Suočen s djelatnikom Službe, čuveni sportski reporter Fredi Kramer - mjesto radnje je policija u Đorđićevoj, datum 12. januar 1972. - nastoji obraniti optuženog generala koji se prometnuo u ideologa hrvatske opozicije, pa navodi kako je Franjo Tuđman "vrlo inteligentan i pametan, ali nepristupačan za komuniciranje", uz to i zatvoren čovjek "bahatog nastupa", s kojim se on, obični sportski novinar, nije usudio upuštati u "filozofske rasprave".

Ipak, Kramer, naglašavajući da mu je "otac Jevrej, a majka Hrvatica, pa prema tome ne može biti sklon nikakvom ekstremnom nacionalizmu", kaže kako Tuđman nije nikakav antidržavni element, ali je akademski davež koji mu je, kao kakav trgovački putnik, uvalio čak šest knjiga. Ali - svojih! I to, da čudo bude veće, istih.

"Kod njega kao historičara osjećao se duh nacionalnoga, ali ne nacionalističko-separatističkog, jedino mi je poznato da je tijekom 1971. godine boravio u Parizu i održao neko predavanje. Također mi je poznato da je boravio i u SAD-u, gdje je na nekom Univerzitetu održao predavanje. Jednom prilikom znam da sam rekao Tuđmanu da bih želio pročitati nešto od njegovih izdanja, na što se on čudio kako do sada nisam ništa čitao, pa mi je dao pet izdanja njegove brošure "Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije", koju do sada nisam ni otvorio", priznaje skrušeno Kramer.

Dossier Tuđman ima punih hiljadu stranica. Iz njih se sjajno osjeti duh vremena - kraj šezdesetih i početak sedamdesetih bile su godine liberalizacije, koja je išla sjajno - sve do Karađorđeva. A onda je sve krenulo u drugom smjeru.

Široj javnosti sve do kraja 80-ih ime Franje Tuđmana nije puno značilo. Savka Dabčević Kučar kotirala je kao "prva ruža hrvatska", Mika Tripalo uvijek je bio u istoj rečenici kao i ona, Marko Veselica bio je "hrvatski Nelson Mandela", Dražen Budiša mezimac nacije, Bruno Bušić najistaknutija žrtva - u tom Panteonu Tuđman je bio proverbijalni epizodist. No Udbin dossier daje posve drugu sliku. On je - to se jasno vidi - ne samo krut, nego i čvrst čovjek, jasne agende, središte okupljanja cijele disidentske galaksije.

Tuđman čita i piše, Tuđman radi, Tuđman se ne boji - u stanu drži čak i ilegalno oružje - a ono što zapanjuje je njegova aktivnost s protivnicima režima u inozemstvu. Tuđman ima kontakte s Matom Meštrovićem, Bogdanom Radicom, ustašom Vinkom Nikolićem i njegovom suprugom, Brankom Salajem...

Već u drugoj polovici šezdesetih Tuđman će doći na pozicije koje će deklarirati 1989. i 1990. godine. Samo je mali broj ljudi osamdesetih u tom i takvom Tuđmanu mogao vidjeti "čovjeka hrvatske sudbine".

Milovan Đilas, u Beogradu, bio je načistu s tim da će baš on, Tuđman, biti čovjek odluke. Čini se da je i u obitelji Šibl bilo jasno kako će generalski, partizanski pedigre, spojen s čvrstom rukom i neizmjernom ambicijom, biti premoćan u borbi za vlast nakon pada Zida. I to je to, većina drugih vidjela je na čelu Hrvatske Savku, Tripala ili Veselicu. Čičak je vidio samoga sebe i u tom pogledu bio i ostao usamljen...

Tuđmanov stan je ozvučen i svi se njegovi razgovori skidaju i prepisuju. Kuća mu je pod nadzorom, agenti ga katkad i filmski snimaju. Okružen je doušnicima - njihova imena iz dossiera ne mogu se otkriti - a mjesta na koja zalazi, restoran "Kod Pere" i neki drugi, vrve uhodama tako da je svaka njegova rečenica poznata Udbi.

No ovaj dossier je daleko od toga da bude kompletan - u više je navrata pažljivo i planski čišćen, a motive i kriterije čišćenja znaju samo oni koji su ga obavili.

Franjo Maletić, urednik i nakladnik knjige - čiji je suizdavač Hvidra, odnosno Josip Đakić - kaže kako su neki pojedinci, ili grupe, iz dossiera vadili papire koji bi Tuđmana prikazivali kao nacionalnog lidera, dok je ostavljen niz bizarnosti - od toga da u stanu neovlašteno drži oružje pa do informativnih razgovora s Tuđmanovim poznanicima.

Iz jednog dokumenta vidljivo je, recimo, Tuđmanovo nastojanje - koje nije rezultiralo uspjehom - da sina Miroslava upiše u Školu rezervnih oficira JNA u Bileći 1970. godine, dakle u fazi kad je već bio izbačen iz partije te kotirao kao protivnik režima i države.

U jednom dokumentu čitamo: "Tuđmana je u toku augusta obavijestio Srnec Djuro, pukovnik, da nisu uspjela njegova nastojanja da Tuđmanov sin Miro dospije u vojnu školu u Bileću, a u vezi ratnog rasporeda dogovorit će se da bude u jedinici u kojoj mi komandujemo". Istom prilikom Srnec je zatražio intervenciju s Tuđmanove strane, s obzirom na nepravilnosti Srneca u odnosu na podčinjene, a Tuđman je obećao da će preko Manole i Rukavine to srediti.

Tuđmanova supruga Ankica ne spominje se prečesto. Ona je u braku s Tuđmanom nastavila igrati ulogu u kojoj ga je i upoznala - ona je njegova tajnica, arhivistica, osoba koja mu šalje poštu, sređuje biblioteku, nabavlja knjige.

Ostatak teksta čitajte na Express.hr.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)