Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

 
Nekada, dok sam se družio sa našim vrlim piscem Nedžadom Ibrišimovićem, razgovarali smo i o onome čime se on bavi – pisanju knjiga. Jedne prilike sam ga pitao kako osmisli kompletno djelo, a on mi iz džepa izvadi blokić i reče da sve bilježi, sve što mu je zanimljivo i na taj način pravi građu, ali mu je najteže otpočeti s pisanjem, no kad počne, onda knjiga samu sebe piše. 

Pri prvom susretu sam primijetio da mu je strip sve, shvatio sam da taj mladić živi strip i da mu je strip dio života, a iz prve sam procijenio da se radi o izuzetno dobrom čovjeku, da se na njega može računati i kao čovjeka i kao suradnika

I meni je, evo, bilo teško početi s pisanjem teksta o jednom Sarajliji, koji je bio pun talenta za sve što se naziva dobrim, zračio je takvom pozitivnošću i plemenitošću, da je, posebno za današnje prilike, teško povjerovati da su nekada takva ljudska stvorenja uopće postojala, prije bi se moglo reći da su to bića iz neke bajke, izmišljena da uljepšaju ovaj svijet. 

Ne, Tonći Bender je bio stvaran, Tonći Bender je bio tu s nama, Tonći Bender je obilježio jedan period glavnog grada Bosne i Hercegovine, a za ljubitelje stripa i šire, jer se ovaj nadareni mladi čovjek bio opredijelio za čaroliju zvanu strip. A ljubav prema stripu počela je veoma rano, iz najranijeg djetinjstva, i ta neraskidiva ljubav je trajala do kraja Tonćijevog života.
    

Tomislav Tonći Bender rođen je 1956.  godine u Sarajevu. Od najmlađih dana, od prvog susreta sa čarobnim svijetom stripa, zavolio je ovu umjetnost kojoj će se kasnije u potpunosti posvetiti. Upoznali smo se negdje krajem 70-tih, u vrijeme kada sam pokrenuo sarajevski zabavnik SAZ. Pri prvom susretu sam primijetio da mu je strip sve, shvatio sam da taj mladić živi strip i da mu je strip dio života, a iz prve sam procijenio da se radi o izuzetno dobrom čovjeku, da se na njega može računati i kao čovjeka i kao suradnika. I nisam loše procijenio, od tada pa do kraja života ostao je vjeran stripu i karikaturi, a o njegovim ljudskim karakteristikama dovoljno je reći da, od stotina suradnika s kojima sam radio, niko nije mogao biti niti blizu ove mlade ljudine. Mogao sam se na njega u svakom trenutku osloniti, mogao sam mu se povjeriti, što bi u narodu kazali, mogao sam mu povjeriti krvave ruke do lakata. 

Odmah se uklopio u rad na sarajevskom zabavniku SAZ, prihvatio se tehničkog uređivanja, radio ilustracije, karikature, stripove. Bio je odličan u svemu, kao strip crtač, ilustrator, karikaturista i tehnički urednik. Tonći je već surađivao u Malim novinama, Veseloj svesci, ali mi je priznao da s najviše oduševljenja i entuzijazma radi na sarajevskom zavavniku SAZ, a kada sam mu, nakon izvjesnog vremena, rekao da pripremam izdavati humoristični list Diogen, radovao se kao malo dijete, jer je, pored stripa, za ljubav imao i karikaturu. 

Zračio je takvom pozitivnošću i plemenitošću, da je, posebno za današnje prilike, teško povjerovati da su nekada takva ljudska stvorenja uopće postojala, prije bi se moglo reći da su to bića iz neke bajke, izmišljena da uljepšaju ovaj svijet

Prvo što je pitao, onako mladalački razdragan, hoće li biti stripa u Diogenu? Rekao sam mu da hoće i neka pripremi jednu tablu i neka sve od sebe dadne u pogledu likovno tehničke obrade tog novog izdanja. 

Prikupio sam mnogo materijala za Diogen, Tonći je sve posložio kao vrsni profesionalac, pripremio tablu svog stripa „Progovoriti“ i Diogen, sa svojim provocirajućim satirično-humorističnim sadržajem i tehničkim izgledom, bio je vrhunac takve vrste časopisa u bivšoj Jugoslaviji. U početku sam planirao tiraž 15.000 primjeraka, ali kad mi je Tonći pokazao špigl kojeg je napravio za Diogen, odlučio sam da se Diogen štampa u 35.000 primjeraka. I bio je to pun pogodak, Tonći je kreirao „glavu“ časopisa, uz naslovnu karikaturu Tonći je dodao i svoju karikaturu Diogena koji viri iz bureta s porukom „Ne izlazim bez dotacija!“. Dotacije nisu bile potrebne, Diogen je bio napravljen sadržajno i tehnički po ukusu čitalačke publike i prvi broj je planuo za nekoliko dana. 
    

Nažalost, časopise koje smo radili u ondašnjem društvu tretirali su kao privatna izdanja i bili smo na meti pojedinaca koji su se željeli, onako poltronski, preko leđa drugih dodvoriti partiji. Podmetali su nam noge na svakom koraku, a vrhunac tog jadničkog ponašanja pojedinaca, ovoga puta iz prijeratnog Oslobođenja, bio je kada je Tonći otišao u štampariju Oslobođenje da odobri štampu jednog od brojeva SAZ-a i da sa sobom donese par prvih primjeraka. Taj broj smo nas dvojica pripremali par mjeseci, na raspolaganju smo imali sve materijale iz zemlje i svijeta potrebne jednom vrhunskom zabavniku kakvim smo ga Tonći i ja napravili. 

Nažalost, časopise koje smo radili u ondašnjem društvu tretirali su kao privatna izdanja i bili smo na meti pojedinaca koji su se željeli, onako poltronski, preko leđa drugih dodvoriti partiji. Podmetali su nam noge na svakom koraku...

Sjećam se, na naslovnici je bila filmska fotografija Supermana (Christopher Reeve) u karakterističnoj letećoj pozi, a naslovnu je Tonći tako dotjerao da se u nju od ljepote nije moglo gledati. Bio je to primjerak koji će nadmašiti sva revijalna izdanja u Jugoslaviji. Prije nego je Tonći stigao u štampariju Oslobođenja, grafičari su već počeli štampati probne primjerke. Zabavnik SAZ je toliko bio kvalitetan da su grafičari pozvali sve koji su se nalazili u zgradi Oslobođenja da vide kako izgleda pravi časopis. Neko je to dojavio i Zlatku Dizdareviću i, mada je bila noć, negdje oko 21 sat, ovaj partijski laktaroš je došao i naredio da se obustavi štampa zabavnika SAZ i da se u potpunosti skine s mašina. 

Tonći Bender se pojavio na vratima „Malih daira“, gdje smo ga čekali, izgledao je kao avet, kao da u sebi nema kapi krvi. Sjeo je do mene i skoro plačući ispričao šta se sve dešavalo. Naravno i meni je bilo srahovito teško, zvao sam direktora štamparije Peru Skerta koji nije mogao ništa učiniti i pored najbolje volje, ali to nas nije pokolebalo, radili su se novi brojevi, povremeno su izlazili SAZ, Diogen i još neka izdanja na kojima je Tonći Bender radio i pokazao sav svoj raskošni talent za posao kojim se bavio. Bio je u tome jedan od najboljih s područja bivše Jugoslavije.
    

Surađivao je u mnogim listovima u bivšoj Jugoslaviji, bio je jedan od utemeljitelja Valtera, također zabranjivanog časopisa, osnovao je grupu SARST – sarajevski strip, učestvovao je na mnogim domaćim i stranim izložbama i festivalima stripa i karikature, a pokrenuo je svojevremeno i humoristični list Čičak. 
   

Počela je agresija na BiH, Tonći Bender se nije ni trenutka dvoumio. Odmah se priključio odbrani grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine. Učestvovao je u mnogim i odlučujućim bitkama za odbranu Sarajeva, onako poput strip junaka, na strani pravde. 

Kako strip junaci ne ginu, uvijek su tu negdje sa nama, tako je i sa Tonćijem. Uvijek je sa nama, to je bila samo jedna od epizoda u koje se upustio kao pravi superjunak

Posljednji put smo se vidjeli u Savezu novinara. Bio je u drštvu svoje djevojke Aleme Kazazić, a onda, 11. oktobra 1993., ni godinu dana od kako sam izgubio brata Ismeta, u Savez novinara BiH došao je jedan Tonćijev suborac i rekao da je Tonći poginuo. 

U rovu, na svetom zadatku odbrane grada i domovine, ali kako strip junaci ne ginu, uvijek su tu negdje sa nama, tako je i sa Tonćijem. Uvijek je sa nama, to je bila samo jedna od epizoda u koje se upustio kao pravi superjunak. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad