Autorka: Nataša Pušić

Poslom vatrogasca, kaže, počeo je da se bavi sasvim slučajno, ali je vremenom naučio da ga radi srcem i dušom.

- Biti vatrogasac nije jednostavno. Mi idemo tamo odakle svi bježe, ulazimo u plamen, a da pri tome ne znamo kako ćemo iz njega izaći živi, ni hoćemo li. Kada bih ovaj posao radio samo da ga radim, ko zna šta bi bilo sa mnom. Međutim, radim ga iz poštovanja prema njemu, ali i prema sebi, što mi uveliko olakšava svakodnevicu - ispričao je ovaj tridesetosmogodišnjak.

Sve intervencije s kojima se susreo bile su, kaže, teške i opasne. Ali, kao najstresnijeg sjeća se požara u Ramićima, zatim požara na bazenu "Šeher", a duboko u sjećanje urezao mu se i požar na "Incelovom" bazenu.

- Tehničke intervencije prilikom saobraćajnih nesreća takođe su ružna slika za svakog vatrogasca. Izvlačiti čovjeka koji je povrijeđen, polumrtav ili ne diše sigurno je najružniji dio ovoga posla, ali čovjek se i na to vremenom navikne. Kada sam tek počinjao raditi učestvovati u takvim akcijama bilo mi je mnogo teško, a danas je to postalo nešto što radim rutinski. Znam da moram, te se trudim da ne razmišljam o tome šta radim, već samo da radim - kazao je Draško i dodao da je bavljenje ovim poslom pokupilo sve njegove simpatije, zahvaljujući tome što radeći pomaži drugim ljudima koji su u nevolji.

- Uradio bih sve što je potrebno samo da pomognem nekome kome je pomoć potrebna. Nije mi bitno da li ću spasiti život ili kuću u kojoj će živjeti porodica. Bitno mi je da su ljudi srećni i zadovoljni, tada sam i ja ispunjen pozitivnim emocijama - priča ovaj vatrogasac.

Ono što je, kaže Draško, pomalo razočaravajuće u ovoj priči, jeste poštovanje koje građani uskraćuju ljudima koji su svoj život posvetili borbi s vatrom, koja nerijetko proguta nečiji život ili nečiju imovinu.

- Ljudi nas gledaju kao da smo nebitni, kao da ne radimo ništa, već se samo zezamo. Međutim, kada im zatreba naša pomoć onda se priča mijenja i tada počinju da shvataju koliko naš posao vrijedi - rekao je Draško.

Građani svoje nepoštovanje prema vatrogascima pokazuju i tako što broj 123 često okreću i prijavljuju razne intervencije samo da bi se zabavili.

- Nedavno nas je jedan čovjek zvao od 19 časova do sedam sati ujutru. Za to vrijeme imali smo 477 poziva s njegovog broja, a kada god bi se javili on bi nam spustio slušalicu - kazao je Draško i dodao da je on svega tri puta izlazio na teren zbog lažne dojave. Nije mu žao, jer, kaže, uvijek je bolje na vrijeme provjeriti nego se sutra kajati zbog nečega što si mogao spriječiti, a nisi.

Draško tvrdi da je posao vatrogasaca mnogo opasniji zimi, kada se gase požari u kućama i zgradama, odnosno kada se bore s vatrom u zatvorenom prostoru.

- Ljeti su to obično požari šuma, niskog rastinja i slično. Uglavnom, na otvorenom si i uvijek se možeš udaljiti ukoliko zagusti - ispričao je Draško.

Ekipa s kojom radi, njih 99, kaže da je odgovorna, ali i zabavna. Kada su na radnom mjestu svi se trude da svoj posao rade najbolje, a kada se smjena završi ne propuštaju priliku da se okupe i uz roštilj ili karte druže do kasno u noć.
 
(Fokus, BLIN, sv)