U Bosni i Hercegovini često se govori o odlasku mladih i obrazovanih ljudi, o deficitu stručnjaka i potrebi za znanjem. Ipak, stvarnost nerijetko demantuje te narative. Jedna od onih koja danas svjedoči toj kontradikciji je Amila Dudo Alić, doktorica historije države i prava, osoba s invaliditetom stopostotnog stepena, koja se, uprkos najvišem akademskom zvanju, nalazi na birou za zapošljavanje.

Sva tri ciklusa studija Amila je završila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Travniku. Doktorsku disertaciju odbranila je prije dva mjeseca, čime je stekla zvanje doktorice nauka iz oblasti historije države i prava i postala jedna od svega pet poslijeratnih doktora ove katedre u Bosni i Hercegovini. Riječ je o izuzetno rijetkom i vrijednom akademskom profilu, koji se u pravilu teško pronalazi i još teže gradi.

Govoreći o svom obrazovanju, Amila ističe da je akademski put za nju bio izvor snage, a ne prepreka.

- Svoje školovanje doživljavala sam kao lično i profesionalno osnaživanje. Bila sam zadovoljna kako vlastitim znanjem, tako i profesorima i osobljem Pravnog fakulteta Univerziteta u Travniku, gdje sam završila sva tri ciklusa studija - kaže ona.

Zanimljivo je da, kako navodi, tokom studiranja gotovo da nije imala ozbiljnijih prepreka vezanih za invaliditet.

- Što se školovanja tiče, nisam imala prepreka. Prepreke su došle kasnije, prilikom zapošljavanja - iskreno dodaje.

Veliku ulogu u njenom obrazovnom putu imao je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, koji je kroz programe profesionalne rehabilitacije finansijski podržao njeno školovanje.

- Za Fond sam čula prije šest godina i na toj podršci sam neizmjerno zahvalna. Fond je od ogromne koristi osobama s invaliditetom i iskreno mislim da su jedni od rijetkih koji zaista imaju sluha za nas - naglašava Amila.

Ta podrška, kako kaže, nije bila samo materijalna.

- Najviše mi je značilo to što sam imala osjećaj da neko vjeruje u moj potencijal i da moj trud ima smisla. To vam daje snagu da nastavite, čak i kada je teško - ističe.

Međutim, završetkom akademskog puta započinje nova faza, ona koja se pokazala znatno izazovnijom. Danas se Amila nalazi na evidenciji biroa za zapošljavanje, suočena s kontinuiranim odbijenicama.

- Trenutno sam na birou. Aktivno tražim posao, ali dobijam uglavnom odbijenice. To je, iskreno, najteži dio mog puta - kaže bez gorčine, ali svjesna neizvjesnosti koja prati potragu za zaposlenjem.

Njena uža oblast, historija države i prava, od izuzetnog je značaja za razumijevanje razvoja pravnih sistema, institucija i društvenih odnosa. Ipak, znanje i stručnost često ostaju u sjeni predrasuda.

- Invaliditet, nažalost, često zasjeni sve ono što osoba zna i može. Kao da se prvo gleda ono što nedostaje, a tek onda ono što nudite - pojašnjava.

Amila ističe da ne traži privilegije, niti poseban tretman. Njena očekivanja su jednostavna.

- Meni bi trenutno najviše značilo da dobijem posao na neodređeno. Važno mi je da riješim svoj status, da radim, da budem aktivna i korisna - kaže.

Uprkos svemu, nije izgubila vjeru u smisao obrazovanja i ličnog truda.

- Postati doktorica nauka, uprkos invaliditetu, za mene znači potvrdu da invaliditet ne definiše granice znanja i uspjeha. To je moja lična pobjeda, ali i poruka drugima da ne odustaju - ističe.

I dok je njen lični uspjeh neupitan, šira slika otvara pitanje koliko društvo zna prepoznati i iskoristiti takav potencijal.
Njena priča je priča o neiskorištenom potencijalu, o sistemu koji zna podržati obrazovanje, ali često zakaže onda kada znanje treba pretočiti u rad i doprinos zajednici.

- Ja sam spremna učiti, raditi i prilagođavati se. Samo mi je potrebna prilika - naglašava.

Zato je važno da svi zajedno, kao društvo zapitamo, prepoznajemo li znanje kada nam je dostupno i imamo li hrabrosti dati šansu onima koji su je svojim radom već zaslužili?

Njena priča ostaje svjedočanstvo da znanje postoji, ali i da prostor za njegovu primjenu još uvijek nije jednak za sve. Zašto? Zapitajmo se.

(DEPO PORTAL/ad)