Piše: Jurica Pavičić, Jutarnji.hr

Publika filmskih festivala neizbježno je građansko-elitistička i obično ima razvijen nos što je “in”, a što je “aut”. U životu sam mnogo vremena proveo na filmskim festivalima, i mnogo puta doživio kako su se populistički hitovi na festivalskom terenu suočavali s prezirnom reakcijom. Vidio sam kako je Cannes masakrirao ekranizaciju Dana Browna. Ipak, nisam još doživio da je jedan film na festivalu dočekan s takvom erupcijom podsmijeha kao filmska verzija “50 nijansi sive” britanske redateljice Sam Taylor Johnson.

Već od prvih minuta, projekcija filma po bestseleru E. L. James bila je popraćena ironičnim smijuljenjem.

Ironični aplauz

Prisutni novinari s vremenom su se počeli glasno smijati i zviždati na svako klišeizirano mjesto ili lošu liniju dijaloga. Kako je projekcija tekla, cijela se stvar pretvarala u javno giljotiniranje i završila na koncu salvom glasnih zvižduka i ironičnog aplauza. Predložak Britanke E. L. James prodan je u 100 milijuna primjeraka, iako su se svi izrugivali autoričinom groznom stilu, a o knjizi nitko nije imao jedne lijepe riječi. Čini se da bi filmskih “50 Shades” moglo poći istim putem.

Erotski roman E. L. James pretvorio se od digitalnog samizdata u globalni kulturni fenomen negdje 2011./12., kad je roman na listama prodaje preskočio J. K. Rawling i Suzanne Collins te postao najprodavanija knjiga jedne autorice u povijesti. Salman Rushdie pisao je da je to “najgore napisana tiskana knjiga ikad”, “50 Shades” su opisivali kao “porno za mame”, medijolozi su tumačili uspjeh knjige kao uspjeh nove platforme (e-knjige) i početak nove ere, a hrvatske knjižničarke su mi tvrdile da su se zbog “50 nijansi sive” žene učlanjivale u knjižnicu nakon desetljeća nečitanja. Čim je knjiga postala bestseler, pojavili su se naravno i planovi za adaptaciju. U početku, oni su bili vrlo ambiciozni. Spominjali su se ozbiljni režiseri ( Steven Soderbergh), kao i poznati glumci ( Ryan Gosling).

Loš start

Na koncu, “Universalova” se produkcija svela na kudikamo manju mjeru. Kao redatelj angažirana je britanska fotografkinja i relativno neiskusna redateljica Sam Taylor-Johnson, koja se u intervjuima žalila ne neizdrživ pritisak i kontrolu autorice knjige. Ukratko, stvari od početka nisu mirisale dobro.

Moram odmah reći - spadam u onu polovicu građana Hrvatske koji nisu čitali “50 Shades of Grey” (ta se polovica zove muškarci). Stoga ne mogu film uspoređivati s knjigom, premda mi neki kolege i kritičari tvrde da je Taylor-Johnson čak zagladila neke najgore klišeje iz romana. Međutim, ono što je u srijedu prikazano pred očito nedobronamjernom i nabrušenom berlinskom svitom naprosto je - slab i tanušan film.

Prvi problemi filma počinju već od scenarija. Dijelom se može razumjeti da je scenarij formulaičan ljubić, jer je takva i knjiga. Ali - mora li Anastasia Steele baš pasti Greyu u zagrljaj da se spasi od jurećeg biciklista? Moraju li likovi izgovarati rečenice kao “gdje si bila do sada u mom životu?”, na što slijedi odgovor “čekala sam te”? Moramo li u filmu koji važi za sodomu i gomoru erotske opačine čekati 55 minuta da vidimo prvi sado-mazo prizor? Treba li Grey nakon seksa baš sjesti uz koncertni klavir i prebirati sonate, i mora li to Anastasia Steele slušati ogrnuta u plahtu uz kontraliht mjesečine? Je li se u tu situaciju i filmove moglo unijeti malo krvi i života, kako je to dojmljivo napravila Catherine Hardwike u filmu po drugom romantičnom bestseleru, “Sumrak”?

Zlatna koka

Što se tiče same glumačke podjele, ona je neujednačena. Dakota Johnson (inače kći Dona Johnsona i Melanie Griffith) solidna je glumica koja se u filmu hrva s groznim linijama dijaloga te bori s činjenicom da njen lik u osnovi ima samo dvije reakcije: postiđeno kolutanje očima i sladostrasno uzdisanje. No, dok Dakota Johnson približno odgovara onom što bi književna junakinja trebala biti, Jamie Dornan upravo je nevjerojatno krivi kast. Ako bi lik bogataša/džentlmena/sadista Greya trebao biti zavodljiv, a istovremeno dominantan, prijeteći i opasan, kod Dornana to uopće ne postoji. Filmski Grey doima se kao nezreli srednjoškolac sa šarmom i frizurom jugoslavenskih nogometaša iz 80-ih. Umjesto smjese Hannibala Lectera i Roberta Pattinsona, dobili smo seoskog lolu.

Nema nikakve sumnje da će filmskih “50 Shades of Grey” proći slično kao i knjiga. Bit će predmet elitističke poruge, ali i zlatna koka svima koji su ga radili. Ne vjerujem da će požaliti što su ga snimili. Ali požalit će sigurno što su ga dali prikazati u Berlinu.

U srijedu i četvrtak, u natjecateljskom programu Berlinalea, prikazana su dva nova filma. “Elser” Olivera Hirschbiegela priča je o anonimnom zanatliji iz Wurttemberga koji je 1939. - koji tjedan prije objave rata - pokušao priručnom bombom u Münchenu ubiti Hitlera.

Riječ je o filmu koji je ovdje u Njemačkoj dočekan s ogromnom pažnjom i o kojem će jamačno još biti mnogo govora. Uz “Elsera”, natjecateljski je program donio i novi film britanskom multimedijskog eksperimentatora Petera Greenawaya. Njegov “Eisenstein u Guanajatu” bavi se slavnim sovjetskim redateljem Sergejem Ejzenštejnom, preciznije - s osam mjeseci koje je Ejzenštejn proveo u Meksiku pripremajući nikad dovršeni film “Que Viva Mexico”. U Greenawayevoj interpretaciji, tih osam mjeseci period su redateljeva čulnog buđenja i otkrivanja homoseksualnosti. Upravo taj “gej” sadržaj razlog je što je Rusija - sukladno novim Putinovim homofobnim zakonima - Greenewayu uskratila suradnju, uključujući arhivske snimke. Film je ovdje primljen dobro, premda nije mnogo više od sočne trač-partije.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)