U sedmom, pretposljednjem nastavku "Priča iz sarajevske prošlosti" autor evocira sjećanja na montiranu presudu od 8,5 godina zatvora, koliko mu je presuđeno u prvostepenom postupku,.ali i na trenutak kada je uhapšen Alija Izetbegović i grupa okupljena oko "Islamske deklaracije"...

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

...Tad sam shvatio da advokati i sudije trguju ljudskim životima i sudbinama. Zovko mi reče da o tome nikome u ćeliji ne govorim, kontam, Bože budale, da me sude nekoliko godina ni za šta i da još šutim.

    
Po povratku u ćeliju rekao sam sve što mi je Zovko rekao i žestoko se za**bao, kao nikada u životu...

Istog trena lopov Ismet Livnjak – Piše izbacio je „signal“, došao je stražar i on prijavio da želi raport kod načelnika, hitno. Načelniku je rekao sve što sam ja ispričao, ustvari cinkario me je da bi ga, umjesto u Zenicu, poslali u Foču na izdržavanje kazne, ali mu to nije pomoglo jer ga je komandir Vrnovac uputio u Zenicu. Načelnik je to prenio tužilaštvu i sudu, a nakon nekoliko dana, umjesto sudije Vuletića, moj predmet je zaprimio sudija Mićo Potparić i suđenje je odgođeno sa septembra na mjesec novembar. Precizno, drugi novembar.

Opet me posjetio Zovko, rekao mi da nije dobro, jer je Mićo Potparić zbog nekih ranijih propusta bio degradiran i sa Okružnog premješten na Općinski sud i sad je ponovo vraćen na Okružni sud, i da će se sigurno na meni dokazivati.

Došao je dan suđenja. Prvo ročište, Zovko mi je sugerisao da budem miran, pristojan, da ne pravim neke gluposti. Tužilac mi je bila Mirjana Balorda, čitala je optužnicu i iznijela milijardu izmišljotina vezanih za moje poslove oko izdavaštva, u više navrata sam je prekidao i otvoreno pred sudom rekao da laže, da će za tako nešto kad tad platiti, da postoji nešto što je van naše volje - neko ko  kažnjava ili nagrađuje.

Imao sam osjećaj da je tog dana, pred takvim pravosuđem, Justicija, boginja pravde, izvršila harakiri zbog sramote od strane sarajevskog pravosuđa

Mirko Zovko se hvatao za glavu, sudija me par puta upozorio. Da to nisam osobno doživio nikada ne bih povjerovao da se tako nešto može dešavati u instituciji kakvo je pravosuđe. Da mi se laže u oči od strane ljudi koji zastupaju pravdu. Imao sam osjećaj da je tog dana, pred takvim pravosuđem, Justicija, boginja pravde, izvršila harakiri zbog sramote od strane sarajevskog pravosuđa.

    
Nekoliko dana poslije izvedeni su svjedoci u moju odbranu koje je pronašao Mirko Zovko, jer ja nikoga nisam trebao i nije bilo razloga. Bio sam uvjeren da sam čist milijardu posto. Tužilaštvo nije imalo svjedoka koji bi me tereetili za bilo šta, jer nije bilo nikakvog kaznenog djela i samim time nije bilo ni svjedoka. U moju „odbranu“ svjedočili su Zoran Milanović, rekao je da smo mi bili liga mladih stvaralaca, da nikada niti u jednom trenutku nije bilo bilo kakvih radnji koje bi ukazivale na krivično djelo.
   

Prije početka procesa, kada sam sjeo na optuženičku klupu, do mene je sjeo moj tehnički urednik i strip crtač, Tonći Bender,  jedno predivno ljudsko biće, momak koji je posjedovao sve ljudske ljepote, u njemu se nataložila sva ljepota ovoga svijeta. Tapšao me po ramenu, onako prijateljski, imao sam osjećaj da me je svakim svojim dodirom pokušao povući van te mračne zgrade. Rekao mi je da izdržim sve, da su svi uz mene, da su svi svjesni da je ovo namještaljka, dobrim dijelom od pojedinaca iz Oslobođenja, da je čuo Avdu Sidrana kako u „Parkuši“ na sav glas govori da je u mom slučaju došlo do strahovite pogreške i da ne vjeruje u moju krivicu.
 

Tad  je Tonćija  ugledao sudija Potparić, dreknuo i rekao da se odmah udalji od mene, jer nije smio biti ni blizu mene, a ne da sa mnom sjedi i još razgovara. Tonći je, mrtrav-hladan, gotovo lijeno i provocirajući ustao i odvojio se od mene, stavljajući tim gestama sudu na znanje da ih ne jebe ni za što.

    
Došao je dan izricanja presude. Jedino do čega mi je bilo stalo je da me puste iz pritvora, primijetio sam da su se svi udružili protiv mene. Nije mi bio jasan ni advokat Mirko Zovko. Na dan presude, u momentu kada sam primijetio da nema advokata da prisustvuje izricanju presude, shvatio sam da će krenuti po zlu. Čovjek kojeg sam plaćao zabio mi je nož u leđa.  Ako ni zbog čega, a ono zbog pravne i advokatske etike, ako advokati uopće imaju etiku, trebao je doći.

Na dan presude, u momentu kada sam primijetio da nema advokata da prisustvuje izricanju presude, shvatio sam da će krenuti po zlu. Čovjek kojeg sam plaćao zabio mi je nož u leđa 

Sudija Mićo Potparić je počeo izricati presudu. Pokušavao me pogledati u oči dok je čitao presudu, ali je svaki puta obarao pogled, shvatio sam da donosi lažnu i namještenu presudu. Onda je izrekao – osam i pol godina! Ukočio sam se, više ničega oko mene nije bilo, samo sam kao iz neke velike daljine čuo tužiteljicu Mirjanu Balordu kako vrišti na sudiju i najavljuje žalbu u kojoj će tražiti maksimalnu kaznu od 15 godina. Tada su se sami odali – i tužiteljstvo i sud. Maksimalna kazna za ono što su mene sudili iznosila je 20 godina, a 15 godina je maksimalna kazna za politički kriminal. A tužiteljica je upravo najavila da će tražiti maksimalnu kaznu od 15 godina! Sve je bilo jasno, samo mi nije bilo jasno zašto se to meni događa, nisam imao veze s politikom niti se njome bavio.

Van sudnice su me čekali supruga s djetetom u naručju, brat i još neka raja. Bio sam potpuno smiren, svjestan da mi se  događa nešto što sam gledao u filmovima. Supruga me tješila, primijetio sam da je brat pomodrio u licu, ja sam krenuo sa stražarom nazad u pritvor. U jednom momentu mi je od nekud sinula ideja da skočim sa trećeg sprata, nisam bio suicidna osoba niti sam na to ikad pomišljao. Kontam u sebi da probam, da vidim da li tako nešto trebam i mogu izvesti.

Naglo sam se odvojio od stražara, krenuo prema ogradi ispod koje je tri sprata niže bilo prizemlje suda. Onda, najednom, ispred mene se pojavila neka ženska osoba, sva u bijelom, potpuno bijela, kosa bijela, odjeća bijela. Reče mi: Eno ti djeteta na klupi, idi k njemu!

 
Okrenuo sam se u pravcu gdje mi je pokazala, vidio sam dijete samo leži na klupi pored vrata sudnice. Krenuo sam prema djetetu, nagnuo se nad njime, poljubio ga nekoliko puta. Utom je dojurio i stražar i rekao mi da nije u redu šta mu radim, tip je trkao za mnom. Okrenuo sam se da vidim gdje je ona žena u bijelom, ali nikoga nije bilo. Kasnije sam pitao suprugu i brata za tu ženu, oni su tvrdili da nikakva žena u bijelom nije bila tu u našoj blizini. To je bio neki misterij, ništa mi nije jasnije ni dan danas.

Vrhunac njegovog nečovještva je što se vremenom, nakon što se penzionisao, prodao Miloradu Dodiku za šaku eura, iako sa boravištem u Sarajevu, kao penzioner, postao je predsjednikom Ustavnog suda entiteta RS, čime je bio pravna logistika za sva nedjela koje je radio i danas radi Dodik protiv BiH

  
Oprostio sam se s djetetom, suprugom i bratom i krenuo nazad u pritvor. Osjetio sam neko olakšanje, kao da me nisu sudili, bio sam raspoložen, tako raspoložen sam ušao u ćeliju i smijući se rekao da sam dobio 8,5 godina zatvora. Niko u prvi mah nije vjerovao, svi su mislili da su me oslobodili, a kada su primijetili da su se vrata ćelije za mnom zaključala, da se ne pakujem, shvatili su da govorim istinu, ali im nije bilo jasno da sam toliko raspoložen. Svi su se pomalo i prepali, posebno oni koji su očekivali suđenje, jedan je rekao da će on onda dobiti sto godina.

(...)
    

Basri Musmurati mi priča da je bio vođa komunističko-lenjinističke ćelije, čini mi se u Podujevu ili Gnjilanima. Bilo mi je pomalo smiješno i naivno, kakav Lenjin i ku*ac. Baš bez veze, ali bilo je tako i kao takav osuđen na 14 godina robije. Rekao mi je da se ne kaje, da se bori da Kosovo postane republika i da se od toga neće odustati

Nakon izvjesnog vremena dobio sam presudu, pravi cirkus za mene laika, a kako je tek to djelovalo pravnicima... Posjetio me advokat Mirko Zovko, slagao mi je da nije mogao doći na izricanje presude, kao fol išao u Kraljevo. A lagao je. Rekao mi je da će uložiti žalbu i da će dostaviti meni jedan primjerak. Taj primjerak sam dobio predzadnji dan predviđenog roka za ulaganje žalbe. Pogledao sam „žalbu“, na papiru A-4 formata u zaglavlju memorandum advokata, ispod žalba koja se sastojala od četiri-pet riječi. U smislu kao nije fol da su me toliko osudili na toliku kaznu. Tada sam shvatio da je i Mirko Zovko kontra mene, da je ostavio Vrhovnom sudu BiH da bez razmatranja presudu potvrdi, jer se Mirko Zovko , ustvari, nije ni žalio na presudu.

Tada sam shvatio da je Mirko Zovko klasični šu*ak, nula od čovjeka, da mu nečiji život niti ljudska sudbina ništa ne predstavlja. Ustvari, vremenom sam shvatio da on, u sprezi s nekim sudijama i tužiocima, „brani“ klijente kako ga koji klijent (pot)plati.  Vrhunac njegovog nečovještva je što se vremenom, nakon što se penzionisao, prodao Miloradu Dodiku za šaku eura, iako sa boravištem u Sarajevu, kao penzioner, postao je predsjednikom Ustavnog suda entiteta RS, čime je bio pravna logistika za sva nedjela koje je radio i danas radi Dodik protiv BiH.

    
Bilo je vrijeme poslije ručka, zamolio sam stražara da nam dozvoli da možemo leći, odobrio je, svi su polijegali, a ja sam se prihvatio pisanja žalbe onako ležeći. Sve stavku po stavku po presudi negirao i žalbu, kojom sam pobijao presudu, dovršio na tri stranice. Napisao sam je u više primjeraka, jedan za Vrhovni sud BiH, drugi na ruke predsjednika Vrhovnog suda izvjesnog Mileta Bursaća.  
    

Sutradan ujutro predao sam je komandiru straže Zdravku Vrnovcu, napomenuo sam da u toku dana mora biti zaprimljena u protokol suda. Komandir mi je rekao da ne brinem, stići će na vrijeme. Još mi je rekao da se odgovoru nadam u okviru tri mjeseca.

(...)
    
Nadolazila je turobna, nekako mi mrska i mračna kasna jesen. U to doba ubacili su nam dvojicu iredentista, Albanci s Kosova. Jedan momak mlad, drugi nešto stariji, profesor albanskog jezika i književnosti. Zvao se Basri Musmurati, onaj drugi je bio neki rođak nogometaša Partizana Dževdeta Prekazija. Basri Musmurati mi priča da je bio vođa komunističko-lenjinističke ćelije, čini mi se u Podujevu ili Gnjilanima. Bilo mi je pomalo smiješno i naivno, kakav Lenjin i ku*ac. Baš bez veze, ali bilo je tako i kao takav osuđen na 14 godina robije. Rekao mi je da se ne kaje, da se bori da Kosovo postane republika i da se od toga neće odustati. Bio je izuzetna osoba, veoma tih, a jedne prilike, kada mu je došla posjeta i donijeli mu paket, častio me nekim kolačem. Nikada u životu nisam kušao tako kvalitetan kolač. Rekao mi je da to pravi njegova supruga i da je pravi majstor za kolače.

Za to su znali tužilaštvo, sud i advokat Mirko Zovko. Svi su krili od mene odluku Vrhovnog suda, a ja sam za odluku Vrhovnog suda saznao pola godine kasnije. Tad sam po drugi put shvatio koliko je Zovko pravni šu*ak, a i kao čovjek

    
Onaj drugi Albanac, zovimo ga Prekazi, imao je veoma bezvezan običaj. Navikao je da se brije ispod pazuha i oko muda, a kako nije bilo pribora za brijanje, odlazio bi povremeno u toalet, palio novinu i tako spaljivao dlake ispod pazuha i genitalija. Bio se Prekazi malo opustio i jedne prilike, nakon ručka u krevetu zapalio cigaru. Opomenuo sam ga da to nije u redu, ali on kao neće se ništa desiti. Utom su se uz tresak otvorila vrata, u ćeliju je uletio stražar Alija Vatreš. Bio je kao razjaren bik, sav crven u licu, krenuo je rukom prema palici i htio Prekazija polomiti na krevetu. Onda sam se ja upetljao, rekao „nemojte vodniče, molim vas...“. Stražar Alija Vatreš se ukopao u mjestu. Okrenuo se prema meni, pogledao me prodorno pogledom nebesko plavih očiju. Okrenuo se i izašao. Prišao mi je profesor Musmurati i zahvalio, a onda sasuo paljbu na Prekazija na albanskom jeziku.

(...)
    
Vrijeme je prolazilo, dovukla se i zima, postajalo je hladno, radijatori su grijali od 5 do 11 ujutro, i to na minimumu, onda bi se opet uključivali na sat dva oko pet sati poslijepodne. Nisam znao šta se dešava, očekivao sam da odgovor na žalbu dobijem u januaru 1983. godine, ali ništa. Dolazio mi je par puta advokat, nismo imali ni o čemu pričati, čak mu nisam rekao da sam ja napravio žalbu mimo njegove. Uglavnom, slao sam poruku preko njega svojima da sam ok, da nemam nikakvih problema i to je bila svrha posjete Mirka Zovka i, dakako, da uzme 50 DM.

    
Žalba, obzirom da sam jedan primjerak poslao i predsjedniku Vrhovnog suda BiH, rješavana je po hitnom postupku. I odgovor na žalbu Vrhovni sud BiH je Okružnom sudu dostavio početkom januara. Ja to nisam znao, sve su krili od mene. Nisam znao ni to da je Vrhovni sud BiH u potpunosti uvažio moju žalbu, da je prethodnu presudu ukinuo u potpunosti i cijeli predmet, uz vrlo precizna uputstva, vratio na ponovno odlučivanje. Za to su znali tužilaštvo, sud i advokat Mirko Zovko. Svi su krili od mene odluku Vrhovnog suda, a ja sam za odluku Vrhovnog suda saznao pola godine kasnije. Tad sam po drugi put shvatio koliko je Zovko pravni šu*ak, a i kao čovjek.

    
Vrijeme je sporo proticalo, a onda u martu 1983.  čitam u Oslobođenju uhapšen Alija Izetbegović i grupa muslimanskih intelektualaca. Kako sam se samo ismijao tekstu. Sve je počinjalo i završavalo na Islamskoj deklaraciji, koja je već sama po sebi bila bezveze, kao što sam u početku napisao - Tito je znao za deklaraciju, nije je procijenio kao društveno opasnu i Izetbegovića niko nije dirao, niti je smio dirati.

Na osnovu te deklaracije Džemal Bijedić je veoma često, kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, odlazio u arapske zemlje i na konto te Alijine deklaracije po povratku za sobom „vukao“ tankere nafte koje niko nikada nije platio

Šta više, Josip broz Tito, kao stari, iskusni i provjereni političar, deklaraciju je iskoristio u veoma korisne svrhe. Naime, na osnovu te deklaracije Džemal Bijedić je veoma često, kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, odlazio u arapske zemlje i na konto te Alijine deklaracije po povratku za sobom „vukao“ tankere nafte koje niko nikada nije platio. Pozvao sam Nusreta Babovića i pokazao mu tekst. I on se nasmijao i rekao - bit će teferiča u sudu.

- nastavlja se -

Prethodne nastavke Priča iz sarajevske prošlosti možete čitati OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)