U svojoj novoj kolumni u Jutarnjem listu, hrvatska glumica i scenaristica Jelena Veljača odgovara na provokativnu poruku koju je dobila od nepoznate osobe skrivene iza pseudomina, u kojoj se brutalno proziva po nacionalističko, ideološkoj osnovi...    

Vodim dijete na izlet u grad u kojem smo zbog mog posla živjele godinu dana; vozim je u novoj autosjedalici četiri, četiri i pol sata, zajedno s još jednim malim djetetom u još jednoj dječjoj sjedalici; svatko tko zna što je to voziti dvoje male djece po autocesti zna koliko je to pjesme, crtića, povraćanja od crtića, piškenja, kakanja, polijevanja vodom, sokovima koji nisu fini, ali su u roza tetrapaku pa se moraju kupiti, slamčica koje se ne daju otvoriti, ali i plača kad se slamčice koje se nisu dale otvoriti konačno otvore; plača općenito. Na granici molimo cure da nam daju putovnice da bi pokazale stričeku i teti, one ne pristaju; u Beograd ulazimo u vrijeme najveće gužve, pada mrak, ulica je blokirana zbog snimanja.

Konačno, ulazimo u stan, kuhamo večeru, divljamo, borimo se jastucima, kupamo, uspavljujemo, pričamo bajke, i planiramo sutrašnji dan, koji svane, sunčan iako prohladan, ali kao stvoren za maženje uz kavu, parkove i šetnje, za reminiscenciju prvih dječjih uspomena za koje nisam sigurna hoće li dijete pamtiti kao stvarnost ili kao mentalne slike koje sam joj ja prepričala, i u toj cijeloj prekrasnoj bajci života tijekom slobodnog vikenda napiše mi neka nepoznata osoba, skrivena iza pseudonima, poruku koja glasi otprilike ovako: A GDJE SI TI BILA DEVEDESET PRVE, KRAVO GLUPA ČETNIČKA.

Čitam više puta, uvjerena da krivo vidim, zašto bi mene netko prozivao po nacionalističko, ideološkoj osnovi? Kakav rat, kakvi bakrači? Ali ipak, odvratna poruka domoljublja upakiranog u mržnju je tu, pod pseudonimom. Zašto štitim tu ženu i ne otkrivam javno njezin pseudonim? Umišljam si da sam bolja. Pa sam malo i promijenila, karikirala, ekstremizirala poruku, dojma radi, čisto ako netko tko šalje hate poruke putem interneta, društvenih mreža ili komentara ispod članaka ovo čita, pokuša shvatiti kako se osjeća osoba koja leži uz svoje mirišljavo maloljetno dijete, u gradu koji im je bio dom, i dobiva poruke mržnje.

GDJE SI BILA KAD JE VUKOVAR PADAO, GDJE SI BILA 18.11. OVE GODINE, ZAŠTO NISI BILA NA VODOTORNJU, ZAŠTO UOPĆE RADIŠ U SRBIJI, ZAŠTO TI JE DIJETE IŠLO U SRPSKI VRTIĆ, ZAŠTO NISI NAPISALA STATUS O VUKOVARU, A O SREBRENICI, A O TUZLI, A O SARAJEVU, A O BOMBARDIRANJU BEOGRADA, SILOVANIM ŽENAMA, ŠTO JE SA SILOVANIM ŽENAMA U RATU, ZAŠTO SE BORIŠ ZA DRUGE SILOVANE ŽENE, JESU LI OVE ŽENE MANJE BITNE, i tako sve dok nam svima ne eksplodira mozak od količine što predrasuda, što presumpcija, što logičnih grešaka koje se nalaze unutar tih pitanja, premisa, koje su samo, tako okrutno i tako iskorištavački, začinjene nekim gradovima čije su tragedije iznad mogućnosti ljudskog shvaćanja, iznad dubine i strahote riječi tragedija, iznad riječi samih, koje su samo za šutnju, za stid jer je čovjek, bilo koji, sposoban za tako nešto, bilo kad, ali najgore je što smo to doživjeli, čak i kao desetogodišnja djeca (tamo sam bila devedesetprve, usred desete godine života). 

Znam se zapitati zašto to ljudi rade, koriste sintagmu “žene silovane u ratu” tako jednostavno, nabacujući se njome u službi nasilja nad drugima, koriste “devedesetprvu”, godinu koja će nas sve izmijeniti i traumatizirati, kao neki lakmus papir a ne zajedničko mjesto boli i užasa koje trebamo kao društvo zagrljeno pohoditi vjerujući da više nikad, ali nikad nećemo biti tamo, da nas nitko neće dovesti tamo, jer više ni jedan grad neće biti napadnut, ni jedan grad izdan.

A onda shvatim: ali tako su nas naučili, da se koriste gradovi žrtve, gradovi heroji, ljudi žrtve, ljudi heroji, da bi se nekoga, opet, toliko godina kasnije, optužilo i mrzilo, a ne zagrlilo i utješilo, ne nadahnulo i osnažilo. Uvidjeli su, ti mastermindovi borbe za vlast, da je polarizacija ključ njihova uspjeha pa su je usavršili do olimpijske vještine, vi ste desno, a vi lijevo, i nikad se ne možete razumjeti, jedan je djed bio na jednom planini, a drugi na drugoj rijeci, ne možete se voljeti niti ih pokušati razumjeti, jer je nama tako bolje, kad ste gonjeni niskim strastima, neobrazovanjem i nerazumijevanjem. 

Kad se mrzite, lako nam je vladati nama, pa ćemo vas tridesetak godina učiti kako da se mrzite, i da si gledate preko ramena tko za koga glasa, kao da je važno, učiteljski koeficijent će ostati isti koga god da zaokružite, ali ne, nećemo o tome, ajmo o tome tko vješa Isusa na zid, a čiji je stari nekad imao knjigu “Bilo je lijepo živjeti s Titom”.

Samo neka se ne pitaju čija je majka dobila otkaz jer je njegovala bolesno dijete previše puta u mjesecu za ukus poslodavca, samo neka se ne pitaju uništava li Linić privatni sektor, ajmo ih natjerati da se pitaju tko je bio u kojoj povorci, ajmo od toga napraviti priču koja će ih zauvijek razdvajati, samo da ne shvate, jednom kada izađu na sunčano dvorište, da ih tretiramo isto, da nam je posve svejedno u što vjeruju, sve dok vjeruju u to da njihov novac nije njihov već od banke, samo da ne shvate da bi banke trebale biti servis, kao i institucije, samo da ne shvate da mi služimo njima, a ne oni nama.

I tako ukrug: partizani, ustaše, četnici, Srbi, Hrvati, Mađari, poklici, jesu li ilegalni ili legalni, abortusi, sve neki konstrukti, imaginarne pizdarije koje nikome ne utječu na život, sve je to stalno na pladnju, umjesto poreza, prireza, javnog zdravstva, obrazovanja, školstva, vrtića, staračkih domova, radničkih prava, prava žena. Sve samo ideologija, čista, pa tamo meni nekakva panterica1345 (izmišljeni nick!) piše o Vukovaru, ne razumjevši ništa o istome, uzima u usta grad zbog kojeg bismo svi zajedno trebali reći nikad više, nikad više, nikad više.

Meni je osobno neugodno uopće išta govoriti o velikim tragedijama čovječanstva u kojima su se zbili genocid, pokolj, smrt, silovanja, napadi zbog nafte, a kao fol u ime nekog božanstva. Ostajem bez teksta, u nevjerici, osupnuta zlom koje ljude može pokrenuti. No koristiti te trenutke da bi nekoga napao na Instagramu, postavljati takva ostrašćena pitanja koja unaprijed osuđuju, neopisivo je okrutno, i opasno. 

Ali cijeli politički diskurs je takav već neko vrijeme: opasan i okrutan. Zapravo, otkad pamtim. Od devedesetprve, otprilike. Evo, tamo sam bila, kao i svi: i oni usred djetinjstva, i oni usred nepokorenoga grada, i oni usred rova, i oni usred izdaje, i oni usred okrutnog napada, i oni mobilizirani, i oni koji još nisu bili rođeni, na početku polarizacije društva koja će nas obilježiti zauvijek, i potencijalno uništiti.

(Jutarnji/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)