Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

U eri u kojoj su Tik Tok obračuni kriminalaca postali mainstream, a oružani obračuni gotovo jednako učestali kao tokom krvavih devedesetih, rijetko se ko više i sjeti mangupa starog kova, koji su se oslanjali gotovo isključivo na vlastitu srčanost, tjelesnu spremnost i lukavštinu. Čak se i okršaj braće Todorović sa Zulićima kod hipi klupe, koji je nekada imao gotovo mitski status i važio za sarajevsku verziju okršaja kod "O.K. Corrala", izgubio u vremenu i živi u sjećanju tek nekolicine preživjelih svjedoka vremena u kojem su čak i okorjeli kriminalci držali do određenih kodeksa i osjećaja časti. Slušali su i poštovali starije, ali su na ulici bili žestoki. Obračunavali su se šakama, to je bilo njihovo glavno oružje…

Zbog toga i ne čudi činjenica da je Sabrija Zulfikarpašić prije dva dana napustio ovaj svijet potpuno mirno i neopaženo, iako je, za razliku od gorespomenutih lokalnih kabadahija, bio mangup svjetskog glasa i još čuvenijeg šarma, kakvi se već odavno ne proizvode…

Sabrija je bio nećak danas daleko čuvenijeg Adil-bega Zulfikarpašića, bosankohercegovačkog partizana, vakufa, intelektualca, disidenta, političara, biznismena i mecene. Potomak je znamenitog Zulfikar-paše Čengića, jednog od vođa bosanske vojske u pobjedonosnom pohodu na Srbiju 1812. godine i potonjeg Sandžak-bega Smederevskog sandžaka te relativno bogate i ugledne fočanske porodice. Ime je dobio po Adil-begovom starijem bratu kojeg su četnici ubili 1942. godine u tridesetoj godini života. 

- Niko od moje bliže familije nije simpatizirao ustaše, niti je na ma koji način bio s ustašama, niti je imao bilo kakve veze s njima. Moj jedini brat Sabrija bio je apolitičan, to moram priznati, imao je jednu manje-više jugoslavensku orijentaciju. Bio je u ‘Sokolu’, u društvu ‘Gajret’, to je bila projugoslavenska linija tih muslimanskih društava – i s dolaskom ustaša držao se pasivno. Brinuo se za imanja - izjavio je Adil-beg svojevremeno.

“Prvi plejboj Pariza, najlepši muškarac na svetu”

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća izlazi roman “Gorila” srbijanskog autora Dušana Savkovića, koji je postao manifestom balkanske (srbijanske) mafije. Roman je fokusiran na Stevicu Markovića, tjelohranitelja proslavljenog francuskog glumca Alaina Delona. Delon je, nakon dolaska iz vojske iz Indokine, 1958. godine, u Beogradu upoznao lokalne mangupe na snimanju filmova “Marko Polo” i “Mihajlo Stogov”. Radili su kao statisti, a bili su već okorjeli u uličnim tučama. Delon ih je poveo sa sobom, a Francuska zatresla od jugoslovenskih mangupa. Posljedica toga je činjenica da Delon i danas posjeduje nekoliko šarplaninaca, a žestoki Jugosloveni spomenuti su i u Netflixovom hitu iz 2021. godine “Madame Claude”.

Marković i ostatak ekipe srbijanskih razbijača našli su se u samom vrhu kreme francuskog društva i samo bi im nebo bilo granica da nisu imali jedan ogroman problem - same sebe. Poznata srbijanska osionost i bahatost dovela je do privida nepobjedivosti i apsolutnosti te su beogradski mangupi skupo platili zabludu da su veći mangupi od Delona i francuske mafije. Afere sa Romy Schneider i Natalie Delon te pokušaj ucenjivanja francuske elite lascivnim fotografijama dovele su do brze i svirepe smrti, kao i političke afere koja je mjesecima tresla Francusku. 

O tome govore dalji Savkovićevi romani “Gorila 2” i “Zagrljaj Pariza”, kao i “Ubiti po viđenju” Draška Draškovića i “Ubij bližnjeg svog” Marka Lopušine. Ipak, u svim tim pokušajima glorificiranja i romantizacije srbijanskih kriminalaca, kojima je pripremljen teren za dolazak nove, daleko krvoločnije i svirepije, generacije kriminalaca poput Željka Ražnatovića Arkana, izdvaja se poštovanje ka bosanskom mangupu i plejboju. Savković u romanu iz 1985. godine “Zagrljaj Pariza” piše:

“Zakasnio sam desetak minuta. Uroš je već sedeo kraj velikog prozora koji je gledao na Dom štampe zagledan u svoje bele i negovane ruke koje nikad ništa teže od kašike i špila karata nisu podigle. Padala je kiša. Na galeriji je bilo toplo i poluprazno. Dušu dalo za razgovor ovakve vrste. Pred Urošem je bio čaj. Srkutao je otmeno i tiho kao neki mladi lord.

— Jeste li u Parizu upoznali Sabriju? - upitao me je odmah posle pozdrava. (Kasnije se često vraćao na momka koji je svakako bio ideal svega onoga čamu je i sam težio).

— Sabriju? Ko je to?

Lice Uroša Milićevića, koje je često prekrivao zagonetan osmeh a najčešće briga, rasplinulo se od nekog posebnog unutrašnjeg zadovoljstva.

— Niste čuli za Sabriju Zulfikarpašića!? - Iskreno se začudio kao da me je pitao jesam li čuo za generala de Gola, a ja odgovorio da za to ime nikada nisam čuo.

— Ko je momak?

— Danas svakako prvi plejboj Pariza, najlepši muškarac na svetu, a možda...

— Upoznao sam Iliju Rubirozu, Žaka Jovanovića i još neke, ali Sabriju...

— Ne, to nije ista kategorija. Sabrija je bog, a oni su šeširdžije – odgovorio je Uroš sa grimasom koja je odavala prezir prema momcima koje sam pomenuo. — Oni su obični lovci na babe. Mučibabići. Takvih ima na stotine među našima u Parizu. Sabrija je nešto drugo. Ovoga leta je pratio Žaklinu Kenedi. Ne verujete?

Verujem. Zaista, sve je moguće. Sabrija i Žaklina. Zašto da ne?!”

I trebao je vjerovati, jer je Sabrija, za razliku od beogradskih razbijača, više koristio mozak i šarm, a mnogo manje šake.

Inače, Sabrija je u Pariz otišao, preko Ciriha, početkom šezdesetih i vrlo brzo se snašao u tome novome svijetu. Godinama je držao jedan restoran, u kojem su se okupljali ljudi sa prostora Balkana, ali i elita francuskog društva. Neđu onima koji su ga poznavali puno je ostalo priča o Sabriji, jedna od tih je da se zabavljao i sa Mijanou Bardot, sestrom čuvene Brigitte.

Jedna od legendi koja se veže uz Sabriju je i ta da je, uz finansijsku pomoć Adila Zulfikarpašića, učestovao u lobiranju za film „Otac na službenom putu“ u Cannesu 1985. godine,  kada je taj film dobio Zlatnu palmu.

No, o Sabriji nisu pisali samo senzacionalisti i krim-glorifikatori poput Savkovića.

“Smirio se i preuzeo unosne poslove strica Adila”

Jasna Šamić, bh. naučnica i književnica, koja je provela dugi niz godina u Parizu pisala je u tekstu “Pariz moje mladosti” o svom pariškom susretu sa Adil-begom iz 1989. godine:

“Nisam se ustručavala susretâ ni s drugim disidentima (tek kasnije sam shvatila da su većina tih Jugoslovena bili četnici, ‘pobjegli iz Jugoslavije od Broza’) i nisam vjerovala iskusnim komunistima, čija sam upozorenja u vezi s ‘našom emigracijom’ svrstavala u domen paranoje i zavisti.

U ranijim tekstovima sam istakla da sam maltene uživala u susretima s onima koji su važili kao neprijatelji ‘zloglasnog komunizma’. Biti disident iz zemalja Istočne Evrope zvučalo je u Parizu vrlo otmjeno, a kao da je sama etiketa ‘disident’ bila garant za duhovnost, slobodoumnost, pa i umjetnički talenat. Brojni umjetnici iz Istočne Evrope su se proslavili tad, sjetiću se tek Poljaka Tadeusza Kantora čiji je teatar oduševio Parižane i inspirisao mnoge režisere.

Glasine o ‘bogatstvu, špijunaži i neprijateljskoj djelatnosti’ gosn. Zulfikarpašića, samo su razbuktavale moju maštu”.

U tom trenutku, i Adil-beg i Sabrija su bili upravo to - disidenti i veoma poštovani od francuskog društva. Za razliku od gorespomenutih “četnika, pobjeglih iz Jugoslavije od Broza”, koji su u svojoj bahatosti i pohlepi izgubili i živote, Sabrija ne samo da je ostao živ, nego su njegova slava i cijenjenost u francuskom društvu samo nastavili rasti. Povukao se u pravom trenutku i okrenuo vođenju poslova za Adil-bega, baš kao i njegov prerano stradali imenjak. 

Šamić piše i o svom susretu sa Sabrijom, sada već tokom ratnih devedesetih godina:

“Avionsku kartu mi je donio u Parizu, blizu moje kuće, Adil-begov nećak, Sabrija, lokalno slavan i veoma lijep mladić, koga je moja generacija i ona starija znala po šarmu i zavodništvu. Pričalo se da je bio povezan sa filmskim zvijezdama, pa i njihovim tjelohraniteljima, kao što je bio tjelohranitelj Alaina Delona, Marković, koga su našli ubijenog jednog dana, a da do danas to ubistvo nije rasvijetljeno. U Parizu je nećak imao restoran u koji su tajno ponekad svraćali i naši ljudi, jer je, koliko znam, ovaj bio ozloglašen emigrant iz Jugoslavije, kao i njegov daidža.”

I tako, nekadašnji ozloglašeni jugoslovenski emigranti, danas su ugledne i uticajne ličnosti naše historije, za razliku od razvikanih beogradskih mangupa, čije su karijere okončane u njihovoj vlastitoj krvi. Najrazvikaniji od njih, Stevica Marković, najgore je i završio. Pronađen je sa vlastitim penisom u ustima na pariškom otpadu Elancourt.

Marko Lopušina u svom djelu iz 1998. godine, “Ubij bližnjeg svog”, piše:

"Avanturu sa glumcem Alainom Delonom nisu preživeli četvorica njegovih ‘gorila’: Miloš Milošević, Stevica Marković, Kirče Popčevski i Uroš Miličević. Sabrija Zulfikarpašić se smirio i preuzeo unosne poslove strica Adila."

A o Sabrijinoj slavi i ugledu najbolje govori pitanje jednog od učesnika u diskusiji "Beogradski frajeri najveći mangupi" na Forum.hr:

Posljednje dane svog života Sabrija je proveo u Sarajevu. Mogao se vidjeti u piceriji Roma, ali nije volio puno da priča o svojoj prošlosti. Otišao je u potpunoj suprotnosti sa svojom burnom i glamuroznom mladosti - tiho i neopaženo. Sa njim su otišle i brojne tajne o nekadašnjoj generaciji emigranata u Parizu i Evopi.

 
Slava mu.

(DEPO PORTAL/ad)