U tekstilnoj industriji Bosne i Hercegovine, u kojoj žene čine više od 80 odsto radne snage, radni dan često počinje satima prije fabričke smjene, a završava dugo nakon nje. Za minimalne plate i pod stalnim pritiskom normi, hiljade radnica rade u uslovima nesigurnih ugovora, noseći na svojim leđima industriju koja opstaje zahvaljujući njihovom radu.

Dan za jednu radnicu u tekstilnoj industriji u BiH počinje u 4.30 ujutro, udaljenoj više od 50 kilometara od fabrike. Prije nego što autobusom krene na posao, ona mora da namiri stoku i, kako kaže, „obavi još neke kućanske poslove“.

Tačno u sedam sjeda za mašinu, kao i još oko 12.000 žena u sektoru koji opstaje preko njihovih leđa, nudeći im tek toliko da prežive, ali nikada više od toga. Između hladnih pogona bez grijanja zimi i neostvarivih normi ljeti, radnice u tekstilnoj industriji u našoj zemlji danas su jedna od najjeftinijih karika u globalnom lancu luksuznih brendova.

Istraživanje portala CAPITAL pokazuje da se radnice u fabrikama širom zemlje suočavaju sa sistemskim kršenjima radnih prava, od pritisaka na prekovremeni rad koji je često dobrovoljan samo na papiru, do zloupotrebe ugovora na određeno vrijeme koji ih drže u stalnom strahu od otkaza. Uz plate koje su uvijek oko minimalca, mnoge od njih, kako same svjedoče, ne razmišljaju o napredovanju, već isključivo o tome kako da zadrže posao i prežive mjesec.

- Najgore je kada ti kažu da je prekovremeni dobrovoljan, a znaš da će te zapamtiti ako odbiješ - kaže jedna od radnica, koja je insistirala na anonimnosti.

Strah od gubitka posla, dodatnih pritisaka i kažnjavanja razlog je zbog kojeg većina sagovornica nije željela da govori pod punim imenom.

Sagovornici iz sindikata i organizacija koje su sprovele najnovija istraživanja o stanju u proizvodnom sektoru u kojem dominantno rade žene upozoravaju da se, uprkos hroničnom nedostatku radne snage, položaj radnica suštinski ne mijenja. Plate ostaju niske, norme visoke, a kolektivni ugovori rijetki, zahvaljujući čemu poslodavci zadržavaju gotovo potpunu kontrolu nad uslovima rada.

LOHN poslovi preko ženskih leđa

Generalni stav analitičara koji su radili istraživanja u ovoj oblasti je da su veliki svjetski brendovi najzaslužniji za trenutnu situaciju i položaj radnika u lancu snabdijevanja jer ugovaraju LOHN poslove (model u kojem domaća firma ne proizvodi vlastiti proizvod, nego za stranog naručioca obavlja samo određene faze proizvodnje, najčešće šivenje, sklapanje, lijepljenje ili pakovanje), daju siću (u odnosu na ono što oni zarađuju), apsolutno ih u velikom broju slučajeva ne zanima šta se dešava dole niže u globalnom lancu snabdijevanja pa često unajmljuju buffer kompanije iliti posrednike između njih i fabrike kako bi se odrekli bilo kakve odgovornosti nizvodno.

Predsjednik Udruženja za socijalni, kulturni i kreativni razvoj “Zora” (dio cleanclothes.org) Armin Šestić, organizacije koja je nedavno objavila istraživanje “Ponovna izgradnja pouzdanog i efikasnog sistema podrške radnicama u sektoru tekstila i obuće u Bosni i Hercegovini” sa Helsinškim parlamentom građana Banjaluka  i Clean Clothes Campaign kaže da se radi o sektoru koji se oslanja na izrazito žensku radnu snagu, sa slabom pregovaračkom moći i poslovnim modelom koji konkurentnost gradi na niskim troškovima rada.

- Žene nose najveći dio proizvodnog rada u industriji koja je i dalje važna za izvoz i zapošljavanje, posebno u manjim sredinama gdje nema mnogo alternativnih poslova. Čak 80 odsto intervjuisanih bile su žene što jasno pokazuje da se ova industrija najviše oslanja na njih i to nije statistički podatak, već društvena činjenica - objašnjava Šestić.

Istraživanje je pokazalo da se žene najčešće pojavljuju u direktnoj tekstilnoj proizvodnji i to kao operaterke šivaćih mašina, radnice na sastavljanju, lijepljenju, montaži, krojenju, završnoj obradi i kontroli kvaliteta.

Žene uvijek u poziciji nesigurnosti

Zapošljavanje žena u ovom sektoru nije ni stabilno ni dugoročno i to zahvaljujući zloupotrebi ugovora na određeno vrijeme na osnovu kojeg ih “drže” u stanju stalne nesigurnosti.

Radnice opisuju takve ugovore kao stalan izvor anksioznosti zbog čega se osjećaju da su stalno “na probi”. Tamo gdje postoji veći udio ugovora na neodređeno i jači sindikat, osjećaj sigurnosti je bolji, ali ni tada nije potpun, jer sektor ostaje ranjiv na pad narudžbi i zatvaranja pogona.

Radna sedmica formalno traje 40 sati koliko zakon propisuje, ali je u praksi prekovremeni rad redovna pojava. Tako se bilježe radne sedmice od 45 čak pa čak i do 55 sati, radne subote, a povremeno i rad nedjeljom. Poslovi su gotovo uvijek fizički veoma zahtjevni, repetitivni, a pritisak na radnice se pojačava kako pristižu nove narudžbe i skraćuju se rokovi.

- Dodatni problem je to što je prekovremeni rad često “dobrovoljan samo na papiru”, dok se stvarno odbijanje kažnjava pritiskom, težim poslovima ili strahom da njihov ugovor o radu neće biti produžen. Radnice govore o visokim temperaturama, slaboj ventilaciji, glavoboljama, oticanju nogu, hroničnim bolovima u leđima i zglobovima, problemima s vidom, te iritacijama kože i disajnih puteva tamo gdje se rade poslovi s ljepilima i hemikalijama. Pošto žene čine većinu radne snage i istovremeno često nose i veći teret brige o domaćinstvu, djeci i starijima, isti uslovi na njih često djeluju teže i dugoročnije - rekao je Šestić.

Objašnjava da su uslovi rada veoma problematični. Dugotrajno sjedenje ili stajanje, stalno ponavljanje istih pokreta, rad na normu i pritisak da se “stigne narudžba” ostavljaju ozbiljne posljedice na zdravlje. Radnice jasno navode hronične bolove u leđima i zglobovima, iscrpljenost, probleme s vidom i opšti zamor.

- Kada se tome dodaju niske plate i odgovornosti kod kuće, vidi se da nije riječ samo o teškom poslu, nego o obrascu rada koji dugoročno troši zdravlje radnica - kaže Šestić.

Surove minute u pogonu

Radnice su napominjale da to nije dovoljno za normalan život, a da bi pristojna zarada morala biti znatno viša, oko 2.000 KM. Uz to, mnoga domaćinstva imaju više izdržavanih članova, pa takve plate ne omogućavaju dostojanstven život nego puko preživljavanje.

Onima koji nisu u ovoj industriji manje je poznato da se u svijetu tekstilnih pogona, vrijeme ne mjeri satima, već “norminranim minutama”. U pitanju je apstraktna, ali surova valuta koja određuje koliko vrijedi i plaća se jedan ljudski dan u ovom sektoru.

Stvarni učinak koji radnica može ostvariti tokom mjeseca u realnim uslovima, ako se ukalkulišu umor, zastoji mašine, mijenjanje konca, loš materijal i drugo, obično iznosi 7.000 minuta. Međutim, stvarnost svih naših radnica u tekstilnoj industriji je takav da se od njih traži da postignu 9.000 minuta, pa čak i 10.000 minuta u toku jednog mjeseca, za šta tvrde da nije izvodljivo.

Da bismo razumjeli kako to stvarno izgleda u masovnoj proizvodnji (posebno u LOHN poslovima), ove brojeve moramo “ogoliti do koske” i pretvoriti u sate, dane i sekunde. Bitno je da znamo da je svaki pokret radnice u ovim poslovima unaprijed proračunat. Inženjeri u modnoj tekstilnoj industriji su izračunali koliko sekundi ili minuta je potrebno za jednu operaciju, na primjer prišivanje rukava, lijepljenje đona ili vađenje konca. Taj “idealan” broj minuta potreban za završetak jednog komada odjeće ili obuće nazvali su norma.

Nemilosrdna matematika

Matematika u pogonu je jednostavna i nemilosrdna. Kada radnica ostvari 7.000 minuta efektivnog rada u mjesecu koji ima prosječno 22 radna dana, njena dnevna kvota u minutama iznosi 318 minuta čistog rada. To je tačno pet sati i 18 minuta u kojima mašina ne smije stati niti jednu sekundu. Razlika između “radnog vremena” i “normiranog minuta” je ovdje ključna. S obzirom da radni dan traje osam sati, dakle 480 minuta, ovih pet sati i 18 minuta na prvi pogled djeluju lagano. Međutim, istina je da se u tekstilnoj industriji, “minut” mjeri samo dok je igla u materijalu ili dok se vrši konkretna fizička operacija, ali ne i druge radnje.

U tih pet sati i 18 minuta ne ulaze prijem i namještanje materijala, podešavanje mašine, promjena konca i igle, zatezanje, prijem materijala, slaganje novih komada, otklanjanje grešaka ili loših šavova i brojne druge operacije. Ne ulaze u ove minute ni odlasci u toalet, predah nakon više sati apsolutne koncentracije na precizne šavove, pijenje vode ili ustajanje radi istezanja zbog neprestanog sjedenja u pogrbljenom položaju ili sjedanja nakon višečasovnog stajanja i ponavljanja jednog te istog pokreta. Na broj normiranih minuta utiče i to da li je prethodna faza završena, pa tako ako jedan radnik kasni, za njim kasne sve faze dalje obrade.

Sve ovo ukazuje na izrazito visok tempo rada, ali sa minimalnim ljudskim pauzama za fiziološke potrebe. Nametnuta norma do 10.000 minuta za većinu njih je nemoguća misija. Da bi se ona ispunila u 480 minuta radnog vremena, radnica bi morala provesti 454 minuta u “čistom šivenju”, što znači da ona mora efektivno šiti sedam sati i trideset i četiri minute. Sve ovo svaka od njih mora da čini da bi ostvarila svoju osnovnu platu.

To bi joj ostavilo svega 26 minuta za sve ostalo, za pauzu za topli obrok, toalet, ulazak i izlazak.

Kada znamo ovo, jasno je zašto zahtjev da postignu 9.000 minuta, pa čak i 10.000 minuta u toku jednog mjeseca nije moguće postići bez prekovremenih sati i rada vikendima.

Opširnije čitajte OVDJE.

(Capital.ba/DEPO PORTAL/au)