Od trenutka kada su poslijepodne 11. jula 1995. godine ušli u Srebrenicu, nisam imao nikakvih dilema da će pripadnici Vojske Republike Srpske pobiti sve muškarce koje sustignu, zatvore ili zarobe. Sve sam to već gledao u proljeće i ljeto 1992. godine.

Sve vrijeme koje sam proveo u Potočarima nisam uspijevao ubjediti nikoga od holandskih ili drugih UN-ovih službenika i zvaničnika. Svi su to smatrali nemogućim i svi poricali stvarnost, negirali suštinu odvajanja dječaka i muškaraca od porodice, spaljivanje dokumenata, više nego sporadična smaknuća u okolini fabrika u Potočarima. Sve je bilo tu. Pred očima. I svi su se pretvarali da ne vide ništa. To je činjenica. Nije bilo moguće ne vidjeti šta se događa.

Poslije rata, naša realnost je ostao zbjeg. Istresli su nas u tuđe avlije, kuće, nagurali u tuđa naselja. Godinama sam gledao i slušao kako se ženski ostaci porodica na dnevnoj osnovi sakupljaju i ogledaju i gataju i nagađaju sudbinu svojih najbližih. Ni tada mi niko nije vjerovao da su svi pobijeni.

Holandsko ponašanje u Srebrenici poriče mogućnost definisanja. Najbliži opis bi vjerovatno bio pragmatično saučesništvo. Kada su prvi kamioni počeli da stižu u Potočare, stajao sam na jednom bočnom ulazu u glavnu zgradu fabrike akumulatora: gledao sam okamenjen. Okrenuo sam se holandskom vojniku koji je stajao pored mene i pitao da li on zna šta se događa. Odgovorio mi je: „Dolazi Ratko Mladić da vas evakuiše.“

Holandsko ponašanje u Srebrenici poriče mogućnost definisanja. Najbliži opis bi vjerovatno bio pragmatično saučesništvo

Svega sam se još nagledao u narednih desetak dana koliko sam ostao u Potočarima. Ali, na jednom nivou to je trenutak u kojem sam shvatio da je sve završeno. Kad je i počelo.

Gledao sam kasnije kako zamjenik komandanta bataljona Robert Franken obećava da će primjerak spiska muškaraca i dječaka koji su bili u fabrici poslati u Zagreb i Genevu, a original ponijeti sa sobom. Spisak je pronađen tek mjesecima kasnije, negdje u nekoj ladici u sjedištu UN-a u Zagrebu. Niko od ljudi sa spiska nije živ.

Svi oni pobijeni su isključivo zato što su bili muslimani. Mogao si biti bilo šta drugo. Mogao si biti sve drugo što postoji. Ali samo ako si bio musliman, ništa od toga nije vrijedilo. Samo ta jedna stvar, jedina na koju nisi mogao uticati, koju nikako nisi mogao promijeniti.

Nikad o tome nisam donio svjesnu odluku, ali sam uvijek najviše u svom identitetu branio ono što su mi najviše napadali. Kada je došao red da nas napadaju zato što smo muslimani, niko moj nije napustio Bosnu i Hercegovinu. Dok moj najbliži rođak zbog neimaštine i nemogućnosti da radi, da doprinese i prosperira, nije napustio zemlju 2000. godine, nisam imao rodbine u iseljeništvu.

Kako je napisao veliki bosanskohercegovački pisac Branko Ćopić, „umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri“ i spremaju se da projašu kontinentom

 
Danas se u Evropi ponovo čuje eho onoga što se u Bosni i Hercegovini događalo tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka. Kako je napisao veliki bosanskohercegovački pisac Branko Ćopić, „umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri“ i spremaju se da projašu kontinentom.

Jezik kojim danas govore Gert Wilders and Marine Le Pen je jezik koji je u Srebrenici u julu 1995. godine govorio Ratko Mladić. I šta treba, da ostanemo suzdržani na Wildersa? Da prešutimo Le Pen? Koja je tačno razlika u bodljikavoj žici oko logora u Prijedoru kojom su muslimani ograđivani od one kojom Viktor Orban ograđuje Evropu od muslimana danas?

 
Vlada Republike Hrvatske već nekoliko godina vodi politiku reqonquiste u Bosni i Hercegovini. Mjere i koraci koje Hrvatska preduzima protiv Bosne i Hercegovine, na njenoj teritoriji, u regionu, u međunarodnoj areni, ne ostavljaju nikakve sumje da je riječ o hibridnom ratu čiji je cilj da muslimane ogradi u nove bodljikave žice.

Da stvar bude gore, državno rukovodstvo Republike Hrvatske to otvoreno objašnjava time: viškom muslimana u Bosni i Hercegovini. Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović otvoreno i opetovano laže da je BiH utočište hiljada ISIL-ovaca.

Jezik kojim danas govore Gert Wilders and Marine Le Pen je jezik koji je u Srebrenici u julu 1995. godine govorio Ratko Mladić. I šta treba, da ostanemo suzdržani na Wildersa? Da prešutimo Le Pen?

U Bosni i Hercegovini se jednoj grupi poriče mogućnost građanstva, sposobnost da organizuju zajednicu u kojoj je nosilac suvereniteta građanin, samo zato što većinu u toj grupi čine muslimani. Zato što muslimani mogu imati samo kolektivna prava, ne i invidualna, građanska. Zato što muslimani mogu biti samo muslimani.

Holandski vojnik koji mi je sarkastično saopštio da „Ratko Mladić dolazi da nas evakuiše“, nakezio mi se u lice dok je to govorio. Tokom deset dana od 11. do 21. jula 1995. godine, koliko sam ostao u UN-ovoj, holandskoj bazi u Potočarima nakon pada enklave, nisam posvjedočio nijednom činu integriteta. U Potočarima sam naučio ponešto o holandskom karakteru, ali sam naučio sve o holandskoj političkoj klasi.

Bio sam u Den Haagu kada je objavljen dugo najavljivani izvještaj holandskog Instituta za rat, holokaust i genocid. Nije ni izbliza odgovorio na pitanje holandske suodgovornosti, ali je interpretiran kao ultimativni dokaz holandskog suočavanja sa odgovornošću za političke odluke koje je donosila Vlada Kraljevine Holandije.

Na kraju se ispostavilo da će skoro sve ružno što mi se dogodilo poslije toga – i ne samo meni, nego cijeloj jednoj grupi – biti zbog te turske kože u koju nas guraju i iz koje nam ne daju izaći

Samo sam se jednom pobio u životu. Na kraju osnovne škole dječak iz razreda me nazvao Turčinom. Uvrijedilo me ne samo to što me nazvao nečim što nisam, nego što je to izrekao kao optužbu, izrekao kao uvredu, kao da sam zbog toga manje vrijedan.

Na kraju se ispostavilo da će skoro sve ružno što mi se dogodilo poslije toga – i ne samo meni, nego cijeloj jednoj grupi – biti zbog te turske kože u koju nas guraju i iz koje nam ne daju izaći.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja,

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook