Izvor: Oslobodjenje.ba

Piše: Emir Suljagić

Uvijek sam mislio da će "Dnevnik" u ovoj zemlji biti ona emisija koju vodi Senad Hadžifejzović. Možda je to zato što ga smatram i herojem. I koliko god da sam kivan na njega, a tu kivnju hoću da obrazložim ovdje, to se nikad neće promijeniti. Svi smo gledali taj Dnevnik, svi smo uživo vidjeli da dolazi rat s njim. Senad je spasio mnogo života tih dana maja 1992. godine. Ali, ni on nema pravo da nam to oduzme.

Ponavljanje zlosutnih tvrdnji

Kada sam imenovan za direktora Memorijalnog centra u Srebrenici, izabrao sam da nemam pravo na neke političke stavove. I suzdržavam se od iznošenja takvih stavova, jer moje radno mjesto nije još tek još jedno radno mjesto u administrativnom aparatu Bosne i Hercegovine. Međutim, ovo nije takvo pitanje. Bio sam novinar deset godina i znam kakav je to hljeb. Ne samo stoga, nikad nisam dovodio u pitanje njegovo ili pravo bilo kojeg drugog novinara i urednika da odluči kada interes javnosti ima prevagu i u kojem slučaju i šta zaslužuje da bude objavljeno. Ali, kako je to tačno interview sa Timothyjem Lessom u interesu javnosti? Čovjek sa, u najgorem slučaju, lobističkom prošlošću prepakovan u „analitičara“ i stavljen pred bosanskohercegovačku javnost da ponovi zlosutne tvrdnje stare trideset godina da mi, Bošnjaci, nismo u stanju da odbranimo, kao kolektiv, svoje fizičko postojanje.

Tvrdnje koje su tada bile uvod u genocid. Lessove tvrdnje nisu toliko ni problematične sa stanovišta, da tako kažem, bošnjačke i bosanske javnosti. Tu javnost nije moguće uvjeriti u mogućnost mirne podjele Bosne i Hercegovine, jer u toj javnosti postoji svijest o vezi između državnog-pravnog okvira i fizičkog opstanka. Publika je u ovom slučaju dio Srba, koji se još uvijek sjećaju teških devedesetih godina, međunarodne izolacije, sankcija, posvemašnjeg siromaštva. Uspostavljanje velike Srbije nije bio jeftin sport. Njih treba uvjeriti da se ciljevi iz devedesetih mogu ostvariti, ali sada mirnim putem. Kada nasilje jednom krene, biće kasno za promjenu raspoloženja. Međunarodne okolnosti su u najmanju ruku eho devedesetih.

Narod se uzda u Senada Hadžifejzovića

Ideje o podjeli BiH, kao što kaže Jasmin Mujanović, „kucaju na otvorena vrata“. Ako neko nema pravo na ovakvu neodgovornost u ovakvom trenutku onda je to Senad Hadžifejzović. Ovaj narod se u ovakvim stvarima uzda u njega. Tako je barem bilo zadnji put kada su okolnosti bile slične. Ovo pišem iz iskrene zabrinuosti. Ponovo smo na vjetrometini. To ne znači da ljudi koji se u ovoj zemlji bave politikom treba da prestanu da se bave politikom. Ili da mediji treba da prestanu da rade svoj posao. Ali, svi imamo odgovornost u ovakvim trenucima da uvažimo činjenicu da se svijet promijenio i da moramo mnogo više preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu. Pišem iz još jednog razloga. Bio sam istinski sretan i počastvovan kada sam prvi put sreo i upoznao Senada Hadžifejzovića. Imao sam osjećaj da se rukujem sa dijelom istorije. Možda zvuči malo dječački, ali je tako bilo. Imao sam osjećaj da se rukujem sa nekim ko je naš. I bio bih sretan da ga kao takvog upamtim.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala

(DEPO PORTAL/md)