Ivica Šarić je u Sarajevu i BiH najprije bio poznat kao vrhunski operski umjetnik, potom kao glasoviti direktor Opere i Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, a onda i kao ministar kulture KS. Ovo je njegov drugi mandat na ovoj funkciji.
No, mnogi su ostali zatečeni njegovom odlukom da se nakon uspješne umjetničke karijere društveno i politički angažira, i to kao član Stranke demokratske akcije.
U razgovoru za DEPO Portal ministar Šarić, secira poraznu stvarnost u kojoj se danas nalazi bh. kultura, pojašnjava zašto političare ne zanima ovaj segment društva, sumira ogromne napore koje je kao ministar uložio da bi umjetnost u Sarajevu nastavila da živi, ali i pojašnjava kako je 'zagazio' u političke vode i prihvatio funkciju koju i danas obnaša.
Razgovarao: Danijal HADŽOVIĆ
Gospodine Šariću, svima je u BiH jasno da je stanje u našoj kulturi alarmantno, no ipak se u raznim segmentima ove društvene oblasti bilježe uspjesi. Kako biste Vi, kratko i konkretno, ocijenili stanje u bh. kulturi danas, s akcentom na područje Sarajeva u čijim ste kantonalnim institucijama godinama obnašali različite funkcije?
Institucije kulture dijele sudbinu društva koje je evidentno u ekonomskoj i socijalnoj krizi. To se odražava i na kulturu, njenu produkcionu djelatnost, tehničku opremljenost i infrastrukturu. Svaki kulturni događaj je svojevrsni podvig strasti, fanatične ljubavi prema umjetnosti. Publika tu ljubav vraća sa punim salama i velikim interesom i za kulturne sadržaje iz domena visoke, kritičke kulture. Sve smo učinili da zadržimo kontinuitet djelovanja, da ne ugrozimo materijalni i egzistencijalni status umjetnika i kulturnih institucija. Naravno, to nije dostatno, ali u ovim okolnostima i parametrima u kojima su se kretali budžeti KS, učinili smo skoro nemoguće.
Kad kažete da ste učinili nemoguće, možete li rad Vašeg ministarstva argumentirati nekim opipljivim statističkim podacima? U kojim segmentima ste uradili najviše, a u kojim najmanje?
Argumenata ima itekako mnogo i u kulturi i sportu, posebno u mom prvom mandatu. Došao sam na budžet od 12 miliona i za par godina ga povećao za preko 250 posto. Obnovili smo sve institucije kulture; eksterijer i enterijer Narodnog pozorišta, scenu i sjedišta Pozorišta mladih, renovirali i otvorili depadanse Muzeja Sarajeva koji od rata nisu bili u funkcuji, Muzej 1878-1918, Muzej Brusa bezistan, Muzej Jevreja, Despića kuću, Svrzinu kuću, iz temelja renovirali devastiranu Vilu Herman i u nju smjestili JU Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa i JU Muzej Sarajeva, koji do tada nisu imali svoje sjedište. Obnovili smo prostor CDA, dogradili administrativni odjel i u njega smjestili Sarajevski ratni teatar, uredili prostor i opremu za nove kilometre arhivske građe, adaptirali i otvorili nekoliko bibliotečkih odjeljenja JU Biblioteke Sarajeva kao što su odjeljenje na Otoci, Američki kutak, Dječija čitaonica i dr, osigurali sredstva za uposlenje preko sedamdeset najdeficitarnijih umjetničkih kadrova, djelatnicima u kulturi povećali plaće oko 250 posto, a do tada najveća plaća u kulturi bila je 580 KM, itd.
Sport također nije bio zapostavljen. Sufinancirali smo izgradnju sportskih dvorana Ilijaš, Novo Sarajevo, Novi Grad, renoviranje dvorana Skenderija, Mojmilo, Vogošća, stadion Otoka, tridesetak univerzalnih sportskih ploha itd. Financiramo i sufinanciramo gotovo sve kulturno-sportske aktivnosti i programe od lokalnog do državnog značaja. Zakonski su uređene mnoge oblasti i u kulturi i u sportu: Zakon o pozorišnoj djelatnosti, Zakon o samostalnim istaknutim umjetnicima, Zakon o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim terenima, Zakon o sportu i drugi.
Uglavnom, u svim segmentima nadležnosti ministarstva kulture i sporta je urađeno mnogo obzirom na vječite probleme sa budžetom.
Kako uopšte jedan ministar može vršiti svoju funkciju u društvu u kome za kulturu nema dovoljno ni novca ni razumijevanja, a najčešće ni političke podrške, bez čega se ona ne može razvijati nigdje u svijetu?
Odnos prema kulturi i njenom povijesnom naslijeđu govori o civiliziranosti jedne zemlje i spremnosti da se prihvati planetarizacija kulture, da se priključimo na internacionalne tokove koji razvijaju ideje kosmopolitizma i solidarnog društva. Nažalost, BiH je zarobljena u etnokratskim modelima vlasti koji nemaju svijest o značaju kulture kao identitarnoj kategoriji, ali rekao bih da taj otpor dolazi i od kulturnog modela etnocentrizma koji ne želi da podrži suštinu kulture kao jedinstva različitosti, kao integracijski faktor koji ruši podignute vjerske i etničke barijere. Ovdje se najviše referiram na više nivoe vlasti koji imaju taj ustavni i pravni okvir da na nivou strateških odluka, reformi koji se trebaju pokrenuti, otpočnu preko kulture kao našeg najzdravijeg tkiva istinsku pluralizaciju našeg društva.
Odnos prema kulturi i njenom povijesnom naslijeđu govori o civiliziranosti jedne zemlje i spremnosti da se prihvati planetarizacija kulture, da se priključimo na internacionalne tokove koji razvijaju ideje kosmopolitizma i solidarnog društva
Šta su, po Vama, ključni problemi koji su kulturu u BiH doveli u stanje u kakvom se danas nalazi?
Prije svega, ekonomske okolnosti, zatim vrlo komplicirani dejtonski sustav koji svodi državotvornu kulturu na razinu lokalnog, zapuštenost i javašluk u javnom sektoru, odsustvo strateškog planiranja i nepostojanje konsekvetne kulturne politike. Kultura treba reformu, sposobnije menadžere, odgovornije umjetničko vođenje, usklađivanje obrazovnog sistema umjetničkih zanimanja sa tržištem rada. Treba koristiti sve međunarodne pozive i grantove za kulturne projekte, što će ujedno i biti test profesionalnosti, vizionarstva i kvalitete prijavljenih projekata. Nadležna ministarstva trebaju biti servis kulturnim institucijama.
Šta za Vas predstavlja zatvaranje Zemaljskog muzeja – bruku i sramotu države zbog čije nebrige i druge javne kulturne institucije najavljuju da će učiniti isto, ili loš odabir rukovodećeg kadra koji nije bio sposoban da ovu ustanovu održi u životu?
Nema opravdanja zašto je zatvoren Zemaljski muzej, to je svakako civilizacijska sramota, odgovornost je obostrana. Menadžment nije smio zatvoriti vrata Muzeja, politika na svim nivoima je sramno dopustila da se ova temeljna kulturna institucija zatvori. I sada, kada konačno imamo odlučnost i dobro volju da se počnu rješavati problemi u Zemaljskom muzeju, imate neshvatljivu blokadu bivšeg menadžmenta koji ne želi izvršiti primopredaju institucije novopostavljenom i privremenom Upravnom odboru. Ta priča oko Zemaljskog muzeja najbolje svjedoči koliko je važan dijalog i uvažavanje strukovnog mišljenja sa nadležnim ministarstvima. Nažalost, krovno ministarstvo civilnih poslova je i najmanje zainteresirano za ovu instituciju, što je svakako politički motivirano sa ciljem osporavanja autohtonosti bh. kulture i njene povijesti.
Nema opravdanja zašto je zatvoren Zemaljski muzej, to je svakako civilizacijska sramota, odgovornost je obostrana
Isto pitanje važi i za druge kulturne institucije koje su na rubu opstanka – koliko je za njihovo stanje kriva država i sistemsko nerješavanje problema, a koliko same uprave koje nisu bile u stanju od njih napraviti finansijski održive ustanove? Drugim riječima, da li je oslanjanje (isključivo) na državne jasle, što nam je neslavna tekovina iz prethodnog sistema, kod naših kulturnih djelatnika ponekad pretjerano, pa čak i nepotrebno?
Mislim da sam Vam na ovo pitanje već odgovorio... Reći ću samo da nema lakih poteza, niko nema čarobni štapić da riješi sve probleme odjednom. Etatizirani kulturni model više nije moguć radi našeg ustavnog ustrojstva, zbog toga će kulturne institucije morati imati programe vezane uz internacionalni i regionalni receptivni horizont kako bi omogućile kontinuitet i kvalitet. Ne smijemo dozvoliti marginalizaciju kulture, jer to vodi u samoizolaciju i provincijalizam.
Kako je moguće napraviti nov model kulturne politike u BiH, pa onda i u Kantonu Sarajevo? Da li je potrebno praviti neke nove zakon ili pravilnike koje reguliraju rad u javnim ustanovama? Kako napraviti sistem koji će nagrađivati uspješne, a kažnjavati neuspješne?
Kada je u pitanju KS, dosta toga je već u zakonskoj legislativi, treba samo primijenjivati propisane zakone. U narednom periodu treba oformiti vijeća za kulturu koja će analizirati, usvajati programske i finansijske izvještaje kao kompetentni ljudi iz strukovnog lanca. Tako će se sačuvati kulturni prostor kao angžiran i kritički korektiv društva.
Šta to znači za nezavisnu kulturnu scenu?
Nezavisna scena je važna jer čuva programsku dinamiku i daje mogućnost komparacije sa institucionalnom kulturom. Naša nezavisna scena je uglavnom komercijalna, najčešće estradizirana i konzumeristička, nema umjetničkih ambicija. Tako da se trebaju u narednom periodu odrediti kriteriji finansiranja nezavisne scene na osnovu rezultata i programskog potencijala, a ne da se sve tretira kao "nezavisno", što u suštini nije, radi svog načina finansiranja i programskih orijentacija.
Nezavisna scena je važna jer čuva programsku dinamiku i daje mogućnost komparacije sa institucionalnom kulturom. Naša nezavisna scena je uglavnom komercijalna, najčešće estradizirana i konzumeristička, nema umjetničkih ambicija
Kako vidite savremenu bh. kinematografiju? Kitimo se zavidnim brojem domaćih filmova, a ustvari radimo koprodukcije u kojima BiH ima sramotno malo ili snimamo jeftine nezavisne filmove, zahvaljujući hrabrosti rijetkih entuzijasta?
Bh. kinematografija je jedna od naših najuspješnijih kulturnih grana, zaslužuje poseban tretman, sistemska rješenja koja su trasirana na nivou Federacije BiH. Koliko sam upoznat, u svim propisima, pravilnicima i ustrojstvu Fondacije za kinematografiju učestvovala je struka u dijalogu sa nadležnim ministarstvom. Upravo struka treba da napravi pritisak na federalni nivo vlasti da izdvajaju veći novac za produkciju domaćih filmova, jer je neprimjereno da imamo jedan od najvećih regionalnih filmskih festivala bez prisustva domaćeg filma. Mislim da je to moguće uraditi, jer Federacija nema na budžetu subveniranje kulturnih institucija koji imaju dnevnu produkcionu kulturu kao što je to slušaj sa KS.
Ko je kriv što nakon uzleta koje je bh. kinematografija imala početkom 2000-ih, kada smo je, možda malo i pretenciozno zvali čudom i očekivali da bh. filmovi postanu jedan od glavnih brandova našeg društva, danas imamo kinematografiju na samrti?
Odgovorni smo svi, od struke do politike, što nismo skloni određivanju prioriteta, sistemskim rješenjima, već sve prepuštamo pojedincima i njihovom entuzijazmu ili senzibiliranosti za pojedine umjetničke medije. Moderna zemlja ne postoji bez kinematografske djelatnosti, a tu djelatnost ne možemo lokalizovati, društveno marginalizirati na kantonalnom nivou koji nema ekonomskog potencijala da finansira paralelno institucionalnu, festivalsku i nezavisnu scenu sa kinematografskom djelatnošću koja mora biti državnog karaktera radi svog produkcionog modela internacionalne i međudržavne saradnje.
Odgovorni smo svi, od struke do politike, što nismo skloni određivanju prioriteta, sistemskim rješenjima, već sve prepuštamo pojedincima i njihovom entuzijazmu ili senzibiliranosti za pojedine umjetničke medije. Moderna zemlja ne postoji bez kinematografske djelatnosti
Kao čovjek od kulture, ali i od politike, možete li biti iskreni: Koliko domaće političare uopšte zanima kultura? Moramo priznati da ih rijetko ili nikako ne viđamo na velikim kulturnim događajima u državi... Zašto?
Naše političare kultura ne zanima pretjerano, tu nema novca, niti političke moći. Na važnim pozicijama sjede ljudi koji ne znaju da je kultura organska potreba stanovništva, koji ne prepoznaju turistički i razvojni potencijal kulture kao sredstva za proizvodnju, ni u kojem slučaju luksuz i bespotreban trošak.
Kako se danas kultura uopšte može boriti i izboriti sa narastajućom pučkom zabavom, koja u posljednje vrijeme najprodornije ulazi u teatar i koja daleko više privlači pažnju širokih masa? Da li je to način da se kulturna i umjetnička scena približi običnom „malom“ čovjeku ili, pak, njeno srozavanje?
Sve treba učiniti da ne posustane kultura pred kičem i bizarnosti. To je atak na um i emocije, na ljepotu i uzvišenost umjetničkog duha, na kreativan čin kao božiji dar. Publiku treba njegovati, odgajati mlade da imaju naviku i kulturnu potrebu za duhovnim sadržajem, da se uče od umjetnosti spoznati bolji svijet, biti otvoren za nova iskustva i znanja. S druge strane, mi kao umjetnici moramo voditi računa da svojim djelima privučemo pažnju i široke publike, ali ne praveći kompromise koji imaju zabavljački karakter. To ne spada u kulturu, već u estradu, protiv koje nemam ništa sve dok ne ulazi u kulturno polje kao vrijednost.
Treba li kultura da bude samo privilegija odabranih?!
Naravno da kultura ne može biti privilegija odabranih, jer ona pripada cjelokupnom čovječanstvu, umjetnost se obraća čovjeku, pojedincu, poziva ga na dijalog, postavlja pitanja i polemizira sa njim. Nema odabranih koji trebaju da idu na koncert ili predstavu, već to treba da čini društvo kroz svoj obrazovni sistem koristeći kulturu kao prostor slobode i tolerancije. A sloboda mora biti data svima, a ne samo privilegovanim.
Naše političare kultura ne zanima pretjerano, tu nema novca, niti političke moći
S obzirom da ste i ove godine kandidat ispred SDA za Skupštinu Kantona Sarajevo, šta konkretno Vi i Vaša stranka namjeravate poduzeti u cilju poboljašanja kulturnog ambijenta u Sarajevu?
Uvijek dođemo do iste konstatacije. Ako vlast bude formirana sa više različitih političkih subjekata na raznim nivoima vlasti, teško će biti realizirati sve planirano jer će se opet pojaviti i različiti interesi, a to znači da će opet biti usporeno rješavanje problema po vertikali od državnog do lokalnog značaja. Ako izborni rezultat bude takav da će vlast formirati par ozbiljnih stranaka, to je moguć lakši pristup zajedničkom sistemskom rješenju problema.
Recimo da će biti ovo drugo...
Sarajevo je glavni grad BiH sa mnogo kulturno-sportskih institucija i sadržaja od lokalnog do državnog značaja, ali ne može podnijeti svojim budžetom sav teret potreba ni za najminimalnije njihovo funkcioniranje. Zato će trebati u suradnji svih nivoa vlasti napraviti reorganizaciju financiranja i sufinanciranja kulture i sport: institucijama kulture i sporta od državnog značaja verificirati status i stabilno financiranje, inicirati poreske olaksice za kulturne djelatnosti i njihovo financiranje, osigurati zakonske pretpostavke za uvođenje festivalske takse radi unapređenja festivalskog života svih žanrova u KS, uraditi reformu organizacije rada javnih ustanova iz oblasti kulture u cilju racionalizacije, itd.
Realizacija uređenja vertikale financiranja institucija i nezavisnih programa od državnog do lokalnog značaja sigurno ce doprinijeti poboljšanju kulturnog ambijenta u Sarajevu.
Na koncu, imate status vrhunskog umjetnika, priznati ste i van granica BiH. Otkud potreba da budete društveno i politički angažirani?
Nisam mogao odbiti poziv gospodina Tvrtka Kulenovića, tadašnjeg direktora Narodnog pozorišta Sarajevo 2000 godine, kao i sugestije dotadašnje direktorice i uglednog profesora solo pjevanja Paše Gackić i prvakinje Amile Bakšić da prihvatim funkciju direktora Opere i Baleta, a osjećao sam i obavezu da pomognem pozorištu iz kojeg sam potekao. Bio sam tada jedan od najtraženijih basova u regiji. Nosio sam glavni repertoar mnogih opernih kuća, pa su mi se kolege čudili kad sam prihvatio ponudu. Bio sam i prije rata više godina predsjednik pozorišnog savjeta, tako da mi rukovođenje nije bilo strano, a surađujući sa mnogim pozorištima imao sam priliku za naše predstave od njih dobiti scenografije i kostimografije, što je najskuplja stavka u opernoj predstavi. Na taj način smo uradili nekoliko dobrih projekata, ipak, moralo se naći rješenje sistematskog financiranja tako važnih ustanova.
Dvije godine poslije je uslijedila ponuda SDA - iako nikad ni stranački ni politički nisam bio aktivan - da prihvatim mjesto ministra kulture i sporta. Na čuđenje mnogih, dugo sam razmišljao, no kako je Sarajevo jedini grad koji ne bih mijenjao ni za jedan drugi u kojem bih živio, logično je da želim i sudjelovati u kreiranju kvaliteta života u njemu pa sam prhvatio tu funkciju unatoč spoznaji da ću zapostaviti uspješnu pjevačku karijeru. Vrlo brzo sam shvatio da se upornim radom, lobiranjem i ukazivanjem na važnost resora koji zastupam može postići napredak. Tako sam i uspio uraditi sve ono što sam vec naveo u predhodnom pitanju.
(DEPO PORTAL)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook