Piše: Rijad Durkić (tacno.net)

Kriza je opasna riječ, zlokobna i stresna. Izvorno označava prelomnu tačku, te potrebu donošenja neke odluke. Kriza je raskrsnica, obično bez semafora, vertikalne i horizontalne signalizacije. Kao i sve opasne riječi i kriza dolazi iz grčkog jezika. U kombinaciji sa riječi ekonomska, kriza poprima još opasniji oblik. Dvije grčke riječi zajedno ni na šta dobro ne slute. Ekonomska kriza strašna je složenica, od nje se namrgodi i najbezbrižnije lice, spoje obrve nekog ministra finansija, zacrne naslovnice novina. Ekonomska kriza tužna je ko najtužnija pjesma Kemala Montena, stresna i melodramatična ko neka epska utakmica reprezentacije Italije, a duga ko auto put kroz Federaciju BiH.

Od svog profesora finansija prvo sam naučio da krize u ekonomiji mogu slučajno doći, ali zasigurno slučajno ne mogu otići. Savremena istorija bivše nam države, a u isto vrijeme i cijelog ovog prostora, govori da smo u krizu ušli negdje početkom šesdesetih godina prošlog stoljeća, a iz krize zvanično nikad izašli nismo. Jedna finansijska kriza pretakala se u drugu, kasnije je sve začinila hiper inflacija kao brza cesta ka ratu. Rat je isto kriza, samo na n-tu potenciju. Krize u poraću su normalne i očekivane, one se podrazumjevaju.

Tako od šesdeset i neke mi živimo, rađamo se, volimo, radimo, razmnožavamo, ispadamo u baražu i umiremo u krizi. Vjerovatno nema naroda koji se toliko saživio sa krizom kao što je to ovaj naš. Kriza mu dođe ko vječni životni suputnik, skoro ko neki prijatelj ili komšija, pas čuvar. Bosanci i Hercegovci kad pobjegnu od države, odu negdje daleko da im bude bolje, uz porodicu i prijatelje, najčešće se prisjećaju baš krize. Kriza je sinonim za dijasporsku nostalgiju, jer kako drugačije objasniti toliko prisutno veličanje ove naše sadašnje, a posebno onih prošlih kriza, u usporedbi sa dokazano mnogo bogatijim i uspješnijim sistemima.

Interesantno je da naša iskustva u preživljavanju krize niko nije iskoristio za vrijeme recesije ili ove posljednje globalne ekonomske krize. Još je čudnije da Amerikanci pritisnuti dugovima i na vratima bankrota nisu povukli i to rješenje. Već vidim neku Mirsadu Mirsadić kako očajnim kućanicama u nekom Paolo Altu u Kaliforniji, drži radionice s radnim naslovom „Kako predeverati sve tegobe i najgoreg ekonomskog kijameta“.

Postalo je mučno čitati medijske napise i komentare o nastupajućim ekonomskim krizama. Pisani iz nekog našeg, bh ugla, priče o svjetskim krizama poprimaju spoj loše komedije i probavnih smetnji. Još su mučniji nazovi eksperti koji odgovaraju na novinarska pitanja kako će se kriza u SAD-u, umalo ne napisah SDA-u, odraziti na našu državu. Jedan od onih najpozvanijih je neki dan na to pitanje dao ovakav odgovor. Kriza iz Amerike će se preliiti u Evropu jer je Evropa jako ekonomski povezana sa Amerikom, a pošto je Evropa jako povezana sa BiH, onda će kriza doći i do nas. Ekonomski stručnije analize od tih davao je Branko Đurić Đuro u predratnim Nadrealistima, pričajući o lubenicama, košpama, liftu, crnoj vuni i slično. Čudim se da neko od stručnjaka nije zaključio da Federacija BiH nije bankrotirala i pored desetine najava svog ministra finansija, pa onda vjerovatno neće ni Amerika. Samo je to falilo.

Smiješni su oni koji vjeruju da Amerika može bankrotirati, još su smješniji oni koji misle da bi o tome mogli čitati u Avazu. Da Sjedinjene Države stvarno bankrotiraju, a to i nije moguće, samo bi se nanovo ispisali udžbenici iz monetarnih finansija i svi bismo vjerovali da je bankrot stvar prestiža i stila, te da je baš bankrot to što nama fali da postanemo sila.

U moru naših problema i kriza, jedna svjetska dođe kao ugodan intermezzo, da vidimo šta bi nam to krize zaista bile da smo mi ko ostali, normalan svijet.

(Blin/đk)