FOTO: CROPIX

Glasine kažu da je pronađeno tijelo Antonije Bilić - zazvučalo je iz televizora u kutu sobe.

Milka Bilić, majka nesretne 17-godišnje djevojke iz sela Kričke u drniškoj krajini, koja je otišla od kuće 7. lipnja i više se nije vratila, širom je otvorila oči i zanijemila.

Lice joj se pretvorilo u bolnu grimasu, ali u očima je zaiskrila nada. No, samo sekundu kasnije novinarka je dodala kako je policija tu vijest opovrgnula.

Na što je sasvim shrvana 52-godišnjakinja samo još dublje potonula u svoj nespokoj, piše Gloria.

- Eto, vidite. Tako je stalno. Tračak nade, a onda opet užas i neizvjesnost. Od dana kada je Antonia nestala, živimo od vijesti do vijesti. I čekamo. U ovoj kuhinji iz koje više takoreći i ne izlazimo...

Antonia Bilić je najmlađe dijete Milke i Mile (65) Bilića, jednostavnih ljudi koji su živjeli samo za svoju djecu. Jer sve ostalo rat im je odnio. Kad su 1991. morali napustiti svoj dom, skrasili su se u prognaničkom smještaju u Baškoj Vodi. Antonia se stoga rodila u makarskoj bolnici.

Kući su se vratili 1996., kad su joj bile dvije godine. Umirovljena spremačica i bivši trgovac i veteran Domovinskog rata ponovno su krenuli ni od čega, sretni što su svi živi i zdravi. I što polako postaju svoji ljudi.

Sin Niko (28) je elektrotehničar, kćeri Ana (26) i Katarina (25) studiraju hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, a Antonia je na jesen trebala maturirati.

No, svi snovi srušili su im se 7. lipnja kad je Antonia Bilić netragom nestala. Njihova agonija trajala je dvadeset dana, a onda je došla još strašnija vijest: Dragan Paravinja (43), vozač šlepera za kojim je zbog silovanja Srbija raspisala tjeralicu pa se krio u Hrvatskoj, a sumnjiči ga se zbog još 15 silovanja, priznao je nakon uhićenja da je zadavio Antoniju Bilić i njezino tijelo bacio u rijeku Krku.

Odakle crpite snagu da sve to izdržite?

- Ne znamo ni sami. Suprug, sin i ja uglavnom sjedimo u našoj kuhinjici i pratimo vijesti na televiziji. Na večer kasno legnemo, a ujutro se rano dižemo. Iako sam umorna i iscrpljena, ne mogu spavati više od nekoliko sati. A i to jedino uspijem ako popijem tablete za smirenje.

Suprug već danima puši cigaretu za cigaretom i ništa ne jede. Kaže, ne može. Nema apetit. Bojim se i za moje dvije kćeri koje žive u Zadru. Znam da ovih dana i one slabo jedu, a puno se živciraju. Obje su smršavile. Po cijele su dane angažirane oko Antonijina slučaja tako da smo se od tog kobnog utorka, 7. lipnja, vidjeli samo jednom.

No, svaki dan se po nekoliko puta čujemo na telefon.

Kako ste primili vijest o priznanju Dragana Paravinje?

- U trenutku kad je vijest objavljena na televiziji, sin i ja smo bili nedaleko od kuće. Izašli smo samo nakratko van udahnuti svježeg zraka jer smo po cijele dane u zatvorenom. Čim sam vidjela supruga da nam ide ususret, znala sam da se nešto loše dogodilo. Pročitala sam mu to na licu. Osjetila sam užasan strah dok mi je prenosio vijesti, no nešto je u meni odbilo u to povjerovati. Jako se bojim izjava te zvijeri, ali mu ni ne vjerujem. Majčinski instinkt mi govori da laže. A i policija nam je rekla da još ništa ne uzimamo zdravo za gotovo.

Što vam govori srce?

- Želim vjerovati da je moju Antoniju negdje ostavio živu. No, spremni smo i na najgore ako je to bila Božja volja.

PARAVINJIN PRIJATELJ IZ DJETINJSTVA: Dragan je bio normalno dijete!

Dok policija ulaže maksimalne napore kako bi pronašla Antoniju Bilić, u Novoj Pazovi, gradiću u kojem je odrastao Paravinja, vlada pravi zavjet šutnje. Ipak, upornost se na kraju isplatila te smo zazvonili na kućni broj 12 lijepo uređene kuće, s cvijećem na balkonu, u kojoj žive Draganova majka Ružica, supruga Milijana i dva sina. Otac Obrad također je vozač kamiona i trenutačno je negdje u Italiji.

Nakon što smo pozvonili nekoliko puta, iza vrata se promolila glava ženske osobe crne kose.

– Nemam ja ništa da kažem. Zašto mene bilo što pitate? Ostavite me, molim vas, na miru – prvo je što je rekla. Nismo odustajali.

– Odlazite i nemojte se vraćati. Nemam ja što da kažem. Idite u Hrvatsku i bavite se vašim problemima, a nas ostavite na miru – poručila je iza vrata.

Naši uporni pokušaji nisu ostali nezamijećeni te nam je prišao muškarac od 40-ak godina i zaprijetio nam da što prije napustimo ulicu i Pazovu. Ipak, nekoliko susjeda progovorilo je o Draganu i njegovu djetinjstvu. Imali su samo riječi hvale.

– Dragana poznajem kao normalnu osobu koja ovakvo što nikad ne bi mogla napraviti. Što mu se dogodilo, ne znam. Bili smo dobri, družili se, izlazili i živjeli kao i svi drugi mladi. Prekinuo je sve to rat koji je možda i uzrok ovog kasnijeg zla. Dragan je bio normalna osoba, nije bio ni kavgadžija ni nasilnik da bih sada mogao reći da se takvo što moglo očekivati. Strašno je sve to, a najgore je obiteljima, koje iskreno žalim – rekao je Svetozar. Za Dragana smo doznali da je otac dvojice sinova od kojih stariji ima navodno problema sa sluhom i govorom. Starijem je sinu 17 godina i otprilike je po godinama Antonijine generacije.

– Dragan je bio kao i svako drugo dijete. Nikada s njim nije bilo problema. Ne možemo vjerovati da je napravio ovakvo što. Ako je bio ratu, kao što se kaže, možda mu se tamo nešto dogodilo pa je krenuo ovim putem. Znam samo da ga ovdje nisam vidio već sigurno dvadesetak godina – kažu susjedi. Nisu se, napominju, kod njegovih roditelja interesirali gdje je i čime se bavi.

(Jutarnji.hr, Večernji.hr, BLIN, sv)