Izvor: 100posto.hr

Mladi muškarac, visokoobrazovan, s bogatim radnim iskustvom, gej. Posljednjih nekoliko godina više ne živi u Hrvatskoj, ali htio je podijeliti svoje iskustvo s domaćim čitateljima o tome kako je izgledalo njegovo priznanje seksualne orijentacije roditeljima. Potiče iz tradicionalne obitelji, kao uglavnom i većina građana zemlje, iako za okolinu nije nikada glumio, roditeljima ipak nije mogao reći, sve do jednog dana. Njegovo iskustvo prenosimo u cijelosti.

- Rodio sam se u Zagrebu, u tipičnoj radničkoj obitelji osamdesetih, mama, tata, brat i ja. Ljubav, odgoj i briga oko djece bila je kao i u svakoj kući gdje roditelji žele da odrasteš u ljude koji će završiti škole, naći posao i zasnovati svoju obitelj. Jednako smo dobili te vrijednosti i brat i ja, dapače za vrijeme Franjine Hrvatske, ja sam bio rekli bismo najpobožniji član naše četveročlane, hrvatske i katoličke obitelji.

Išao sam na ministrante i u crkvi bih provodio pet do šest sati tjedno, što zbog crkvenog vjeronauka, što zbog ministrantskih proba i crkvenog zbora i na kraju same mise. Sve je to meni bilo jako lijepo, volio sam pripadati društvu katolika i Hrvata i smatrao sam ih najboljim društvom na svijetu dok eto u meni nije proradila psihologija drugačijeg.

Jesam molio sam se, stvarno sam se molio za 'ozdravljenje' i da se jednog dana probudim i da ne gledam dečke nego cure jer eto crkva u Hrvata, odrastanje u Zagrebu devedesetih i cjelokupna društvena klima je za nas pedere, oprostite mi svi mlađi gejevi ili gayevi kako vam je draže, bila užasno neprihvatljiva i nastrojena ono rekli bismo ako ne za društveno sramoćenje batinama ili uvredama, onda barem nekim tihim prijezirom od većine.

I tak' imaš faze kad se moliš, pa vidiš da ne ide, imaš faze kad te lokalni nasilnici iz osnovne škole vrijeđaju, tuku, bacaju na tebe komade pizze, nabijaju ti komplekse sto fizički, to psihički.

Nađu se tu prijatelji i prijateljice koji ponekad ulete, obrane te, ali i dalje je to tu. I onda se pokušavaš braniti, nisi, pa nisi ti takav, pa ovo pa ono, pa svašta nešto. A u tebi kuha ta tvoja istina, svijetu tako mrska i zla. Meni je najgore bilo što roditelji nisu znali, ali doslovno do moje 25 godine života. Jer eto i moj tata iz Dalmatinske zagore nas je doma učio da je to bolesno, jer tako mu je rečeno bilo u njegovoj kući, u crkvi, a i u ono doba Jugoslavije, bilo je protuzakonito do 1977. godine.

I tak' shvatiš da se sve može, ali javno reći da si peder u Hrvatskoj je doslovno društveno samoubojstvo. Ono kao da sam sebi želiš zlo. Mama je imala isti stav. Ipak, dok im se još nisam outao nekoliko puta sam je pitao: 'Pa što ako bismo brat ili ja rekli da smo pederi jel' bi nas odbacila?' Na to je rekla da ne bi. Čudni su putevi ljudski, a sad gdje je Gospod ili Gospođa po tom putu još nisam našao odgovor. Ali na coming out roditeljima unatoč malom uvodu u moju priču jesam.

Roditeljima se to ne govori, bolje neka umru

I da drago mi je da jesam. Kad sam završio fakultet odlučio sam otići u podstanare u centru Zagreba. Nisam dobio od roditelja ništa osim puse i zagrljaja i 'sretno sine'. Odlučio sam biti samostalan. Kako bih kod njih dolazio na ručak vikendom ili jednom tjedno zbog ludih poslova i rasporeda koje sam imao, s vremenom mi više nisu postavljali pitanje: 'Imaš li curu?' Nego: 'ZAŠTO TI NEMAŠ CURU?'

I brat je već znao, kao i moji prijatelji i puno ljudi po gradu. Nisam se skrivao nikome, ali njima jesam. Vodio sam se uvijek savjetima starijih pedera - da se to roditeljima ne govori. Bolje neka umru. Mene je to kopkalo i nisam si dao mira.

Došla je ta zima, recesijska zima. Bilo mi je teško s poslovima i novcima kao i mnogim mladim ljudima u Hrvatskoj. Jednom sam se s tatom našao na piću, vidio je da sam potišten i počeo je razgovor na temamu kako ja godinama njemu nešto skrivam, da ja imam neki jaz s njima. Osjećao sam kao da zna. Rekao sam mu: 'Hajde popijmo ovo piće i idemo kući majci da vam nešto kažem'. Doslovno kao u maniri onih naših filmova iz prošlosti.

Dođemo u stan, mama nas gleda čudno, tata sjedne za stol i upali Eurosport, pojača, ali do daske. Tako da i susjedi u drugom stanu mogu slušati nogometnu utakmicu. Zamolim ga uljudno nekoliko puta da smanji, nakon što sam vidio da neće, uzmem tv daljinac i ugasim tv i zviznem daljinac da padne u drugu sobu na krevet.

Roditelji su bili u nekom konsterniranom šoku, a ja ni pet ni šest izvalim: 'Je li vam ikad ista drugačije na meni?' Oni oboje - muk i gledaju me. Tata me pogleda i pita me: 'Sine a jesi ti peder?' Odgovorim mu: 'Jesam tata! Mama, ja sam peder.'

Još jednom upućujem isprike zbog ove riječi 'peder', ali znate rođen sam 1984., tako se govorilo uvijek o nama pederima. Mene ta riječ više ne boli. Koga boli, nek se pomoli. Za sebe.

Tata se primio za glavu kao da je upravo netko umro. Mama je spustila donju vilicu na ustima i sljedećih 45 minuta dok smo tata i ja vodili dijalog moje dijagnoze, samo nas gledala bez ikakvih treptaja, pokreta, ičega. Tata je počeo, naravno, s uvredama. Pa malo s tipičnim izjavama nekog koga u Dalmaciji zovu Vlajin. Bilo je tu suza, napadanja i konstantnog šoka. U jednom trenutku shvatio sam da oni to nisu prihvatili pa sam ih uljudno pozdravio i rekao im da se neću useljavati u stan od bake koji su namijenili meni jer ipak nisam ono što su htjeli u životu.

Prihvaćanje je trajalo nekoliko dana, tada nastupa - ali

Ustao sam, a njih oboje su skočili na mene, tata s jedne strane, mama s druge. Plakali smo svi skupa zagrljeni. Samo su govorili: 'Ovo je tvoj dom, mi smo tvoji roditelji, ti si naš sin, volimo te, daj nam malo vremena...' Nisu mi dali da odem doma u svoj stan i ostao sam s njima još dva dana. Bilo je malo smiješno vidjeti ih kako se pogledaju pa u mene pa oboje udahnu kao da su izronili. U biti ja sam taj koji im je izronio ili izašao iz klozeta. Iz rupe, iz svoje sramote, iz tog odvratnog osjećaja koji ti kod nas usađuje Katolička crkva i dobar dio desničarskih figura, ali eto ja sam izašao i rekao svojim roditeljima, Da jesam, peder sam.

Prihvaćanje je trajalo nekih par dana, ali onda je sve bilo nazad po starom. Tata je nekoliko puta napomenuo da ne želi nikad upoznat nikog mog, da ja mogu doći, ali ta osoba ne. Nekoliko razgovora koje smo poveli na tu temu dobio sam dojam kao da ga i sram radi toga. Ali odustao sam. Dobri smo se kad dođem kod njih, nekad se čujemo, ali osjećam kao da sam njegovo razočaranje. Mama je danas s time u redu, ne pričamo na tu temu puno, međutim ponekad me pita imam li koga, pazim li se i tako te fore. Tipično za mame.

Ne mogu reći da su moji roditelji to onako vrhunski prihvatili, ali mogu razumjeti da je to njima u neku ruku čudna situacija. Sa sigurnošću mogu reći da me prihvaćaju kao svog sina i dalje. Čujemo se, dođem doma, s njima sam, život ide svojim tijekom. Ja sam samo htio da ne moram odgovarati na pitanje zašto nemam curu i nisam htio da umru bez da su me poznavali. Bez da sam im rekao svoju istinu.

Vjerujem da je to generaciji mojih roditelja razočaranje i mogu shvatiti tu perspektivu nekog tko je rođen pedesetih, u vremenima kad se na bračni preljub ili razvod heteroseksualnih parova gledalo kao na nešto najgore na svijetu. To je generacija koja je proživjela 1977.  godinu u kojoj su jugoslavenski komunisti ipak odlučili da je spolni odnos dvaju žena ili muškaraca koji su svojom slobodnom voljom pristali na takav odnos, ok, nije kažnjivo djelo, nije protuzakonito.

Nemojmo si lagati, ali malo se evoluiralo kod nas, društvena nesklonost prihvaćanju osoba s pederskim i lezbijskim sklonostima nije ok, nije prihvaćeno.

Tijekom mog seksualnog sazrijevanja i upoznavanja pedera po Zagrebu i Hrvatskoj često sam imao priliku upoznati muškarce koji su oženjeni sa ženom i imaju djecu. Imaju krunice u svojim vozilima, nekad su čak i iz Hercegovine ili Like ili Zagore, neki su u vojsci, neki su čak policajci, mnogi su političari, ima tu nogometaša, a ima eto i katoličkog klera.

Ta jedna podzemna najgora i najlicemjernija ekipa nekad čak i prodike protiv pederluka drži, skrivaju se svi iza nekih funkcija, institucija, rodnih krajeva i mentaliteta rodnih krajeva ali mi koji bismo živjeli građanski život, mi smo prijetnja društvu?

Spomenut ću neke brojeve jer sam puno čitao o tome i tražio odgovor na pitanje - kako to pederi i lezbe najviše zajebu društvo? Rađanje djece, razvoj društva - mi se pojavimo i vi svi nestanete, zar ne? Ako niste shvatili ironiju, prestanite čitati molim vas.

Kako to da je šačica nas pedera i lezbi kriva za propast zemlje?

Sve bi meni još bilo prihvatljivo u Hrvatskoj da se nakon skoro dvadeset godina ekonomskog i pravnog pustošenja Lijepe naše, nakon tisuća i tisuća ljudi koji su krenuli van zemlje, nije našla inicijativa 'za brak', koju su pokrenule svakojake figure s desnice. Koji su se ozbiljno zabrinuli da će otprilike 15 – 30 tisuća građana Republike Hrvatske koji su homoseksualne orijentacije možda stupiti u brak?

To je toliko narajcalo moju dojučerašnju ekipu Hrvata i katolika koji su eto godinama gledali kako razno razni 'poduzetni i elitni i sposobni vladari', 'ugledne osobe iz javnog života' uspješno od Hrvatske rade drugu najsiromašniju članicu Europske unije. Ali ne, ipak najspasonosniji referendum za budućnost Hrvatske je referendum o braku.

Poznam najmanje 20 heteroseksualnih parova čija su se djeca rodila u inozemstvu i tamo će odrasti, završiti školu i plaćati poreze, ali vi ekipica doma hodate za život? Da budem još malo bezobrazniji vjerujem da je od 250-300 tisuća hrvatskih građana koji su napustili Hrvatsku u posljednjih 10 godina, barem njih 85 posto heteroseksualne orijentacije - ali vas svrbi skrb o braku, obitelji i hodanju za život?

Sad su i abortusi došli na red jer i to je problem. Ali nećemo govoriti djeci kako se abortus legalizirao jer su žene tada davnih pedesetih godina znale zatrudnjeti bez svoje volje, zatrudnjele bi pa ih je dečko ostavio, znale bi umrijeti u batinama od vlastitih očeva i braće samo da se pobaci to kopile. Znale su biti nađene u šumi s užarenim iglama u njima, znale su se ići natući na kamen, kupati u hladnoj rijeci... To nećete ispričati djeci, razlog zašto je abortus postao legalan? Hodat ćete za život u zemlji iz koje ljudi bježe u život.

Zdravstvo i školstvo godinama propadaju, bolnice izgledaju kao štale u mnogim gradovima diljem zemlje, učionice padaju i djeca s njima po školama koje je još car Franjo dao izgraditi, nema radne snage, korupcija nam je pojela društvo, ali mi pederi smo problem, oko toga ćemo referendume? Ne možemo se kao društvo ni dogovoriti da nam ne glasaju groblja na izborima. Ne možemo složiti model da ako netko otuđi bilo kakvu nekretninu ili pokretninu, bilo kakav javan novac nema neosuđenih ili oslobođenih. Ali sestro i brate od 15-30 tisuća građana koji bi možda bili u braku, eto referenduma, uzbuna!

Sva moguća šikaniranja, sve moguće licemjerje, uvrede, batine i uz podršku obitelji i prijatelja bih izdržao, ali ovo je bio vrhunac političke nepismenosti, ljudske nepismenosti. Na kraju krajeva uz sve moguće zlo koje je Hrvatsku učinilo 'Kosovom Europske unije', referendum o braku. Meni je to bio vrh vrhova.

Ovo je moja priča o coming outu i Hrvatskoj i za kraj jedna poruka za sve konzervativne perjanice – 'Ljubim vas iz dalekog inozemstva i mir s vama braćo i sestre.'

Nikola, 35, negdje u Europi

Na pitanje zašto ipak ne želi otkriti puni identitet, i prezimenom i slikom stati iza svojih riječi kazao je kako nema potrebu sticati publicitet zbog svoje seksualnosti, uz to iako živi na zapadu, njegovi roditelji još uvijek su u Hrvatskoj te ne želi da itko ima neugodnosti zbog njega.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)