NEBOJŠA ŠERIĆ ŠOBA: Ne poručujem ja ljudima "ZATVORITE OČI". Mislim da su ljudima u Bosni oči itekako otvorene ali gledaju u krivom pravcu. Previše je obmane, previše je dezinformisanja, previše je haosa i smutnje, a da bi se sve to otklonilo potrebno je ljudima omogućiti ISTINU...

Dragi Feđa,

Ne znamjeram ti ni na čemu. Bože sačuvaj!

Bojim se da je moja replika na tvoj tekst drugačije odzvonila nego što je trebala. Ja se, naravno, slažem sa fundamentalnim principima tvog protesta protiv svega što našu zemlju vuče prema dole, ne mogu a da se ne složim s tim.

S druge strane, ja lično ne mogu "bacati drvlje i kamenje" kada ciji nije jasan i određen. Patriotizam itekako zna biti zloupotrijebljen i to se kod nas konstantno čini. Zloupotrebljava se ime naroda, države, mnogi se busaju u prsa a sa druge strane čine zulum. Stvari su jako teške za etiketirati, previše je stranputica i petokolonaša.

Na malo šta u zadnjih dvadeset godina možemo biti ponosni, to je tačno. Ali, ipak smo se u tih 20 godina izborili da Bosna i Hercegovina opstane kao kakva-takva država, i to u najgorim mogućim okolnostima. Znaš i sam da je malo falilo da bude drugačije. Činjenica da smo Bosnu izvukli iz pepela nakon 529 godina je OGROMNO dostignuće, čak i da slijedećih 500 godina bude ovako kako jeste. (Naravno, ne postoje razlozi da ne bi moglo da bude bolje, da se privreda digne na noge, da se počne živjeti bolje.)

Kada sam ti rekao da pogledaš na Zemaljski muzej, koji je nažalost zatvoren, osvrnuo sam se na sve ono što je još uvijek unutra, na artifakte koji govore da se u Bosni živjelo mnogo prije nego se pojavio i ovaj jezik kojim govorimo. Znači, ovih zadnjih 20 godina nije ni zrce prašine u tom muzeju. Nadati se da će muzej biti otvoren čim prije, ali kako da ga ponovo otvorimo? Mnogo velikih riječi i poziva na proteste je potrošeno pa ništa nije pomoglo. Gdje je greška? Zasto ljudi ne žele da se dignu na noge i nešto poduzmu? Hoće li ih tvoj protest dignuti na noge? Volio bih da hoće...

Da te citiram: "...Znači mi treba da se ponosimo time koliko smo krvi prosuli, što svoje, što tuđe. Meni to nije za pohvalu. Istorija ljudskog roda ponosna je na ubistva i to, po meni, evolucijski ne može biti razlog za hvalisanje. Znam da jeste, ali kažem, ne bi trebao biti...."

Slažem se da nije za pohvalu bilo kakvo prosipanje krvi, niti ja to na bilo koji način zagovaram i odobravam, ali teorija (koju Damir Nikšić predlaže) po kojoj se trebamo "duhovno i fizički demilitarizovati", prepustiti se ponovo u ruke domaćih izdajnika i međunarodne zajednice i čekati neku novu Srebrenicu, nove Keraterme, Omarske i Trnopolja je za mene jednostavno neprihvatljiva. Pa nismo se borili da bi nam se to isto prije ili kasnije ponovilo. Ja jednostavno ne bih preživio da ponovo gledam kolone ljudi kako idu ili u izbjeglištvo ili u smrt.

Balkan je proklet, tu se istorija ponavlja kao nigdje drugdje. Znaš dobro pjesmu koja kaže: "...I opet će, i opet će, ako bude sreće…" , koju i dalje pjevaju i puštaju po radio stanicama.

Jasan mi je i tvoj animozitet prema Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti pod vođstvom Zukorlića i Cerića. Imaš i puno pravo sa se zalažeš za borbu protiv nacionalističkih organizacija koje bi da monopoliziraju cijelu Bosnu i Hercegovinu za jedan jedini narod. Ne mislim ni da hurmašica, baklava i zvrk pite trebaju biti iznad srpske šnite, njoka ili košer hrane. Slažem se i da ova kampanja protiv koje si digao glas ima elemente koji mogu biti označeni kao problematični za našu zemlju. Ali, na kraju krajeva, ništa ne bi smjelo dovesti do toga da krenemo da mrzimo svoju domovinu i da je blatimo iz bilo kojeg razloga. Ne mogu progutati Damirov stav da "na Bosnu možemo biti ponosni samo iz očaja". Negdje moramo podvući liniju.

FEĐA ŠTUKAN: Brate, Šoba, mi nismo dali svoje zdravlje za ovakvu BiH, a ti poručuješ sa Times Squarea - zatvorite oči!

(Već sam prije rekao da mi ne smeta činjenica što on nije učestvovao u odbrani zemlje i što je bio par hiljada kilometara daleko, već mi smeta njegovo konstanto blaćenje sviju nas koji smo u tom ratu učestvovali, pokušavajući da spasimo zemlju, gole živote i živote naših bližnjih.)

Meni nimalo nije drago što moram izdaleka da se svako malo javljam (štavise, muka mi je od toga), volio bih da se uopšte ne javljam, volio bih da je tamo sve u redu, da mogu da se bavim svojim poslom. Volio bih da ne moram da čitam kako ljudi u Bosni rove po kontejnerima, volio bih da imamo normalnu i funkcionalnu državu koja zna da vodi računa o svojim ljudima. Ali, da bi se nešto zaista promijenilo, potrebno je nešto mnogo veće od svog ovog našeg dopisivanja po novinama i portalima, za koje znaš da neće imati nekog efekta (kamo sreće da hoće).

Za raskrinkavanje bjesomučnoh pljački, kriminala, petokolonaša, strane agenture, je potrebno imati volan u svojim rukama. Taj volan trenutno drže oni koji ga ne bi smjeli držati. Nažalost, naš ustav onemogućuje kontrolu nad sopstvenom državom, sve je rasparčano i razbijeno i utopljeno u nefunkcionalni Dejtonski sporazum - i dok god je na snazi, biće ovako kako jeste.

Ne znam šta bi trebalo da se desi da se taj sporazum promijeni, ali sigurno je da će za to trebati vremena i MEĐUNARODNOG iskustva, koje se u BiH ne može steći. Trebaju nam mladi ljudi koji će završiti Harvard, Sorbonu, Oxford, trebaju nam ozbiljni lobisti, treba nam zdrava međunarodna kulturna razmjena, treba nam mnogo toga što sada nemamo da bi smo se nametnuli kao zemlja na koju se ne gleda kao na zadnju banana državu na ivici rata.

Kako to dobiti je pitanje svih pitanja. Ako to treba da bude revolucija, neka bude revolucija! (Ali nažalost, zbog silne decepcije i podvala, ovih dana Bosance je teško i oko jagnjetine okupiti…)

I za kraj, ja ne poručujem ljudima "ZATVORITE OČI". Mislim da su ljudima u Bosni oči itekako otvorene ali gledaju u krivom pravcu. Previše je obmane, previše je dezinformisanja, previše je haosa i smutnje, a da bi se sve to otklonilo potrebno je ljudima omogućiti ISTINU o svim učesnicima našeg političkog i javnog života. Svako ko obavlja bilo kakvu funkciju bi trebao da bude DEBELO provjeren i provjeravan za vrijeme svoga rada, a i ti koji su za to zaduženi bi trebali da budu ljudi od povjerenja.

Sad postavlja se pitanje: Quis custodiet ipsos custodes?

Živio!