Ime Marijana Beneša ostat će ispisano zlatnim slovima u historiji jugoslovenskog i bh. sporta. Uz Matu Parlova, bio je ubjedljivo najbolji i najomiljeniji bokser Jugoslavije. Bio je neustrašiv i jurišao na protivnike, ne obazirući se na udarce. Nažalost, doživio je sudbinu brojnih jugoslovenskih aseva kojima je minuli rat uništio pozne godine.

Bio je Jugosloven u punom smislu te riječi. Rođen je u Beogradu, 11. juna 1951. Godine, iz miješanog braka Josipa, Hrvata, i Marije, Srpkinje. Otac mu je bio učitelj muzike, pa je Marijan svirao klavir i violinu, a zajedno sa trojicom braće i sestrom proveo je djetinjstvo u Tuzli. Već sa 10 godina je kročio u bokserski ring i u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg protivnika. Legenda je rođena. Kao šesnaestogodišnjak potpisao je za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tijekom cijele amaterske karijere.

Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

Hrabar kao lav, lijep kao Banja Luka

U mladosti je obolio i od žutice te je sedamdesetih godina prošlog stoljeća zapravo trebao biti kraj njegove karijere u ringu. I to baš u trenutku kada je postao evropski prvak u amaterskom boksu (1973.). U dokumentarnom filmu “Bio jednom šampion” iz 2003. godine, dr. Dragan Danališen, tadašnji klupski ljekar Slavije, ispričao je kako mu je tada bio zabranio da se dalje bavi boksom. Marijan, ne da ga nije poslušao, već je pobjegao iz bolnice u Počitelj potražiti pomoć od žene za koju je čuo da liječi narodnim lijekovima. Kada se oporavio, shvatio je da je došlo vrijeme za novo životno poglavlje. Amaterski boks odlučio je zamijeniti profesionalnim. Sestra Ljiljana, koja je živjela u Njemačkoj, spojila ga je sa menadžerom Willyjem Zellerom te su se počela pisati nova poglavlja historije jugoslovenskog sporta.

Banjalučki momak čeličnih šaka i pjesničkog srca jurišao je ka krovu svijeta. Nakon što je u amaterskoj karijeri odboksao 299 mečeva, od čega je dobio nevjerovatnih 272, izgubio 16, a 11 je završilo neriješeno, ušao je u profesionalni ring u kojem je od 56 mečeva dobio njih 50, izgubio pet, a jedan je ostao bez pobjednika. Protivnici su ga zapamtili po kratkim rukama i nokautu kojim ih je, najčešće, već u prvim sekundama meča slao na pod.

Za amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslovenskog sportskog lista.

Amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatne medalje na Evropskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, zbog čega je i proglašen najboljim sportistom Jugoslavije (zanimljivo je da je godinu dana ranije, a i kasnije, ista nagrada otišla i Mati Parlovu). Uprkos oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, upornošću i radom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., na kojima je zaustavljen u drugom kolu.

Antologijski meč 1979. u dvorani Borik, spektakularni Marijanov trijumf, kada je osvojio naslov prvaka Evrope u lako-velter kategoriji, i dalje živi u sjećanju svih ljubitelja boksa na ovim prostorima. Ta Marijanova borba i njegova životna energija nikada neće pasti u zaborav.

Nakon Montreala okrenuo se profesionalnoj karijeri te brzo napredovao do evropskog vrha. Tako je u martu 1979., u svojoj Banjoj Luci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branioca titule, Francuza Gilberta Cohena. Dvoranom Borik prolamalo se i odjekivalo od uzvika “Jugoslavija” i “Marijan”, a pjevalo se “Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ...”.

Pojas je odbranio četiri puta. U 394 borbe u karijeri je 26 puta lomio kosti i ozlijedio glasnice, zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983., a zbog povreda je i ostao slijep na lijevo oko.

U Parizu su ga dolazili gledati Alain Delon, koji mu je želio postati i menadžer, ali ga je Beneš odbio, zatim Jean-Paul Belmondo, ali i zloglasni jugoslovenski kriminalac Ljuba Zemunac. Svojom borbenošću i neustrašivošću je Marijan, čovjek koji je jednako udarao objema rukama pa protivnici nisu znali je li ljevak ili dešnjak, opčinio različite slojeve društva.

“Upoznao sam Tita. I ponosim se time”

Pod stare dane je volio pričati o svojoj burnoj mladosti - kako se jednom u danu u kafiću koji je imao u gradu na Vrbasu potukao 15 puta te i demolirao vlastiti kafić, kako je u Banju Luku dovezao prvi BMW i prvi sportski Mercedes, prvi prošetao kaubojke i prvi otvorio body building klub. Bio je specifičan i zanimljiv lik, bez dlake na jeziku. Svojedobno je demolirao i vlastiti kafić.

- Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Naučio sam što znači biti šerif na Divljem zapadu. Kući sam dolazio sav krvav. Ali, s obzirom na to da sam emotivan čovjek, zabrinuo bih se što je s tim ljudima u bolnici, jesam li ih jako povrijedio. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala - ispričao je u jednom od intervjua.

U tom je periodu života – u kojem je dobar dio bio, na boksu i vlastitoj krvi, stečenog imetka - razdijelio, pomažući svakome ko je pomoć zatražio.

- Nikada nisam uzimao doping, a imao sam prilike. No, mislim da to rade samo kukavice, ljudi bez povjerenja u same sebe. Moj je jedini "doping" bila Coca-Cola. Nikoga nisam uvrijedio i povrijedio, nisam krao, ljudima oko sebe uvijek sam samo htio pomoći. Znam da ima onih koji bi dali glavu za mene, ali i onih koji bi mi otkinuli glavu. To su bijednici, zavidni ljudi. Puno toga sam u životu dobio, još više izgubio – govorio je, žaleći za sportskim danima i što mu je izmakla titula prvaka svijeta.

- U životu žalim jedino za tim što nisam postao prvak svijeta, a mogao sam to biti. Na meču u Berlinu bio sam u osmoj rundi nokautirao Elsiha Obedu, do tada 11 godina neporaženog svjetskog prvaka. Bio sam uvjeren da imam titulu. Nisam ni slutio da moj menadžer nije vjerovao u mene i da je prije samog početka meča bio povukao uplatu, zbog čega meč nije vrijedio titule. Poslije je menadžer lupao glavom u zid, plakao, vrištao. Al’ bilo je kasno. Nastavili smo i dalje raditi zajedno. U to vrijeme ja već nisam vidio na lijevo oko i niko nije htio raditi sa mnom - pričao je.

Nikada nije krio da je volio žene, a i one su voljele njega. U dvije vanbračne i jednoj bračnoj vezi rodilo mu se četvero djece. Sin Goran, kojeg je dobio sa groficom iz Njemačke, živi u Londonu i doktor je političkih nauka. Kći Marija, koja se rodila iz ljubavi sa Beograđankom Milenom, profesorica je violine na bečkom konzervatoriju. Ljubav ka muzici je naslijedila od oca. U braku sa Stanom, dobio je kćerke Žanet i Marijanu. Prva je stomatologinja u Banjoj Luci, a druga je završila pravne nauke u Beču. Negdje između tih zvaničnih romansi protutnjao je i njegov 18-dnevni brak sa izvjesnom Aidom.

Na svoje unuke Helenu i Andriju, Žanetinu djecu, bio je jako ponosan. Djecu i unuke je zapravo smatrao svojim najvećim uspjesima, neusporedivim sa onim sportskim. Posvetio im je brojne pjesme. Brojnim stihovima je opjevao i svoju voljenu Banju Luku, sport, ljubav... I Tita, jedinog predsjednika u svom životu kojeg je ikada priznavao. Njegove je fotografije držao u kući do svog posljednjeg dana.

“Upoznao sam Tita. I ponosim se time”, još ponosnije je volio reći.

Volio je i pokazivati fotografije iz doba kada je bio na krovu svijeta. Kada je, kako su to govorili njegovi navijači, “udarao jako, kao da umjesto rukavice drži peglu”.

Te je fotografije dobio na poklon. U jednom okviru, ispod njegove slike pisalo je: “Hrabar kao lav, lijep kao Banja Luka.” U pjesmi “Priča o meni” opisao je samog sebe stihovima:

“Sport me naučio da lako se ne predam, da čast i ponos baš ni za šta ne dam. Ko ne umije da gubi ni pobijedit’ neće, a i u porazu su i pobjede od neba veće.”

Televizijski komentator Dragan Nikitović svojedobno je za Marijana rekao kako je “najveći tragičar našeg ringa. Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nađe neko ko jače udara. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni kada je stremio ka vrtoglavim visinama, niti kada je počeo strmoglavo padati”.

Otjeran iz svoje Banje Luke zbog protivljenja velikosrpskoj ideji

Marijan je nebrojeno puta izrazio javno protivljenje velikosrpskim idejama, a izjašnjavao se kao Jugosloven. U minulom ratu je 1992. godine izgubio brata, a kasnije i suprugu Stanu, koja je, nakon razvoda, otišla u Niš sa kćerkama Žanet i Marijanom. Na kraju je i otjeran iz Banje Luke, grada kojeg je, kako je često govorio, volio najviše na svijetu. Ratne godine je proveo u Hrvatskoj, a u Banja Luku se vratio 1996., gdje mu, ni godinama nakon rata, nije bilo dozvoljeno trenirati u matičnom klubu.

- Banju Luku sam napustio zbog pojedinaca koji su bili na vlasti. Morao sam otići. Mlađi brat Ivica je ubijen na početku rata, 1992. Ljudi koji su mi bili bliski mogli su ga spasiti. On je bio anacionalan tip. Bio je inatljivac, prznica, ali divno stvorenje, pošten iznad svega. Sve se okrenulo naopačke, ljudi su se zamrzili preko noći. Niko nije znao kada će biti kraj rata. Jednostavno, psihička prisila je bila takva da sam morao otići. Bilo je važno da si Srbin. Ako nisi, onda nisi dobrodošao. Tadašnja vlast je bila fašistička. Ja sve ‘velike Srbe’ i ‘velike Hrvate’ nazivam fašistima. U ratu su mi umrli majka i otac. Od žene Stane sam se razveo, također zbog nacionalnosti. Međutim, s kćerima Žanet i Marijanom ostao sam u dobrim odnosima - ispričao je svojedobno.

Ratnih godina nikada se nije volio prisjećati. Tijelo njegovog brata Ivice nikada nije pronađeno, a počinioci i danas slobodno šetaju.

- Braća Antun i Josip umrli su od tuge za Ivicom - kazao je.

Oduzeta mu je sva imovina i kuća, koju je na kraju uspio vratiti. Ipak, svoj kafić MB nije uspio vratiti.

Po povratku u Banja Luku, dugo je bio bez ikakvih primanja i preživljavao je uz finansijsku podršku sestre Ljiljane. Ostavši bez novca, iz njegovog života su nestali “prijatelji” iz prošlosti. Kasnije je volio reći kako kod sebe ne bi mijenjao ništa, samo bi promijenio ljude oko sebe, jer su ga mnogi razočarali i prevarili. Državnu penziju za zaslužne sportiste dobio je tek 2014. godine.

- Banja Luka je ljepotica, al’ i kurva koja te zavede pa te ostavi kad ti je najpotrebnija. Al’ kurve se najviše vole. I zato sam joj se vratio - izjavio je.

Posljednji meč ničijeg šampiona

Starost je dočekao u banjalučkom naselju Vrbanja, u kući koju je uspio vratiti sudskim putem, ali i potpuno sam. Na kraju je obolio od Alzheimerove bolesti

Mediji su ga nekoliko puta živog pokopali, ali se neustrašivom borcu nije predavalo. Marijan se lavovski borio u svom posljednjem meču, iako je pobjeda bila nemoguća. Posljednji gong začuo se 4. septembra 2018. Imao je 67 godina.

Ukopan je na banjalučkom groblju Svetog Marka, a po vlastitoj želji je ispraćen uz “Hej Slaveni”, himnu Jugoslavije, države koju je volio i ostao joj vjeran do kraja. Po njegovoj je želji je na komemoraciji u Banskom dvoru odsvirana i pjesma “Zbog jedne divne crne žene” Kiće Slabinca.

Dok se penjao na pobjednička postolja, bio je slavljen i hvaljen, a njegovim uspjehom opijena gomila mu je klicala ime. Tada je svuda bio “naš”. No, došlo je doba krvoprolića i sveopće mržnje, kada je postao ničiji šampion. U Hrvatskoj je bio četnik, a u Bosni i Srbiji ustaša. Mnogi su tada pljunuli na njegovu i sportsku i ljudsku veličinu, gotovo se natječući ko će pljunuti više i jače. Uzalud.

Ime velikog dobričine čeličnih šaka i jednog od posljednjih romantičara bokserskog ringa zauvijek će imati posebno mjesto u historiji bh. sporta, a ovaj svijet napustio je onako kako se i borio - časno i pošteno.

(DEPO PORTAL/au)