilo? Našao je previše Warholovih sitotisaka, a samo dva Beuysova. Moja pretpostavka je da se to dogodilo zato što je Beuysov rad bio 100 njemačkih maraka i svi su ga kupili. Ali kada jedan student kupi tako jeftin rad, onda ga on srola, negdje zametne, seli se i taj rad ne može preživjeti. Beuys je jeftino prodavao svoj rad pa onda novac nije mogao početi djelovati kao konzervans. Kada puno platiš rad, onda ga bolje čuvaš. To je moja pretpostavka. Inače, produkciju tog rada napravio je poznati galerist iz Napulja, slavni Lucio Amelio.

Praznine bi se mogle protumačiti na više načina, ali je definitivno činjenica da ste odbačenim stvarima tako podarili jedan novi život. No, što su za Vas praznine?

– Lao Tse, poznati kineski filozof, imao je teoriju, kada sam u Južnoj Koreji izlagao rad „Antimilitarische Kunst Malerei“ napisao sam da je to homage za Lao Tsea. Lao je imao teoriju o trenutku kada neka stvar prelazi u nešto drugo. U mom radu je to, recimo, kada prazna kutija cigareta koja bi trebala biti bačena, prelazi u umjetničko djelo. Na početku sam to prodavao po cijeni koju je ta kutija cigareta imala dok je bila puna, prodavao sam to po galerijama i na ulici za tako malo novaca da svatko tko pomisli da je to umjetnost, to  sebi može priuštiti. Odlučio sam se na taj korak jer sam shvatio da je krajnje vrijeme da se u Bosni i na području čitavog Balkana treba početi trgovati umjetnošću da bi se ona sačuvala. To je taj novac kao konzervans. Jedan je kolekcionar umjetnina u nekoj galeriji kupio vrijedan rad i još jedan vrijedan rad dobio na dar. Kada su ga pitali koji rad bi spasio u slučaju požara, rekao je: „Onaj koji sam kupio!“. I to je to.

Poznati španjolski filozof Maimonides, kojega su kasnije prognali iz Španjolske, izjavio je da „Tamo gdje je praznina, nema Boga!“ O prazninama ništa nisam znao, sve sam naučio kasnije. Kada sam izlagao u Novom Sadu, a bila je 60-godišnjica BITEF-a, i svi koji su sudjelovali su napravili male „statemente“, a Peter Brook je svojedobno izjavio da „Sve počinje i završava u praznini!“. I tko sam ja da tu pametujem, to sam uzeo, napisao i potpisao Petera Brooka. Time je sve obuhvaćeno.

Inače sam praznine radio, a da nisam niti znao da ih radim. Kada sam se iz Antwerpena vratio u Sarajevo sve se promijenilo, osim one ambalaže za deterdžent Radion. Ona je ostala ista. I to sam počeo suludo skupljati. Bilo je i neko „Dobro jutro“ mlijeko. I to mi je bilo simpatično. Pa sam ih počeo slagati na jednu stalažu koju mi je stolar napravio. Onda sam želio napraviti pakete ljudima u Belgiji koji su pomagali kritičare i umjetnike koji su za vrijeme rata ostali u Sarajevu, pa sam slagao pakete s tom ambalažom, prazninama, napravio sam sanduke metar s metar i toliko su mi se dopali, da to na kraju nikome nisam poslao. …

Galerija Charlama Depot, koju ste osnovali u centru Skenderija, nedavno je imala velikih problema, bio Vam je onemogućen pristup u prostor u kojem je deponirano praktički sve što ste radili i sve ono što ste tijekom godina prikupili. Kako ste doživjeli sva ta događanja?

– Svi ljudi koji su pametni i koji su u Charlamu dolazili, rekli su da se to nekako mora sačuvati. Bio bih sretan kada bih za života to mogao ostaviti Sarajevu ili bilo kojem gradu u kojem bi se to znalo cijeniti. Silno mi je žao što Sarajevo nema takvu strukturu političara i povjesničara umjetnosti koji bi svjesno stali iza toga da se to sačuva. Upravo suprotno tome, već dva, tri puta su zatvarali galeriju, gasili svjetla. To govori kako i koliko oni razumiju ono što sam čitav život radio. No, što se mene tiče, više se truditi neću. Vjerujem da ću uspjeti pronaći grad koji će imati razumijevanja da sve to opstane. Ne znam kako će to u Sarajevu funkcionirati, radit ćemo sada opet Sub Dokumentu, pa ćemo vidjeti kako će se to sve odvijati. Jednom sam bio u koloniji kao mladi umjetnik, Zuko Džumhur je bio pozvan u koloniju,  bio sam i u umjetničkom savjetu te kolonije, ali su me nacionalisti na vlasti izbacili. Došli su svi političari Prijepolja i zakupili su jednu salu, pa je Đorđe Kadijević, poznati kritičar Nina, pitao Zuhu Džumhura „Kakva je razlika između našeg i vašeg Boga?“. Zuho je odgovorio: „Skoro nikakva, ali je ovaj naš malo pametniji!“. I Đorđe je poludio. Želim reći, razumijem da političari vole sebe, ali mi nije jasno da tako malo vole umjetnost. Vidio sam na jednom bijenalu onaj ceker za na tržnicu s natpisom „In Art we trust“, a na dolaru piše „In God we trust“. Ovo s artom kod nas u Sarajevu sigurno ne bi prošlo, ali kada bi pisalo „In God and Art we trust“, to bi sigurno imalo uspjeha. Napale bi me sve religije. A kada te napadnu, onda imaš prođu.

Žalosti li Vas da Sarajevo, grad u kojem ste 1984. godine, s Radoslavom Tadićem i Aleksandrom Sašom Bukvićem pokrenuli Yu Dokumentu, najveću izložbu suvremene umjetnosti u bivšoj državi, ima takav odnos prema Charlami i Vašem radu, zašto je to tako?

– To je zato što u Sarajevu zaborav caruje. Kada se pisalo o sarajevskom film festivalu, o ovome, o onome, nitko nikada nije jednom riječju spomenuo Yu Dokumentu. Jedna kritičarka iz Zagreba izabrala je tri najznačajnije izložbe u povijesti ondašnje države, Yu Dokumenta je bila jedna od njih. Gdje nema pameti teško se osloniti na slučajnost. No, to ne mogu promijeniti, mogu samo biti tužan zbog toga. I zato mi je drago da je Jasmin Duraković napravio dokumentarni film „Posljednja Yu Dokumenta“, glavni zadatak bio je otrgnuti zaboravu tu nevjerojatnu, a danas zaboravljenu, izložbu moderne i suvremene umjetnosti. Jednom sam pitao Gorana Milića, nekadašnjeg direktora Yutela i Al Jazeere, a često je boravio u kavani u koju sam zalazio, da napravimo neku reportažu o Yu Dokumenti, a on mi je odgovorio: „Jusufe, koga to zanima?“. Kako će nekoga zanimati, kada nitko ništa ne zna o tome. Morali bi ljudi znati da je to postojalo, pa će se onda netko možda i zainteresirati. Tada mi je postalo jasno da je Goran Milić bio daleko od umjetnosti.

Je li bilo pokušaja vlasti da vas pridobiju, da na neki način postanete režimski umjetnik, možda biste tako lakše riješili probleme s Charlamom?

– Ma kakvi. Nisu mi dali da priđem Akademiji i da predajem na njoj. Sjedili smo jednom na Akademiji i Sado Musabegović se obratio sada pokojnom Ratku Laliću i rekao da bi bilo dobro primiti Jusufa, da se otvore prozori i da uđe malo zraka sa zapada. Lalić mu je odgovorio: „Sado, ti si lud! On bi za tri mjeseca sve nas istjerao s Akademije!“. Sado se okrenuo prema meni i pitao: „Bi li Jusufe?“, a ja odgovaram: „Ne za tri, za dva!“. Nisu me voljeli. Kada su ti profesori pobjegli za vrijeme rata, jedan od profesora mlađe generacije iz Skoplja, koji je prvi put izlagao kod mene na Yu Dokumenti, rekao je da zna zašto neće Jusufa na Akademiji. Zato što Jusuf ima bolju biografiju nego svi oni zajedno. I to je istina. Nisu željeli imati nekoga tko je bio sposoban napraviti Yu Dokumentu, jer je svima bilo jasno da bi taj napravio čuda na Akademiji. Nemam ništa protiv njihovih primanja, ali velika je razlika kada jedan profesor za života na Akademiji primi milijun maraka u primanjima i to popije i ništa ne napravi, od onoga tko bi za deset puta manji iznos napravio čuda. A i napravio sam dosta bez banke, zamisli da sam imao poziciju.

Ostatak intervju za Artkvart možete pročitati  OVDJE!