Mi smo u proteklih 30 godina kao narod postali akteri vlastite sudbine. Dobili smo ono za što smo se mogli izboriti. Izborili smo se za mnogo. Izborili smo se za priznanje i ta bitka je dobivena. Niko sigurno neće sam od sebe sjesti i napisati kurikulume o Srebrenici i uvrstiti ih u nastavne planove i programe u drugim zemljama. Na kraju krajeva, niko drugi i ne treba to da uradi osim nas, kazao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, za Dnevnik D Federalne televizije.

30 godina od genocida, iz perspektive žrtava - je li država učinila dovoljno?

Ako me pitate je li neka država učinila dovoljno na prikupljanju dokaza, na istraživanju ratnih zločina - to je činila Republika Bosna i Hercegovina koja je imala organe posvećene tome, i ne samo u Srebrenici nego i u Sarajevu gdje je svaka granata koja je pala i ubila nekoga, obavljen je uviđaj i spremljen predmet protiv nepoznatog učinioca. I to je sve kasnije korišteno. Dakle, jeste, neka država je radila, neke institucije su radile. Ne bi ove presude u Hagu bile moguće da nije bilo ljudi iz, recimo, Agencije za informisanje i dokumentaciju koji su bili u stanju da kontaktiraju svjedoke, da ih saslušaju, da upute takav jedan pripremljen dokaz. Ne možemo reći da se nije ništa radilo. Pronađene su masovne grobnice. Nije to moglo bez nas. Mi smo u proteklih 30 godina, i kao narod, postali akteri vlastite sudbine. Šta god neko misli o tome. Koja bi to druga država uradila više?

Na kraju krajeva, prošlo je 30 godina, i mi poslije 30 godina imamo državnu instituciju posvećenu obilježavanju, pamćenju i komemoriranju genocida u BiH, odnosno u i oko Srebrenice. I za budžet te državne institucije svake godine glasaju poslanici svake vladajuće većine, uključujući ljude iz vladajuće većine iz entiteta RS.

Nakon svega što ste nabrojali, je li to dovoljno u smislu - ima li pravde i kako do pravde?

Pravda je metafizička stvar. Šta je pravedna kazna za nekoga ko ubije snajperom dijete od 7-8 godina?
Pravda je kategorija koja je malo izvan ovih nekakvih naših moralnih okvira. Imamo zakone, takvi kakvi jesu. Pridržavamo se zakona, radit ćemo po zakonima.
Neki ljudi će otići u zatvor zato što je ovo Evropa. U Evropi se mi na takav način obračunavamo sa ljudima koji su počinili zločine, uključujući i ratne zločine.
Neki ljudi će pobjeći iz Bosne, neki ljudi će cijeli život bježati. Dobili smo ono za što smo se mogli izboriti. Izborili smo se za mnogo. Izborili smo jednu vrlo važnu borbu, to je borba za priznanje i ta bitka je dobivena.

Spomenuli ste zakone, imamo također i zakon koji zabranjuje negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca. Vidimo i svjedočimo da se to događa, pa gotovo svakodnevno. Kako to zaustaviti? Nismo vidjeli nešto previše da se taj zakon implementirao, da se postupalo na osnovu tog zakona, tek jedna prvostepena presuda.

U Njemačkoj, ako su trebale generacije da izumru da da bi se komemorirao holokaust - mi smo ovdje uspjeli uraditi, po meni, i više nego dovoljno.
Treba imati strpljenja, naći se tužilac neki koji će, ako ništa drugo, iz karijernih razloga, jer to je relativno lako uraditi, evo, na ovom predmetu, prve nepravosnažne presude su pokazali da je to relativno lako.
Zapušit ćemo mi njima u usta, svakako, ali nije poenta čak i u tome. Jer ti ljudi ne učestvuju u istoj debati, oni vode razgovor sami sa sobom i vode ga u 1995. Mi se nalazimo u 2025. i nalazimo se u jedinoj mogućoj stvarnosti u kojoj možemo da živimo. Ja to ne bih mijenjao.
Dakle, strpljivo. Doći će sve to. Samo se mora raditi, ne smije se sjediti. Neće se ništa samo od sebe doći.

Glavni tužitelj Haškog tribunala Serge Brammertz na nedavno održenoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a rekao je da je formiran novi tužiteljski tim koji bi trebao raditi istrage ratnih zločina sa tužiteljima iz Bosne i Hercegovine. Kazao je i da su proslijedili cjelokupnu dokumentaciju. Da li to znači da domaće pravosuđe je možda podbacilo i u očima Haga ili mislite da je naprosto došao trenutak za jedan takav potez? Šta očekujete da će donijeti konkretno ova saradnja?

Ne znam konkretne uslove te saradnje. Mislim da bi bilo jako dobro da se taj međunarodni aspekt u radu Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine osnaži i ojača.
Jer mi realno govorimo ovdje o jednom ozbiljnom zastoju u procesu krivičnog gonjenja ratnih zločina od trenutka kada su povučeni strani tužioci i sudije.
To je bila cijena napretka prema Evropskoj uniji.

Dok obilježavamo 30. godišnjicu genocida, sudovi u Srbiji oslobađaju ratne zločince. Je li moguće tako do pomirenja?

Ne znam zašto je nešto što Srbija uradi ili ne uradi relevantnije od nečega što uradi bilo koja je druga zemlja.
Mene ta opsjednutost u potrazi za klikbejtom, koga briga šta je Aleksandar Vučić rekao o Srebrenici, koga apsolutno briga šta je bilo ko u Srbiji rekao o Srebrenici.
Šta ćemo mi sad - kao provesti idućih 30 godina ubjeđujući Srbiju da uradi nešto što je za njeno dobro? Nema se života za to. Nema se života za tu mitomaniju. Trenutak kad se odlučite priključiti civilizaciji - dobro ste došli. U međuvremenu taj razgovor vodite sami sa sobom. Doslovno nas ne zanima.

I na domaćem terenu provokacije nikada ne prestaju. Čini se da se posebno intenziviraju u ovo vrijeme...

Neka svako radi ono što misli da treba i onako kako misli da treba.
Što se mene tiče, mogu tu sad napraviti dva kineska zida s dvije strane ceste. Ja ni to neću primijetiti.
Jer ja sam ovdje drugim poslom. I radim svoj posao.

Osvrnimo se u nastavku na Rezoluciju o Srebrenici koju je osvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija. Mislite li da će svijet ispoštovati ideju, namjenu ove Rezolucije?

Moja očekivanja su da ćemo mi raditi na tome da se ciljevi zacrtani, obaveze preuzete i vrijednosti deklarisane tom Rezolucijom provedu u djelo.
Niko sigurno neće sam od sebe sjesti i napisati kurikulume o Srebrenici i uvrstiti ih u nastavne planove i programe u drugim zemljama. Na kraju krajeva, niko drugi i ne treba to da uradi osim nas.
Samo usvojena Rezolucija, samo tekst Rezolucije bez rada, neće značiti ništa.

Šta biste rekli gdje je svijet danas, posebno u odnosu na nas? Da su možda te 1995. godine bili tamo gdje su trebali ili preciznije na način na koji su trebali biti, mi danas možda ne bismo obilježavali 30. godišnjicu genocida.

Nije to trebalo da se dogodi 1995. To je trebalo da se dogodi 1991. u septembru kada je usvojena rezolucija kojom je Bosni i Hercegovini u povoju doslovno onemogućeno pravo na samoodbranu. I sve proistječe iz toga. Sve ostalo se dogodilo kao posljedica i kao rezultat toga. I logori u Prijedoru, i silovanja u istočnoj Bosni, i opsada Sarajeva, apsolutno sve je rezultat toga što je nama kao grupi uskraćeno pravo na samoodbranu.

Jučer, na prijemu povodom Dana nezavisnosti u Ambasadi SAD-a, bili su prisutni oni koji su među onima koji najgorljivije negiraju genocid. Kako to tumačite?

To pitanje nije za mene. To je pitanje za Ambasadu SAD-u.
Odnos svijeta prema nama, kakav god da je, uvijek odražava naše sposobnosti da nekom budemo saveznik, partner ili bilo što drugo. Prije nego što počnemo kritikovati bilo koga drugo, treba da razmislimo o tome šta smo mi uradili na tome da budemo poštovani, da nas ljudi poštuju kad sjednemo za sto preko puta njih.
Ja nisam nikakav moralni autoritet u ovoj zemlji.
Nemam bilo kakve moralne recepte ili bilo kakve druge. Vodim jedan mali Memorijalni centar koji je na 2,5-3 sata vožnje od Sarajeva i imao sam više posjeta parlamenata drugih suverenih država nego posjeta mog parlamenta koji mi svake godine glasa za budžet. Treba da živim u toj stvarnosti. Da sklapam savezništva, partnerstva, da budem od koristi ljudima, da drugi ljudi budu od koristi nama i samo tako se stječe priznanje, samo tako se stječe respekt, samo tako se stječe dostojanstvo. Kad pokažeš da si pouzdan partner nekome, da se neko može osloniti na tebe, da zna šta radiš.

Kazali ste na početku da smo postali akteri vlastite sudbine. Na šta ste konkretno mislili?

Pomislio sam na to da kad smo mi 1995. izašli iz šume, prva reakcija svih na svijetu, izuzme li se to nešto malo naroda, tih Bošnjaka, je bilo da se to što je moguće prije zaboravi, gurne pod tepih i da se ide dalje. I to je bio preovlađajući stav još jako dugo.
I činjenica da je jedna grupa žena u tom procesu uspjela izdejstvovati cijeli niz stvari i dan-danas, i tek će nevjerovatno nam izgledati za 50 godina. Ali u tom procesu smo mi ovdje kao grupa preživjeli. U tom procesu i cijeli ovaj narod je postao akter vlastite sudbine. Nismo više na hastalu, bar se nadam da nismo, jer kad nisi za hastalom, onda si na hastalu. I mislim da je na slučaju Srebrenice, to je prva poslijeratna stvar na kojoj smo mi rekli da odbijamo biti na hastalu. I sve ostalo je rezultat toga.
Moglo je završiti drugačije. To što smo mi danas živi, ima da zahvali samo mladićima, muškarcima i ženama koji su služili u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Dakle, to je jedina mjera respekta koju smo mi tad mogli očekivati. I ništa drugo.

7. marta ove godine, Memorijalni centar Srebrenica je prvi put ikada zatvorio svoja vrata. Zvanično obrazloženje je bilo da je to zbog nemogućnosti da se garantira sigurnost svim uposlenicima i posjetiteljima Centra. Kakva je sigurnosna situacija sada?

Da se mi tu odmah dogovorimo. Memorijalni centar je jedina državna institucija na teritoriji entiteta RS koja je civilna. Sve ostale naše institucije ovdje su institucije koje su dio represivnog aparata.
Dakle, OSA, SIPA, DKPT, i svi ljudi na službi ovdje su obično i u pravilu ovlaštena službena lica sa oružjem i dozvolom da to oružje koriste. Za razliku od njih, u Memorijalnom centru radi 50-ak dječaka, mladića i djevojčica, djevojaka, koji su civili, koji nisu naoružani i koji nemaju apsolutno nikakav način da se odbrane od bilo koga ili bilo čega.
7. marta je ove godine izgledalo kao da je Milorad Dodik pokrenuo neprijateljsko preuzimanje, ako tako mogu reći, državnih institucija na teritoriji ovog identiteta. Meni nije padalo na pamet da ovu djecu ovdje ostavim izloženu. Utoliko više što me niko nije nazvao telefonom da mi kaže šta da radim. Niko nije imao nikakav plan. Ali sam ja trebao da podmetnem kičme dječaka i djevojčica?

U međuvremenu su se stvari popravile, ispostavilo se da je ta secesija još jedno pucanje iz prazne. Situacija ovdje je poprilično normalna.

Da vam pravo kažem, ne znam šta će biti 5. jula, pošto najavljena neka vrsta komemoracije u Bratuncu, ne znam ni kako je to zamišljeno. Nisam ranije to ni vidio. Mislim da ranije čak i nije bilo u ovom obimu. Ali ne vjerujem da će i tu biti nekih problema. Zasad je ovdje to mirno.

Narodna skupština Republike Srpske je danas usvojila izmjene Zakona o policiji kojim se negdje pretpostavlja uvođenje tog rezervnog sastava policije. Kako se Vi osjećate zbog toga? Sigurnije zbog više policije ili manje sigurno zbog više policije?

Pretpostavljam da je pitanje retoričko. Nije prijatno.
Ja sam samo u prošloj godini tri puta saslušavan u Zvorniku. Nije prijatno jer ti znaš da ti ljudi nisu tu da bi te zaštitili nego progonili. I da si građanin drugog reda tu.
Ali to što ste sad spomenuli, to je ipak malo drugačija stvar. To zahtijeva institucionalni odgovor i na moju sreću ta institucionalna odgovornost nije moja. I izlazi izvan mog platnog razreda. Tako da ću ja kao i vi, kao građanin, sa strpljenjem čekati da čujem i da vidim hoće li i kakva će biti reakcija na ovo.

(FTV/DEPO PORTAL/ad)