Osmansko carstvo postojalo je od 1299. godine, kada je Osman I osnovao dinastiju, pa sve do 1922, kada je zbačen posljednji sultan Mehmed VI, a Turska postala republika na čijem se čelu našao Kemal Ataturk. Članovi vladarske porodice bili su prisiljeni na odlazak u egzil. 

Povratak im je dozvoljen pedesetih godina, ali samo ženama, da bi tek četvrt vieka kasnije posjeta domovini bila odobrena i muškarcima. U međuvremenu su svi izgubili titule. Posljednja pripadnica osmanske dinastije bila je sultanija Neslišah.

Svijet je ugledala 4. februara 1921. u palati u Istanbulu, godinu dana prije događaja koji je promijenio istoriju Turske. Kada je upisana u knjigu rođenih, niko nije mogao da nasluti da će biti posljednji "registrovani" član dinastije. Iako je imala dvije mlađe sestre, njihova imena nisu se našla na ovoj listi jer je sultanat u međuvremenu ukinut.

Njena majka bila je princeza Sabiha, treća i najmlađa kćerka sultana Mehmeda VI, a otac princ Omer Faruk, jedini sin posljednjeg osmanskog kalifa Abdulmedžida II. Po izgnanstvu, sa porodicom se nastanila u Nici, gdje je provela djetinjstvo i stekla obrazovanje. 

No, život nije bio lak. Ni traga od raskoši kakvu su uživali u carskoj palati. Patili su za domovinom, a mnogi članovi prognane dinastije okončali su životni vijek u krajnjem siromaštvu.

Pred početak Drugog svjetskog rata Neslišah se sa roditeljima i sestrama odselila u Egipat, gdje se u nju zagledao mladi princ Hasan. Iako kalif nije blagosiljao njihovu ljubav, princeza se vjerila za naočitog Egipćanina. Ali, od vjenčanja nije bilo ništa.

Sudbonosno "da" izgovorila je drugom princu, Muhamedu Abdelu Moneimu, sinu posljednjeg egipatskog kediva (potkralja) Abasa Hilmija II. Na vjenčanju, održanom u septembru 1940. u palati u Kairu, dobila je titulu njenog visočanstva. Naredne godine rodila je sina, princa Abasa Hilmija, a 1944. i kćerku, princezu Ikbal.

Kada je Pokret slobodnih oficira Egipta svrgnuo kralja Faruka u revoluciji koja je izbila u junu 1952. godine, Moneim je imenovan za princa regenta. Njegova supruga rijetko se pojavljivala u javnosti i uglavnom je bila posvećena dobrotvornom radu. Regent nije imao nikakvu vlast, s obzirom na istorijsku činjenicu da je na čelo države u međuvremenu došao Gamal Abdel Naser.

Pod optužbom da su radili protiv Nasera, Moneim i Neslišah uhapšeni su 1957. godine, nakon čega je princeza ponovo bila primorana na izgnanstvo. Pušteni su iz zatvora poslije intervencije turskog predsjednika, koji joj je 1963. vratio državljanstvo. Tada je ostvarila i pravo da u dokumenta vrati porodično prezime, Osmanoglu. Nakon smrti supruga živjela je u nekoliko evropskih metropola, da bi se 1979. konačno skrasila u zemlji iz koje potiče.

Tečno je govorila nekoliko jezika – pored maternjeg služila se i francuskim, engleskim, njemačkim i arapskim. Bila je strastvena skijašica, plivačica i jahačica, a takođe se interesovala za istoriju, književnost, geografiju, botaniku i kulinarstvo. Pratila je i popularnu seriju "Sulejman Veličanstveni", koja, ako je vjerovati bliskim izvorima, nije ispunila njena očekivanja.

Vrativši se u Istanbul, sultanija Neslišah ponovo je pronašla sebe. Govorila je da je hodajući ulicama i prolazeći pored palata koje su njeni preci izgradili, u dubinama svog bića osjećala vezu sa njima. Živjela je i umrla je sa tim osjećanjem. Ispunjena spokojem, starost je dočekala u rodnom gradu, gdje je preminula 2. aprila 2012. u 91. godini, poslije srčanog udara. Sahranjena je na groblju Ašijan Arsi, pored majke i sestara, na vrhu jednog brežuljka sa pogledom na Bosfor.

Sunarodnici su je opisivali kao dostojanstvenu i šarmantnu damu sa stavom, koja je uvijek isticala svoje plemenito porijeklo i poštovala tradiciju. Doživljavali su je kao posljednji simbol moćnih vremena i perioda slavne istorije duge više od šest stoljeća.

(Žena.rs/DEPO PORTAL/ad)