Piše: Nikola MIHALJEVIĆ

Ostale su vezane pupčanom vrpcom sve zemlje nastale rasturanjem Jugoslavije, i to će tako biti još za dugo, dugo vrijeme. Sve dok se antagonizmi, koji su do rasturanja i doveli, nekako ne izbrišu ili zaborave, ili dok ih zaostala pupčana vrpca na neki način ne poveže, svejedno kako će se tada babica zvati, odnosno, ko će biti taj koji će tu pupčanu vrpcu najbezbolnije svezati. Ne treba ni napominjati da će mu biti potrebna umješnost ravna razriješenju Gordijskog čvora.

Tomislav Karamarko, sa prejakim zaleđem u državi i van nje, ne udara ni na kakav antikomunizam, odnosno, anitotalitarizam, čak i da je iskren, to mu je sekundarnog značaja. Radi se, naprosto, "o povijesnom revizionizmu najgore vrste"

Zato su za centralnu zemlju raskopane države, zemlju Bosnu, događanja u njenom susjedstvu prevažna, mnogo važnija od onoga što u domicilnoj zemlji takva događanja znače, ne samo zato , ili najmanje zato, što je zemlja Bosna stiješnjena u središtu bivše zajednice. Zato se i predsjednici susjednih država (Srbije i Hrvatske, u prvom redu) mogu izljubljivati i po tri puta..., napominjati da čak i znaju da su neki predčasnici ovoj zemlji učinili mnogo zla, mogu i stalno napominjati da su oni i njihove države za mirnu Bosnu, svaka zapaljena petarda u njihovim zemljama stvorit će u Bosni jeku razorne bombe. To je, jednostavno, tako i ostat će, bojim se, do daleko u budućnost. Tako je to i kada se petarde ili bombe pale žigicama državnih službenika mnogo nižeg ranga od spomenutih predsjednika, često i njima uprkos.
    
Jedna takva jeka, eksplozivna jeka (pogrešno bi je bilo razumjeti samo kao predizbornu) dolazi trenutno iz Hrvatske, ništa manje no od ministra policije, onog istog Tomislava Karamarka koji je na samom početku mandata sadašnjeg predsjednika, Ive Josipovića, nakanio da mu odredi baš sav sastav njegovog osiguranje.
    
Iako mu to nije prvi put, zadnji pečat na svoj antikomunizam, preko kojeg je, manje više, jasno udario na antifašizam, obznanio je, neki dan, u Dubrovniku, na tribini i u društvu Ive Banca. (Ne znam koliko je to sretan spoj.)
    
Kada ministar kaže "Komunizam, boljševizam i socijalizam imali (su) izuzetno dobro razrađenu industriju ili barem manufakturu smrti", jer "svi ti režimi su kulture smrti i oni su za mene smeće dvadesetog stoljeća.", on samo ovlaš objašnjava svoj kontradiktoran stav, pokušavajući relativizirati to što je rekao sljedećim: "Zbog rata se dogodila nužna pomirba u kojoj smo zaboravili tko su ustaška, tko partizanska, a tko domobranska djeca i svi smo naprosto bili hrvatski branitelji." i tako potvrđuje da u ono što govori ili nije siguran ili to, iz temelja, ne razumije. (Poštenja radi, treba napomenuti da je u kulture smrti uvrstio i fašizam i nacizam.)     

Ministar danas kopa na "731 lokaciji, od čega su 672 masovne grobnice u kojima se, prema minimalnim izračunima, nalaze tijela oko 90 ooo žrtava, pretežno Hrvata..." (T Karamarko)
   
Radi li se o strašnom zločinu? Da! Bez ikakve dvojbe.

Ali ovdje Tomislavu Karamarku i svim njegovim "kopačima kostiju" treba reći ono što se i inače mora ponavljati stalno, ponavljati i do besvijesti i do bola... Desetog travnja 1941. godine, i nekoliko mjeseci iza toga, na ulaznim vratima većine nastambi Hrvata-katolika, na današnjem području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i dobrog dijela nastambi muslimanskih domaćina, sa istog područja upisivano je, velikim slovima, da će se Bleiburg dogoditi, možda je čak i nekim nevidljivim brojem bilo upisano da će biti "731 lokacija, od čega su 672 masovne grobnice..." Pisalo je, vjerujem.., ali, na žalost, nije imao ko da čita, a morali su znati svi.
    
Ne znam, doduše, koliki broj budala i koliko tadašnjih Tomislava Karamarka, uključujući i Crkvu u Hrvata, to nisu mogli ili nisu htjeli znati.   

Desetog travnja 1941. godine, i nekoliko mjeseci iza toga, na ulaznim vratima većine nastambi Hrvata-katolika, na današnjem području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i dobrog dijela nastambi muslimanskih domaćina, sa istog područja upisivano je, velikim slovima, da će se Bleiburg dogoditi, možda je čak i nekim nevidljivim brojem bilo upisano da će biti "731 lokacija, od čega su 672 masovne grobnice..." Pisalo je, vjerujem.., ali, na žalost, nije imao ko da čita, a morali su znati svi.

I dogodilo se. Poslije rata. Čak i poslije "rata poslije rata". To predobro znam. Jer neke od Karamarkovih lokacija punila su moja braća, moj rod i moja krv. O tim činjenicama me današnji Karamarko ništa ne pita. Ne znam koliko je bilo kome važno da ni ja, ni moj otac, ni moja majka nikada nismo doznali na kojim to lokacijama svjetluca fosfor iz njihovih kostiju.
    
Jednostavno, kako je jednog ratnog dana A. Camus zapisao, a G Berić ovih dana dobro primjetio: "...govorila je" (makar i naopaka) "pravda zasnovana na pamćenju". No, dobro, ali čak i da je samo igranje žigicama u našem susjedstvu za nas, za Bosnu, prevažnog je značaja. Nisam siguran da ću pretjerati kvalifikacijom značaja života i smrti. Mislim, na zemlju Bosnu i sve što se uz nju veže.
    
Tomislav Karamarko, sa prejakim zaleđem u državi i van nje, ne udara ni na kakav antikomunizam, odnosno, anitotalitarizam, čak i da je iskren, to mu je sekundarnog značaja. Radi se, naprosto, "o povijesnom revizionizmu najgore vrste", (J. Lovrić). Upravo je ovdje začet kvalifikativ važnosti života i smrti, za Bosnu i sve što se s njom veže. Zemlja Bosna je, međutim, i Hercegovina, naravno, iznikla, i formalno-pravno, iz antifašizma, makar i komunističkog tipa. Ona može i opstati samo kao zemlja iz antifašizma kao takvog i iz svega onoga što u svijetu, posebno u Evropi, antifašizam znači.
    
Nipodoštovanje antifašističkog pokreta (ni u BiH to nije nepoznato kod sva tri naroda) ruši sržni, osnovni koncept Bosne i Hercegovine i utire put mišljenju o Bosni kao izmišljenoj i neprirodnoj tvorevini koju treba srušiti.
    
Tomislavu Karamarku i njegovom, očito, ne nevažnom zaleđu, ako i kada temeljito revidiraju prošlost, posebno onu od 1941. godine, ništa neće stajati na putu da u odnosu prema Bosni zauzmu stav kao o teritoriji koji nikada nije bio niti je ikada mogao biti državno-pravna cjelina. Ni do sada, uostalom, u tome ta strana nije bez prakse.
    
Jer, doista, Bosna i Hercegovina, kao državno-pravna cjelina, utemeljena na antifašizmu nikada u svojoj povijesti i nije imala državne atribute usporedive s državom utemeljenom  na ZAVNOBIH-u. Zato je i pokret " revizionizma najgore vrste", pokret koji personificira ministar važnog resora, za Bosnu mnogo značajniji no što to izgleda u državi u kojoj je nastao. Mnogo je dokaza da ta rabota nije od jučer i ne počinje s Tomislavom Karamarkom, ali to nije tema ovog osvrta.

Ne treba, na kraju, smetnuti s uma da se ovaj "revizionizam najgore vrste" kod ministrove "braće po oružju", u Srbiji, već dogodio. Nije zakopao tako duboko kako, izgleda, kani jedan važan hrvatski ministar, da domaći fašizam osovi na noge na lešini naknadno poraženog antifašizma. Srbi su, naime, svoj fašizam jednostavno preveli u antifašizam, ne usuđujući se da potaru i onaj antifašizam koji su, na sreću ili nesreću, vodili komunisti i tako stali na pobjedničku stranu u prošlom, velikom ratu.
    
A na što će sve to izaći, mislim da ćemo gledati u dogledno vrijeme.

(DEPO PORTAL)