MUHAMED FILIPOVIĆ/ Čekajući sudbonosni čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima (IV)

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd: Da li je ova odluka za njega bila - tragična?!

Kultura17.11.18, 17:29h

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd: Da li je ova odluka za njega bila - tragična?!
Njegov život kasniji pokazuje da je to bila tragična odluka, jer je toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, da za njega sve uvažavanje i pažnja ukazani u Beogradu nisu značili ništa prema tome

 


Izvor: Avaz
Piše: Akademik Muhamed Filipović


Nakon iskustava sa smrtnim slučajevima Hazima Šabanovića i Maka Dizdara, kasnije me zaintrigirala činjenica da su se zaredali slučajevi takvih završetaka naših značajnih ljudi.


Nije dugo prošlo, a Skender Kulenović je umro tako što je izazvana jedna teška frustracija na perfidan način. Pozvan je, naime, na proglašenje NIN-ove nagrade i rečeno mu je da je on dobitnik. A, kad se pojavio tamo, pokazalo se da je dobitnik sasvim treći, prosječni književnik, a on je ostao zatečen, frapiran.


Metoda koja je već ušla u praksu


Teško pogođen, napustio je mjesto gdje se dodjeljivala nagrada, otišao kući, završio u bolnici i uskoro umro od srca. Skenderova smrt je za mene bila još jedan signal da je, vjerovatno, to jedna metoda koja je već ušla u praksu.

 
U to me je uvjerio slučaj koji se kasnije desio s našim najznačajnijim prozaistom, a to je Meša Selimović. Meša Selimović je zaista najznačajniji prozni pisac koji se do sada pojavio kod nas i stvorio je djelo koje je najviši domet naše književnosti. Njegov roman je postao svjetski književni imunitet, nešto što do tada u književnosti nije bilo, da se jedan duh, jedna kultura, jedan način mišljenja, jedan način doživljaja svijeta prikaže briljantnom književnom tehnikom.

 

Meša je toliko bio osporavan, negiran mu je talent, da je jednom prilikom čak meni rekao: „Pa može biti, Tunjo, zaista da oni imaju pravo kad kažu da ja nisam uspio ništa stvoriti“. Tada je već bila objavljena njegova zbirka „Magla i mjesečina“, za koju sam mu rekao: „Pa, Meša, slušaj, ova tvoja zbirka pripovijedaka je briljantna, u svakom pogledu i da ništa ne napišeš ubuduće i da ništa nisi prije toga napisao, ovo je dovoljno da budeš veliki književnik“.

 

Meša je toliko bio osporavan, negiran mu je talent, da je jednom prilikom čak meni rekao: „Pa može biti, Tunjo, zaista da oni imaju pravo kad kažu da ja nisam uspio ništa stvoriti“


On je nešto kasnije meni rekao kako radi na jednoj stvari, kako ga je obuzeo, kako je rekao, „moj derviš“. Pitao sam ga šta to radiš Meša, rekao je: „Radim jedan roman na motiv smrti moga brata, ali sam ga transponovao u prošlost našu i želim pokazati naš svijet, naš način života, naš način mišljenja, osjećanja...“.  


Roman je doživio svjetsku slavu, a nije dobio Nobelovu nagradu samo jer je prije toga na slične motive dobio tu nagradu Andrić, iza koga je stajala tadašnja cijela država i međunarodna jedna struktura koja je podržavala takav način pisanja i mišljenja kakav je prakticirao Andrić. Tako da Meša Selimović, zaista, nije ni mogao dobiti nagradu, ali je njegovo djelo imalo svjetski odjek.

 

Međutim, ova uskogrudna sredina i pogotovo jedan čovjek koji je u tom momentu bio vodeći čovjek u državi, koji je smatrao da je djelo, ustvari, alegorija na njega i na njegovu ulogu u životu, odnosno u smrti Mešinog brata o kome se u romanu ustvari radi, nije mogao izdržati da jedan čovjek koji je na tako briljantan način dao naslutiti iz kojih to odnosa proizilaze odnosi kao što je smrt njegovog brata, organizirao je i naredio da se Meša podvrgne jednom ponižavajućem procesu.


Prije toga, kao najznačajniji naš književnik i kao čovjek koji je dobio sve moguće nagrade u Jugoslaviji, a postigao i u svijetu veliki uspjeh, Meša je bio izabran u nekakvo tijelo, konferenciju Saveza komunista, jer je Meša bio partizan, prvoborac, svojevremeno je bio pomoćnik ministra u Saveznoj vladi koju je napustio i došao u Sarajevo da bude profesor na Filozofskom fakultetu.

 

Nije dobio Nobelovu nagradu samo jer je prije toga na slične motive dobio tu nagradu Andrić, iza koga je stajala tadašnja cijela država i međunarodna jedna struktura koja je podržavala takav način pisanja i mišljenja

 

Dakle, Meša je bio značajna osoba, tako da su ti ljudi koji su tada vodili Savez komunista smatrali da bi njegovo prisustvo takvom jednom forumu Saveza komunista značilo ukras, neki doprinos sjaju same te institucije.


Međutim, pošto je Meša bio onakav kakav jeste, ponosan, imao je svoje ideje i svoja mišljenja, njemu je inscenirana jedna, koliko komična toliko i užasna, primitivna i ponižavajuća priča. Kurirka ga je optužila kako nije htio da primi zapisnik sa sjednice te konferencije, što je okvalificirano u tim krugovima tadašnjeg Saveza komunista, odnosno vodstva Cvijetina Mijatovića i njegovih tadašnjih pomoćnika, kao ponižavanje i ignoriranje značaja Saveza komunista.


 I Meši je organizirana tzv. drugarska trojka, odnosno grupa koja je trebala da ga ispita i da s njime razjasni razloge zašto se on tako ponaša prema jednom partijskom dokumentu i zašto je na neki način omalovažio taj dokument, a time i Savez komunista.  

 
Čovjek se može ubiti izlažući frustracijama


U toj grupi, koja je Mešu ispitivala, nalazili su se ljudi bez ikakvog značaja, ali ljudi koji su svojim snagama nastojali da se probiju u hijerarhiji i zapisnik sa tih razgovora pokazuje neobično veliku dozu arogancije, grubosti. Meša je tretiran kao čovjek kojemu treba čitati lekcije, što, naravno, Meša, s obzirom na svoj ponos, značaj i samopoštovanje, koje je bilo jedna od karakteristika njegovoga karaktera, nije mogao da izdrži.

 

Zato što je on toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, za svijet o kojem je pisao, za njega sve uvažavanje i pažnja koja mu je ukazivana u Beogradu nisu značili ništa prema tome


Zbog toga je, naravno, prihvatio ponudu srpskih književnika i srpske javnosti da napusti Sarajevo, u kojem je izložen ponižavanju, i da se preseli u Beograd, gdje će u miru moći da radi. Naravno, Meša je u toj situaciji prihvatio tu ponudu, mada cijeli njegov kasniji život pokazuje da je to bila tragična odluka za njega. Zašto?

 
Zato što je on toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, za svijet o kojem je pisao, da za njega sve uvažavanje i pažnja koja mu je ukazivana u Beogradu nisu značili ništa prema tome, on je počeo da radi na svojim novim djelima i da dorađuje još neka koja je započeo u Sarajevu. Ali je zbog tog cjelokupnog šoka i frustracije koju je doživio njegovo zdravlje popustilo, dobio je moždani udar, nakon čega je preselio.

 

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 13

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još