Nije veselo, ali je realno: Evo kako žive Hrvati nakon ulaska u Evropsku uniju...

Prije devet mjeseci naši zapadni susjedi postali su 28. članica Evropske unije... Šta se od tada promijenilo i kako danas žive građani Hrvatske? Ovo je naša nova priča na temu evropskih integracija, koja je zavirila u susjednu avliju - u kojoj baš i ne cvjetaju ruže!

Zagreb_Ilica Piše: Gordan DUHAČEK (Zagreb)

Za nešto više od tri mjeseca Hrvatska će proslaviti godinu dana u punopravnom članstvu Europske unije, čemu se prethodili najduži pregovori u povijesti pridruživanja EU, tijekom kojih se hrvatsko društvo u mnogo čemu promijenilo, pa i na bolje. No, konačni ulazak Hrvatske u EU, raskošno proslavljen velikom priredbom na Trgu bana Jelačića 1. srpnja prošle godine, nije donio očekivani spas od velike nezaposlenosti i gospodarske krize, koja je u svojoj šestoj godini postala i ekonomska i psihološka depresija.

Kao što mnogi ističu, EU s početka stoljeća, kada je Hrvatska započinjala pregovore u ulasku u Uniju, nije ista kao ova današnja, u kojoj se jasno vidi podjela na bogati sjever i siromašni jug, a nema sumnje da je 28. članica u društvu država poput Grčke i Španjolske, koje su jedine s većom nezaposlenošću mladih nego Hrvatska.

SLUČAJ LEX PERKOVIĆ: Hrvatska je u međuvremenu ušla i u proceduru EDP (Excessive Deficit Procedure), koja podrazumijeva smanjivanje budžetskog deficita na prihvatljivih tri posto, zbog čega se vlada Zorana Milanovića opet bavi rebalansom i rezanjem proračuna, smanjivanjem plaća javnom sektoru i raznim drugim mjerama od kojih nitko ne očekuje poticanje gospodarskog rasta, ali zato sindikati najavljuju štrajkove, prosvjede pa i rušenje lijevo-liberalne koalicije s vlasti.

Vlada Zorana Milanovića opet se bavi rebalansom i rezanjem proračuna, smanjivanjem plaća javnom sektoru i raznim drugim mjerama od kojih nitko ne očekuje poticanje gospodarskog rasta, ali zato sindikati najavljuju štrajkove, prosvjede pa i rušenje lijevo-liberalne koalicije s vlasti.

Pritom ne pomaže ni nesnalaženje aktualne vlade u europskim poslovima, što se najbolje vidi na dva primjera. Prvi je zabavljao hrvatsku javnost prošloga ljeta, kada je iznenada promijenjen Zakon o europskom uhidbenom nalogu, u javnosti nazvan Lex Perković, po obavještajcu Josipu Perkoviću čije je izručenje tražila Njemačka zbog suđenja za ubojstvo hrvatskog emigrant Stjepana Đurekovića. Promjenom zakona se pokušalo onemogućiti Perkovićevo izručenje, što je rezultiralo otvorenim sukobom Europske komisije i premijera Zorana Milanovića, a naročito je glasna u svojim kritikama bila povjerenica za pravosuđe Viviane Reding. Packe su se mogle čuti i iz Njemačke, a Lex Perković je i razlog zbog kojega je njemačka kancelarka Angela Merkel u zadnji trenutak otkazala dolazak u Zagreb na proslavu ulaska u EU.

Na kraju je sporni zakon ponovno promijenjen, Perković je početkom 2014. i izručen, a iz Bruxellesa se moglo čuti da je Hrvatska svojim kršenjem dogovora o europskom uhidbenom nalogu opasno naštetila svojem ugledu i vjerodostojnosti.

ZAŠTO KASNE NOVI FONDOVI EU: No, to se pokazalo mnogo manjim problemom od nesposobnosti povlačenja sredstava iz fondova EU, koja će po izjavi potpredsjednika vlade Branka Grčića, zaduženog za gospodarstvo, dolaziti u Hrvatsku 'mic po mic'. S obzirom na višegodišnji pad BDP-a i činjenicu da oko trećina stanovništva živi na rubu siromaštva, sredstva iz EU-fondova bi omogućila otvaranje radnih mjesta i realizaciju važnih projekata, ali zasad ništa od toga zbog pogreški u softwareu, kako je hladnokrvno objasnio Grčić.

Zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu Ivana Maletić je istaknula da je Hrvatska od 1. srpnja 2013. u europski proračun uplatila već 2,4 milijarde kuna, te da godišnje inače treba uplaćivati 3,6 milijardi kuna, no da iz fondova EU može godišnje povući više od 12 milijardi kuna. Zasad je Hrvatska očito u minusu, te je prva članica EU u kojoj je nakon ulaska izostao gospodarski rast, očito i vlastitom krivicom.

Novinar utjecajnog časopisa Banka Josip Jagić, odličan poznavatelj ekonomskih prilika u Hrvatskoj, napominje da u cijeloj priči oko EU-fondova nema nevinih:

- Članstvo je pokazalo institucionalnu slabost hrvatske države, odnosno njezinu nesposobnost da na vrijeme pripremi institucionalne kapacitete koji će omogućiti da mi novac iz EU zaista i dobijemo. Vidjelo se da će tako biti još sredinom 2012. godine, kad su i natječaji u programima za poduzeća uspjeli zakasniti skoro godinu dana od trenutka otvaranja natječaja do konačne ocjene prijava i odluka o dodjeli sredstava. To je krivica sporosti i inercije u ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU, kojem je na čelu Branko Grčić, koji voli zadrijemati na sastancima s predstavnicima Hrvatske udruge poslodavaca, ali i njegovih prethodnika iz HDZ-a. Zato je posebno uvredljivo gledati Ivanu Maletić iz HDZ-a kako soli pamet današnjem postavu ministarstva, jer ono nije bilo ništa bolje kad su pretpristupnim programima upravljali hadezeovci.

NEISKORIŠTENE FINANSIJSKE PRILIKE: Da su prvi mjeseci članstva Hrvatske u EU neiskorištena prilika ističe i Jelena Berković iz GONG-a, čiji su predstavnici postali dio Europskog ekonomsko-socijalnog vijeća u Bruxellesu.

- Hrvatska, na žalost, nije dovoljno iskoristila sam ulazak u Uniju za komunikaciju o tome što sve donosi sa sobom i kako bi joj mogla doprinijeti, a nakon drame zbog izbjegavanja europskog uhidbenog naloga, čini se da je njen moralni kapital pred drugim članicama prilično devalvirao. Tako i na unutarnjem planu - o iskorištavanju europskih fondova više se zuji, nego što se meda daje. Rast ekonomije se ni ne može očekivati kad nema zdravih temelja za njega, ali još je gore što se političke stranke i lideri ne koncentiraju na oblikovanje javnih politika koje bi omogućile održivi razvoj, nego i dalje očekuju da probleme riješe 'investitori ex machina' ili se zakapaju u staru retoriku prazne slame.', kaže Berković, koja konstatira i da EU 'pati od nedostatka vizije, demokratskog deficita i ekonomske krize'.

JELENA BERKOVIĆ iz GONG-a: Hrvatska, na žalost, nije dovoljno iskoristila sam ulazak u Uniju za komunikaciju o tome što sve donosi sa sobom i kako bi joj mogla doprinijeti, a nakon drame zbog izbjegavanja europskog uhidbenog naloga, čini se da je njen moralni kapital pred drugim članicama prilično devalvirao. Tako i na unutarnjem planu - o iskorištavanju europskih fondova više se zuji, nego što se meda daje. Rast ekonomije se ni ne može očekivati kad nema zdravih temelja za njega.

Josip Jagić naglašava da Hrvatsku iz ekonomske krize EU ne može izvući:

- Hrvatska je cijelo vrijeme imala uspješne tvrtke su prisutne bile na tržištima EU i njima je ulazak u Uniju samo plus zbog pojednostavljenja poslovanja. No, one su u dramatičnoj manjini. Veći dio hrvatskih gospodarskih subjekata je oslonjen na državu s kojom može poslovati radi političkih veza ili tradicionalne usmjerenosti države na njihove usluge, poput građevine, ili je isključivo usmjeren na domaće tržište, i pad carinskih barijera im je dodatno otežao poslovanje. Mislim da je u Hrvatskoj već jako dugo na djelu kriza poduzetništva i vodećih kadrova kompanija, koji nemaju niti vizije, niti hrabrosti, ali nemaju ni onog najvažnijeg, mašte za zakoračiti dalje od vlastitog dvorišta. Zato se usmjeravaju na lobiranje za rušenje cijene rada (što je opravdano samo u dijelu visine poreza na rad, ne i doprinosa), jer drugo odavno ne znaju. Uspješnim izvoznim tvrtkama kod nas su problem propisi i porezi, složena birokracija, a ne sama cijena rada.

SUNCE TUĐEG NEBA GRIJE, A DOMAĆE BAŠ I NE: Zbog svega toga u društvu je zavladala atmosfera očaja, a posebno je znakovito što iz Hrvatske u desetinama tisuća odlaze mladi i obrazovani građani. Jagić analizira:

- Atmosfera u zemlji je tmurna i generalno obilježena pesimizmom. Bazeni iz kojih su se crpile naše političke elite su se u dobroj mjeri iscrpili i naše su političke stranke postale stjecište mediokriteta čije su političke ambicije obrnuto proporcionalne njihovoj sposobnosti i svijesti o potrebama prosječnog građana. Razlog tome je u činjenici da su vodstva SDP-a i HDZ-a kroz godine postali svijet za sebe, bez kontakta s hrvatskom stvarnošću, uz potpunu odsutnost empatije prema svojim sugrađanima. Uza to, pokazuju da su, poput najglasnijih u biznis sektoru, lišeni bilo kakve mašte i ideja koje bi pomogle ekonomski oporaviti zemlju. Sudeći po našim političkim i gospodarsvenim elitama, očekuje nas duga, tmurna stagnacija, odljev najbolje obrazovanih i vladavina malignih mediokriteta, a EU nam u tome jednostavno nikako ne može pomoći.

Ipak, ne može se poreći da ulazak u Europsku uniju nije donio i neke pozitivne promjene. Jelenas Berković posebice ističe sljedeće:

- Općenito, svi građani su profitirali time što sada njihovi direktno izabrani predstavnici imaju pravo glasa u zajedničkom parlamentu, dok drugi predstavnici sjede za stolovima za kojima se donose odluke, među ostalim, i o budućnosti naših susjeda. Konkretan profit osjete svi građani koji imaju mlade i obrazovane članove obitelji - njima hrvatske putovnice ipak omogućavaju veću slobodu kretanja nego što je to bilo prije deset ili dvadeset godina.

Slične mogućnosti vidi i Josip Jagić:

- Hrvati se kao građani EU sada mogu utjeći zaštiti institucija EU, posebno u smislu prava na sudski pravovremen i brz sudski postupak, pitanja zaštite potrošača i mogu se nadati kraju moratorija na kretanje radne snage s drugim članicama Unije, te mogu putovati i otvoriti poduzeće bilo gdje u Uniji.’

Ukratko, iako zvuči vrlo depresivno, može se zaključiti kako su građani Hrvatske od ulaska u Europsku uniju najviše profitirali činjenicom da sada lakše mogu otići iz države i naći posao drugdje. Mnogo toga se promijenilo otkako je Aleksa Šantić napisao svoju slavnu pjesmu ‘Ostajte ovdje’, s obzirom da nažalost danas sunce tuđeg neba grije, a domaće baš i ne.