U samom srcu Baščaršije, među mirisima kože, drveta i starog zanata, nalazi se mala radionica u ulici Sarači. Vrata radionice kriju priču dugu gotovo jedno stoljeće, priču o radu, dostojanstvu i upornom čuvanju tradicije. Danas njome upravlja Mirsad Hašimbegović, sin osnivača radionice, čovjek čije ruke i pogled svjedoče o životu posvećenom zanatu i porodici.

Radnju je osnovao njegov otac 1939. godine. Mirsad je, kao dječak, prolazio kroz svijet kože, igle i konca, učeći zanat gledajući oca kako stvara. Samostalno je preuzeo posao 1984. godine i do danas ostao vjeran ovom pozivu u krojačko-saračkoj djelatnosti koja polako nestaje, ali u njegovoj radionici i dalje živi.

- Ovdje se i danas radi kao nekad – rukama i srcem - počinje tako svoju priči Hašimbegović.

- Bavim se izradom i reparacijom svih vrsta kožne konfekcije i galanterije. Radim jakne, torbe, pojaseve, prsluke... a ono što ljudi posebno cijene jeste kada radim po mjeri - priča Mirsad.

Posebno je ponosan na unikatne radove u koje unosi dio bosanske tradicije.

- U galanteriju često ugradim dijelove starih bosanskih ćilima ili motive Sarajeva. Strancima je to posebno zanimljivo, jer nose sa sobom nešto autentično, nešto što ne mogu kupiti nigdje drugo - objašnjava.

Rat, invaliditet i tiha upornost

Njegov put nije bio jednostavan. Kao ratni vojni invalid, suočavao se s fizičkim i finansijskim izazovima, ali radionicu nije napuštao. Umjesto toga, učio je kako da svoj prostor prilagodi sebi – polako, strpljivo.

- Radionica je moj život. Da bih nastavio raditi, morao sam je prilagoditi svojim mogućnostima. To nisam mogao sam - kaže.

Prije desetak godina, u razgovoru u Obrtničkoj komori, čuo je za Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

- Nisam znao šta mogu očekivati, ali sam otišao i raspitao se. U prostorijama Fonda sam saznao da postoji sistemska podrška za nas koji želimo raditi, ali nam treba podsticaj - prisjeća se.

Od tada koristi kontinuiranu podršku – mjesečne novčane naknade, sufinansiranje doprinosa, poreza i prijavu na javne pozive za unapređenje poslovanja.

- Zahvaljujući Fondu uspio sam nabaviti materijal, poboljšati uslove rada i, što je najvažnije, prilagoditi radionicu svojim potrebama - pojašnjava naš sagovornik.

Naslijeđe koje traje

U svakom komadu kože koji obradi, u svakoj tačnoj šavi, u pažljivo ušivenom motivu – Mirsad ostavlja dio sebe. Njegov rad je zanat, ali i priča, sjećanje, most između prošlosti i danas.

Na kraju razgovora, Hašimbegović jasno poručuje:

- Fond za profesionalnu rehabilitaciju pokazuje da zajednica može pomoći čovjeku na dostojanstven način – bez suvišne papirologije, bez prepreka, nego s razumijevanjem. A kada znaš da nisi sam, lakše je raditi, lakše je živjeti - zaključuje je Hašimbegović.

I na kraju se može samo reći da ovo nije priča o prošlosti, nego o upornosti koja traje. O rukama koje čuvaju zanat, o zajednici koja zna prepoznati vrijednost i o tome kako se tradicija ne nasljeđuje riječima nego radom, predanošću i podrškom u pravom trenutku.

(DEPO PORTAL/ad)