Sarajevo se budi ili dijeli/ Intervju iz arhiva

'Danas je Sarajevo ruglo prepuno primitivizma... Mogu mu mirne duše promijeniti ime u - Papakjevo!'

Nedjeljni magazin11.01.22, 19:42h

'Danas je Sarajevo ruglo prepuno primitivizma... Mogu mu mirne duše promijeniti ime u - Papakjevo!'
"Sarajevo jeste moj rodni grad, koji nosim u duši onakvog kakav je bio. Ovo danas je jedno ruglo prepuno primitivizma. Ja volim kafanu. I ako ima deset kafana, ja obiđem sve i skontam koja mi se najviše sviđa i tu sjednem. A Sarajevo je danas jedna ogromna kafana koju zaobilazim u velikom luku. Ovo danas nema veze sa Sarajevom koje volim"

 

 

 

Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Foto: Kemal HADŽIĆ

 

Edin Forto, premijer Kantona Sarajevo, dao je, prije nekoliko dana, intervju britanskom Guardianu i izazvao veliko reagovanje javnosti. Forto je izjavio da su rat dobili seljaci. More komentara po raznim medijima pokazuju da se Sarajevo ponovo budi ili dijeli.


Sve ovo me podsjetilo na veliki intervju koji sam 2010. godine vodio sa Vedranom Smailovićem, legendarnim violončelistom sa sarajevskih ulica smrti i iz razrušene Vijećnice.


Vratimo se 18 godina nazad, bi li i danas ponovio ono što si činio sa svojim svetim instrumentom?


Prije svega, ako je neko sveti tu onda sam valjda to prvo ja pa onda moj instrument. A sebe ne smatram svecem. Ja sam samo anđelčić sa lijepim plavim okicama (pitaj sve moje žene i djevojke pa ćeš vidjeti da ne lažem) koji ima i svoje poroke.


Nisam siguran u to. Ne valja se ponavljati. Možda bih promjenio melodiju, tonalitet, možda bih razapeo par žica na kalašnjikovu. Nije se pokazalo dovljno efikasnim. Političarima, onim iznutra a bogami i onim iz vana, treba puno jača “droga”. Ko zna. To je bila spontana rekcija. Instinkt. Odbrambeni mehanizam. Možda, ako bi se takvo zlo dogodilo tu gdje živim, ili gdje se zateknem. I nemoj mi ti sa svojim “predskazanjima”. Čuj, ponovo. Za života je više nego dosta jedno onakvo sranje. Čuj, ponovo!


Sarajevo i Sarajlije su jedna ljepota, i u to vrijeme bilo je nekako, bar za mene, normalno to što sam radio. To je bilo samo instinktno iskazivanje ljubavi i nemoći. To je bio jedan vapaj u trajanju od par godina, a nipošto jebeni prkos i inat kako su tada mediji sa uzvišenim poštovanjem izvještavali. Pravili su dramu veću nego što jest. Kud ćeš veću tragediju. A meni nije bilo ni na kraj pameti da turam prst u uho četnicima i da se inatim i prkosim. Na kraju krajeva, jedna od najprimitivnijih mogućih reakcija je inat i prkos. To je apsolutno glupo. Inadžija je gubitnik. Prkosnik dobije po guzici, a mi smo fasovali i bez inata i bez prkosa. Nedužni.

 

To je bilo samo instinktno iskazivanje ljubavi i nemoći. To je bio jedan vapaj u trajanju od par godina, a nipošto jebeni prkos i inat kako su tada mediji sa uzvišenim poštovanjem izvještavali


Bila je to apsolutno spontana rekcija jednog individualca koja zaslužuje divljenje, a bogami i pitanje da li su svi u Sarajevu tako “odvaljeni”. Nisam se uklapao u šemu rata. Razbijao sam koncepciju, ali ne samo ja. Poslije prvog šoka i prvih granata, dosta brzo, sarajevski umjetnici su se reorganizirali. I krenuli u “napad”. Trebalo je spasavati soul grada i građana. I uspjeli su. Uspjeli smo. To neuki, primitivni političari nikad nisu mogli razumjeti, a ne razumiju ni danas. Ne ulažu u kulturu. A primitivni se tuku. Volio bi da nisam doživio niti jedan prasak petarde u mojoj blizini a kamoli onolika bombardovanja koje smo preživjeli. Da li bih ponovo? Pojma nemam.


Zašto si u ratu prestao sa muziciranjem koje je bila najsnažnija kapljica nade za sve Sarajlije? Nada da će mir ubrzo doći, da će svijet pomoći. Zahvaljujući tebi, Planeta je mogla da zaključi da civilizovani, urbani ljudi protiv mina i snajpera idu sa notama, umjetnošću iz srca, duše…


Da se razumijemo Pajo, ja nisam svirao samo za vrijeme okupacije Sarajeva. Sviram cijeli život. To je moj očev jezik, a moj maternji jezik je srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Šućur, ja razumijem i bosanski ili bošnjački. A znaš li zašto ja razumijem te “jezike”? Zato što hoću da razumijem. I svi u Bosni govore taj jezik ali neće da se razumiju. E, u tom grmu leži zec. Da su htjeli ti majmuni od političara s početka devedesetih da se razumiju, ne bih ja, “The cellist of Sarajevo”, bio poznat u svijetu. Ostao bi' poznat, 'nako, lokalno u raji u Sarajevu, Bosni, Jugi. I puna šaka brade. Moja sviranja su bila kao muzičke molitve. Ispalo je odjednom da, ako Vedran Smailović ne svira, Sarajevo je mrtav grad.


I, ne brini. Nisam ja baš neki veliki heroj koji se nije bojao. Budala se ne boji. I meni je bila vuna, itekako. Ne može čovjek ostat ravnodušan, kad svira a granata odnese krov kuće do njega. E jebiga. Tačno je i to da nisam ni tada prestajao. Imam ja derta. Ima u muslimana uzrečica, kada klanjaju ako bi im zmija oči kopala ne smiju okrenut glavu. E tako ni ja nisam mogao prekidati moje molitve (sve dok mi granata u usta ne padne).

 

Šućur, ja razumijem i bosanski ili bošnjački. A znaš li zašto ja razumijem te “jezike”? Zato što hoću da razumijem. I svi u Bosni govore taj jezik ali neće da se razumiju. E, u tom grmu leži zec


Svojevoljno nisam prestao svirati. Ne bih to učinio svom Sarajevu i sugrađanima. Da, to je postalo simbolom civilizovanog otpora brutalnoj agresiji. Ali braniteli su me odveli na kopanje rovova, baš kad sam skoro sve bio pripremio za obilježavanje prve godišnjice prvog masakra u Sarajevu, 27. maja 1992. E onda sam ti na Boguševcu, Jevrejskom groblju, Vranjaci, odvalio 49 dana. Detalje ti neću ovom prilikom govoriti. To je čitav roman, a ako ti sad ispričam sve, ko će onda kupiti knjigu koju pišem. To je bio prvi prekid mojih muzičkih molitvi. A onda, 15. oktobra 1993., branioci Goražda su mi okupirali stan (babovinu, očevinu), u kojem sam se rodio. I to nije sve, u stanu je bilo i moje violončelo. Vidim ja tada da se ne može lako sa ovim braniteljima. Od tada nisam prešao granicu kod Vječne vatre (samo središte Sarajeva, op.p.). Spavao sam u sali SKUD Seljo, bezbeli bez prozora i grijanja, hrane, vode... Dok se nisam ispalio iz tada glavnog grada pakla, početkom decembra 1993.


Koliko ti je bilo teško da se odlučiš da napustiš rodni i najvoljeniji grad?


Vidiš kako vi novinari postavljate pitanja sa prejudiciranim odgovorom. Otkud ti uopšte ideja da je bilo teško odlučiti se skloniti od zla, bombi, gladi, bola mentalnog i fizičkog, od smradi ranjenih utroba, smrzavanja, snajpera... Zar bi trebalo da odgovaram što nisam mazohista. A pitaš me i o napuštanju. Ja tada nisam napustao Sarajevo. Danas je već druga stvar. E sad je pitanje ko koga napušta ili ko se koga odriče. Ko kome ne treba. Ovakvo Sarajevo meni ne treba, a ja još manje trebam okupatorima papanima.


U ono vrijeme, kao i sve Sarajlije, naivno sam vjerovao u samo naše nebuloze. “Neće nikad pući u Sarajevu”. “Ako pukne u Sarajevu, bit će treći svjetski rat”. Ma bit će... umal' ti ne rekoh. Barut smrdi svugdje oko nas, leševi plove rijekama, gradovi i sela se ruše i pale, a mi - “neće u Sarajevu”. Glupaci. Tokmaci. Čuj neće kod nas. Čak smo zvali familije i prijatelje da dođu u Sarajevo, da se sklone dok ne prođe kod njih. Ja što bi ih usrećili.


Nije mi bilo uopšte teško odlučiti se da se sklonim od zla. Puno teže je bilo to i ostvariti. Ja se radovao onima koji su bili malo promućurniji, a usput imali i love pa se sklonili na vrijeme. Skloniti se od zla i ludila je vrlo uman postupak. A ne gesta za izrugivanje i omalovažavanje. Onaj ko je bio u Sarajevu tih godina dobro zna da se tada govorilo samo o tome ko je izašao. Kako je izašao. Svi su tražili način da se nekako spasu. U tome nema ništa čudno. Svi su znali za nekog španskog oficira koji je za veliku lovu prodavao Unproforove novinarske iskaznice, sa kojima si se mogao ispaliti iz Rajvosa. Ja se ponosim što sam uspio da se konačno sklonim od zla. Što niti ni u jednom momentu ne znači da ne suosjećam sa sugrađanima stradalnicima.

 

Tada nisam napuštao Sarajevo. Danas je već druga stvar. E sad je pitanje ko koga napušta ili ko se koga odriče. Ko kome ne treba. Ovakvo Sarajevo meni ne treba, a ja još manje trebam okupatorima papanima


Čak mi se čini da je Sarajevo, iako u okruženju, imalo bar dvoje malih vrata. Jedna na zapadu za iscurivanje Sarajlija sa nepovratnom kartom i druga, malo veća vrata na istoku grada, za priliv papana, koji su isto tako napustili svoja ognjišta. I, boga ti, došli se “skloniti” u Sarajevo. I sad ti isti govore o dijaspori (ta riječ mi se gadi, mada ne znam u potpunosti značenje tog termina, a ne znaju ni oni koji je najviše upotrebljavaju) kako smo pobjegli a njih ostavili. To ne igra kod kod mene. To ne pali. To je bila dobro smišljena i uspješno ostvarena strategija premještanja stanovništva. Mudro prikrivana. I zbog toga treba ja da se osjećam krivim. E tu se strategija zeznula. Ja bogami jok.


Sarajevo jeste moj rodni grad, koji nosim u duši onakvog kakav je bio. Ovo danas je jedno ruglo prepuno primitivizma. Ja volim kafanu. I ako ima deset kafana, ja obiđem sve i skontam koja mi se najviše sviđa i tu sjednem. A Sarajevo je danas jedna ogromna kafana koju zaobilazim u velikom luku. Ovo danas nema veze sa Sarajevom koje volim. Što se mene tiče, mogu mu mirne duše promijeniti i ime. Naprimjer u Papakjevo.


U Londonu imam kćerkicu koja se zove Sara. Eto meni pola Sarajeva. A za onu drugupolovinu, kao i ostale Sarajlije, snađem se preko FB, Skypa. Messingera, e-maila... Izgubljen u svemiru, to sam ja u Sarajevu, a kod kuće sam u bijelom svijetu.

 

vedran-smailovic-2


Koliko si puta poslije odlaska bio u Sarajevu? Što znače za tebe povratci i ponovni susreti sa gradom koji se znatno izmjenio?


Ovako, ispalio sam se decembra '93. Prvi put sam išao u rodni grad 1999. Moj agent, kojeg sam poslao u Sarajevo, nije uspio da donese moje čelo, koje je bilo izuzeto od okupatora moga stana u Štrosmajerovoj ulici, u centru grada. Čekao sam u Ljubljani i kad se pojavio na aerodromu bez instrumenta, odlučio sam da idem. Bilo je to tačno 9. novembra 1999. Htio sam da imam svoj instrument za rođendan, 11. novembra. Na aerodromu sam kupio kartu za prvi let u Sarajevo. I kartu za prvi let nazad. Sutradan sam se u Ljubljanu vratio sa najdragocjenijom uspomenom. Moje violončelo, kojeg zovem Heroj, bilo je potpuno razvaljeno, uništeno. Nisam plakao.


Drugi put me je pozvao agent Džoan Baez, 2008. godine, da u Sarajevu učestvujem u snimanju dokumentarnog filma, povodom pedesetogodišnjice njenog umjetničkog rada. Pristao sam, platili su mi troškove, a ja nisam htio da tražim honorar zbog doprinosa gospođe Baez u borbi protiv zla i podršci Sarajevu i Sarajlijama u julu 1993. Kupio sam kartu s rokom važenja od sedam dana. Snimanje smo završili nakon trećeg dana boravka. Onda sam se uhvatio za glavu. Ko će izdržati još četiri dana. Stisnuo sam zube i izdržao. Jednu večer sam izašao oko pola devet. Na ulici Vase Miskina, sada Ferhadija, na hiljade ljudi korzira u trenerkama svih boja. Oni koji hodaju lijevom stranom, idu prema Čaršiji, a oni desnom prema Vječnoj vatri. Dobacio sam do Vječne vatre i tu prešao ulicu kod starog Kluza. Ta strana Titove ulice je pusta. I, onako, u polumraku, prepoznam čovjeka koji ide u mom pravcu. “Ma vidi Vedrana, kako si, kad si doš’o?”, pita Marko Vešović. Ja mu odgovorim, “ma, moj Marko, šta je ovo? Od Katedrale, pored tolikih ljudi niti sam ja koga, niti je mene ko pozdravio. Ne znam nikoga a ni oni mene”. A meni će ti Marko, “vidiš, Vedrane, ti si još dobro, a ja od Dolac Malte idem (udaljenost od sedam kilometara, op.p.) pa si mi ti prvi koga sam pozdravio”. A sjećam se, prije ako pozdravim samo 80-ak puta, a ne najmanje sto puta na putu od Katedrale do kafane Korzo, onda sam predhodnu veče nešto dobro usr’o”. Sarajevo je ipak čaršija, jeste velika, ali sve se zna, ko u svakoj čaršiji.

 

Ono par poznanika koje urijetko sretnem, s poštovanjem, nisu dovoljan razlog da idem u taj nekad lijepi grad. Definitivno Sarajevo ne pripada više Sarajlijama


Bio sam i ove godine i planirao da ostanem dvije hefte. Šesti dan sam pozvao taksisu Mehu iz Vareša. Došao je za par sati i otišao sam u Dubrovnik. Ja u Sarajevu nemam bliže rodbine, nemam čak više ni prijatelja, većina je ili izginula u ratu ili poumirala poslije rata ili ono malo, što se spasilo, raštrkano je po svijetu. Ono par poznanika koje urijetko sretnem, s poštovanjem, nisu dovoljan razlog da idem u taj nekad lijepi grad. Definitivno Sarajevo ne pripada više Sarajlijama. Naravno, ovo je samo moje viđenje i ne pada mi niti na kraj pameti da odgovorim druge ljude od Sarajeva. Vjerovatno ima još onih kojima su familije i prijatelji u Sarajevu i drugačije doživljavaju grad. Nažalost, sa mnom je ovako.


Da li su te gradske, republičke vlasti zaboravile? Da li si ikada od njih išta tražio?


One vlasti koje ne poznaju svoju vlastitu istoriju, i vlasti koje su preokupirane vlastitim profitima i jednostavno rečeno krađama, ne mogu me prepoznati pa ni zaboraviti. Oni pojma nemaju šta je to violončelo, je li to možda vrsta mangala? Od takvih nisam ništa tražio i, nadam se, neću ni tražiti. Moji principi da se ne družim sa kriminalcima su jako strogi i ne odustajem od toga.


Cijeli svijet te i nadalje pamti, izdaju se knjige inspirisane tvojim životom. Čuo sam da u Holivudu planiraju i film po onom kanadskom bestseleru o tebi. Koliko si zadovoljan s tim, ili čak i ovi vani iskorištavaju tvoj nezaboravni herojski podvig, kao što su to činili i u Sarajevu?


Ljetos u Sarajevu hodam Titovom ulicom, malo ispod Markala, tamo blizu ribarnice ima radnja i prodavaonica ramova za izradu slika. Kad, u izlogu vidim poster Čeliste iz Sarajeva u Vijećnici, slikano 1992. Fino uokvireno. Ne bi mi mrsko, uđem i pitam, “mogu li pogledati onu sliku iz izloga”. “More, brate, što ne bi moglo. Pedeset maraka”, i stavi čovjek sliku na pult. A ja pitam, “a šta je to, ima li ikakvu vrijednost ta slika, išta interesantno, ko je to i zašto”. Kaže, “ma to ti je oni naš muzićar što svira u ono. Ne mogu se sad sjetiti. Mehooo...”, zove nekog Mehu. Dođe Meho, pretpostavljam gazda. Onaj pita Mehu, “ma, šta je ovo na slici, ko ono bijaše oni naš muzikant što svira u ono”. A Meho odgovori, “to ti je Vedran Smailović, što je svir’o violončelo cijeli rat u Ferhadiji, eto ti ga, pričaš s njim, jebo te on”. Dobro, 50 maraka, a koliko je onda za mene, pitam. Kaže Meho, “ma tebi je đaba jedna, de spakuj”. Izašao sam bez pozdrava. Naravno da nisam uzeo ponuđeno.

 

Oni pojma nemaju šta je to violončelo, je li to možda vrsta mangala? Od takvih nisam ništa tražio i, nadam se, neću ni tražiti. Moji principi da se ne družim sa kriminalcima su jako strogi i ne odustajem od toga


Kad se spomene ta knjiga, ne mogu da ne pomislim i ne govorim o ratnim profiterima i parazitima. Nije neophodno biti u ratu da bi bio ratni profiter. A ti paraziti, ratni profiteri, koriste moje ime, moju sliku, moju tragediju da bi profitirali, i onda na to sve natakare da je to fikcija. E, vidiš burazeru, to je ono što boli. Dvije hiljade dječijih grobova u Sarajevu nije fikcija, preko deset hiljada mrvih nije fikcija, preko šezdeset hiljada ranjenih, sakatih, nije fikcija. I sve one strahote koje smo preživljavali tih godina nisu fikcija. A ti paraziti rabe moje ime da bi okretali istinu. I povrh svega, onaj knjižar Šahinpašić u Sarajevu, prevede to sranje i prodaje. I sad i ono malo starih Sarajlija, kao i ovi novopečeni, kad pročitaju knjigu (jasno, samo oni koji čitaju), kažu - fala bogu, ovo je fikcija, ovo se nije nikad dogodilo. A tako čitaju tu “fikciju” i u Kini i u Kanadi i Brazilu i naokolo bijelog i crnog svijeta. Sa parazitima se da i boriti. Dosta pesticida će morebit pomoći, a jedno od najuspješnijih sredstava je vatra. Ono što je zaraženo parazitima treba spaliti.


Kakva je po tebi budućnost BiH? Da li će ovi izbori donijeti promjene? Koliko je sam narod za sve ovo što ga je poslije rata snašlo kriv?


Nikad nije bilo da nekako nije bilo, a bezbeli, nikad neće biti da nekako neće biti. I sa ovakvim državničkim rukovodstvom, mora biti nekako. A to da li će biti dobro, e to je već drugi par rukavica. Neće, moj Pajo. Neće. Megalomanija je opakija od svih karcinoma. Neće izbori donijeti promjene. Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Nema veze koja je to partija. Vidio sam jedan plakat, nemam pojma o kojoj se stranci radi, piše “Za čovjeka”. Nasmijao sam se. Pošteno. Za samo jednog čovjeka. Biće valjda za lidera stranke. Ne dam ja u jadni narod. Ma kako može biti kriv narod. To i političari stalno govore. Izvaraju narod pa ga onda optužuju, kao, sami ste birali. Narod bira ono u što naivno vjeruje.


Ko je po tebi najveći krivac što je u BiH ovako kako je?


Kroz istoriju pa i danas, kako ja vidim stvari, postoje dva osnovna “krivca” za situaciju u srebrenoj BiH. Prvi je rudno bogatsvo BiH, a drugi je megalomanija.


Hoće li biti masovnijeg povratka bh. izbjeglica?


Ako dođe do promjena viznog režima za BiH, sigurno je da će biti masovnijih pokreta. A za BiH izbjeglice ne znam. Imam par prijatelja koji su se brže vratili u izbjeglištvo nego su se stigli udomaćiti u vlastitoj kući u Bosni.


Susrećeš li naše ljude u bijelom svijetu? Koliko je Sarajeva vani a koliko kod kuće?


Da, našeg svijeta ima strašno puno u svijetu. Još se nije dogodilo da nisam bio sa našim ljudima poslije nastupa. Bez obzira gdje to bilo. Na primjer, u gradu Kuricuba, glavnom gradu Parane u Brazilu. I tu ima našeg naroda, to je bilo iznenađenje i za mene. Definitivno, Sarajeva je puno više vani nego u Sarajevu.

 

Da li ti namjeravaš da se vratiš? To mi je jedno od najodvratnijih pitanja. To me je isto pitao voditelj emisije “Hard Talk” na BBC. Odgovorio sam, “ja se ne vraćam, ja idem naprijed”


Koji od tih koncerata pamtiš, koji ti je uzdrmao emocije?


Svaki nastup je poseban. Imaš pet prstiju na jednoj ruci i nijedan nije isti. Tako i nastupi se dobro razlikuju, a svi su zajedno u istoj funkciji. Možda bih izdvojio nastupe u Sijetlu sa Majom Angelou, u Rio de Žaneiru na Kristu, Njujorku na Kipu slobode, pa nastup pred njenim kraljevskim visočanstvom princezom Michael od Kenta... Svaki izlazak pred auditorij ti uzdrma emocije, jasno ukoliko si pošten umjetnik.


Da li ti namjeravaš da se vratiš?


To mi je jedno od najodvratnijih pitanja. To me je isto pitao voditelj emisije “Hard Talk” na BBC. Odgovorio sam, “ja se ne vraćam, ja idem naprijed”.

 

(DEPO PORTAL/ad)

                                                                                                   



Komentari - Ukupno 18

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još