Prošle sedmice je, u Dolini heroja na Tjentištu, obilježena 81. godišnjica Bitke na Sutjesci i čuvenog proboja Koče Popovića, koji je spasio desetkovane partizanske snage od potpunog uništenja. Ceremoniji je prisustvovao i Ivo Karamatić iz Ploča, posljednji borac sa Sutjeske i Neretve. DEPO Portal vam donosi priču o njemu.
Sa svojih 97 godina, vrlo sabran i još uvijek živog i plamtećeg pogleda, Ivo redovno odaje počast svojim palim drugovima i dolazi na obilježavanja obje velike partizanske bitke iz Drugog svjetskog rata kako bi evocirao uspomene na bitke čiji je učesnik i sam bio. Sa svega 14 godina borio se protiv fašističkog okupatora u Bitci na Neretvi. Na nedavnom obilježavanju godišnjice ove bitke u Jablanici, prisjetio se ključnog trenutka, kada su se uz srušeni most popeli i bombaškim napadima iznenadili četnike.
Tekst i foto: Adnan UČAMBARLIĆ
- Sejo Opačić je prvi prešao uz srušeni most, kad je on prošao, onda smo i mi za njim, iznenadili smo četnike i oni su se pobunili, otišli malo dalje, mi smo ih napali, tjerali smo ih do Nevesinja i tamo ih više nije ni bilo - ispričao je Ivo Karamatić.
Bio je među najmlađim učesnicima ovih bitaka, a danas je najstariji. Stari partizan svojom pojavom i činjenicom da je jedan od tek nekolicine živih učesnika NOB-a, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
- Težak mi je osjećaj kad se sjetim mojih drugova koji su ostavljali kosti po ovim gudurama. Normalno da mi je to teško, ali veselim se kad vidim da ovaj svijet ovdje odaje poštovanje tim palim borcima za našu slobodu, iako se nažalost danas pojavio fašizam protiv koga smo se mi borili za slobodu naše domovine Jugoslavije, ali sada oni sebe nazivaju oslobodiocima naše države, iako su bile ništa drugo nego samo sluge njemačkog i talijanskog okupatora koji su nas u ono vrijeme okupirali, a mi smo se borili sa svim sredstvima, nismo imali ni tvornica niti oružja, nego od njihovog oružja smo tukli njih - dodao je.
A nakon pobjede i spašavanja ranjenika na Neretvi, dočekao ih je pakao Sutjeske. Mladi, tek stasali, momci i djevojke, u poderanim cokulama i iznošenim opancima, civilnoj odjeći i dijelovima uniformi svih vojski, sa oružjem različitih kalibara, bajonetima i ručnim bombama za pojasom, na planinskoj pustopoljni, sudarili su sa uvježbanim, opremljenim i iskusnim njemačkim brdskim jedinicama koje su podržavale teška artiljerija i avijacija. Neprijatelj nije imao ni trunke milosti za njih, ali ni oni za njega.
- Moja Prva dalmatinska brigada, Druga dalmatinska brigada i Peta crnogorska brigada, te su tri brigade sačinjavale treću diviziju čiji je komadant bio Sava Kovačević. Došli smo na ovo brdo poviše Sutjeske i računali da ćemo se odmoriti, međutim za niti deset minuta došla je zapovijed da nastavimo dalje. Po brdu smo išli u tišini, da nas niko nije mogao čuti. Došli smo u blizinu Sutjeske - i onda nas je otkrio jedan pas. Tada je opalila puška u psa, a mi smo krenuli u juriš. Komesara moje čete, Makaranina Jerka Kovačevića, odnijela je Sutjeska, utopio se iako je znao plivati - prisjetio se Ivo, koji se NOB-u priključio godinu dana ranije, te dodao - I onda smo došli ovdje, gdje su bile Švabe. Mi smo preletili! Leteći smo prošli preko njih. Nešto smo ih pobili, nešto su oni bježali - bježali smo i mi! I onda smo došli na ovo brdo, u šumu, pa na Zelengoru. Ima se tu puno pričati, što smo sve proživjeli dok nismo došli do Romanije.
Ti bi mali mogao biti nama dobar kurir!
I zaista se ima pričati. U jednom od rijetkih intervjua iznio je svoj stav o značaju Bitke na Sutjesci za sudbinu naših naroda, ali i ogromno nezadovoljstvo i razočarenje
ignorantskim odnosom savremene Republike Hrvatske ka partizanskom pokretu i Josipu Brozu Titu za sve dobro i žrtve koje su učinili i dali. Tri hiljade porušenih spomenika njegovim palim drugovima su mu bolna rana i, generalno, ogromna nepravda od koje Republika Hrvatska uporno okreće glavu.
Ivo je rođen 1927. godine u Plini Istočnoj, nedaleko od Ploča. Porijeklom je iz siromašne seljačke porodice, tipične za to doba. Najranije djetinjstvo obilježilo mu je čuvanje stoke po neretvanskim poljima. Osnovnu školu je završio u Šarić Strugi, do koje je svakodnevno pješačio po 18 kilometara. Planirao je otići u Zagreb, na stolarski zanat, no omelo ga je izbijanje Drugog svjetskog rata.
- Jedne prohladne noći u studenome 1941. godine neko će mi pokucati na vrata tiho dozivajući – Ante, otvori! Ne ustajući iz kreveta, uputio sam ih na prvog susjeda. No, nakon
toga više nisam mogao zaspati. Oni, meni nepoznati ljudi, su očito tražili Antu Karamatića Strikana, koji je u Americi, prije povratka u domovinu, bio neustrašivi borac za prava američkih radnika, organizirajući prosvjede i štrajkove. Bio je poznati sindikalni aktivist. On i Jozo Popovac, obojica povratnici iz Amerike, prvi su pronosili napredne ideje o zaštiti radničkih prava u mom selu Banji i u Neretvi. Uspaničio sam se pomislivši - što ako ga zbog promicanja komunističkih ideala traže Talijani koji su nedaleko Banje imali svoju postaju?
Nije se više moglo zaspati, to me progonilo i brzo sam ustao i otišao do Ante kazati mu kako ga traže meni nepoznati ljudi. No, tu kod njega sam zatekao u razgovoru o organizaciji otpora okupatoru Juru Galića Velikog, jednog od organizatora ustanka u Metkoviću, porijeklom iz Bijače u Hercegovini, a koji će zbog zasluga biti proglašen narodnim herojem, te Antu Radelića iz Gradca - isprlčao je Ivo u intervjuu za Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske.
Mladom Ivi je bilo više nego zanimljivo slušati kako planiraju izvođenje brojnih akcija protiv neprijatelja i okupatora. A u jednom trenutku, kada je primijetio da ih Ivo budno prati, obratio mu se Jure Galić: “Ti bi, mali, mogao biti nama dobar kurir!”
Osjetivši se važnim i dobiviši priliku da ostvari maštanja i mijenja svijet čineći ga boljim, Ivo je odmah prihvatio i ponosno uskliknuo: “Hoću, biti ću Vaš kurir!”
Od tog dana, pa sve dok nije otišao na Biokovo, 11. juna 1942. godine, i postao borac bataljona “Josip Jurčević”, Ivo je bio veza partizana sa selom te im nosio hranu i vodu, obavljajući i druge poslove koje bi mu dali.
- Postao sam partizanski kurir i bio sam na to neizmjerno ponosan, jer sam bio svjestan da sudjelujem u nečemu što je značajno, važno i dobro za našu zajednicu. Odmah nakon talijanske vojne okupacije naših krajeva odlazim u partizane. Moj bataljon “Josip Jurčević” kreće prema Livnu, gdje se u selu Dobrom, 6. septembra 1942., formira Prva dalmatinska brigada u čiji sastav ulazimo kao treći bataljon Prve dalmatinske, koja je brojala 1.217 boraca. Kao jedan od najmlađih partizanskih boraca sudjelujem u mnogim bitkama, pa
i onim najvećim na Neretvi i Sutjesci. Borac sam i komandir bombaša Prve dalmatinske proleterske brigade. Tako smo na Neretvi, u najhumanijoj bitci u povijesti čovječanstva
slijedeći Titovu naredbu “Ranjenike ne smijemo ostaviti”, na leđima preko vode prenijeli četiri tisuće ranjenika. Potukavši na Neretvi četnike, koji se više nikada zapadno od Drine nisu
oporavili, krenuli smo prema Kalinoviku i Drini - ispričao je Ivo o svom partizanskom putu, koji ga je ubrzo proveo i kroz pakao Bitke na Sutjesci.
Ljepljiva krv žrtava tekla je Sutjeskom…
Bitka na Sutjesci jedna je od najvažnijih epizoda partizanskog pokreta na ovim prostorima. Iako su partizani poraženi i desetkovani, cilj koji je Njemačka zacrtala nije ostvaren te je poraz postao pobjeda. Pirova pobjeda, koja je koštala više od 7500 života.
Izašavši iz pakla obruča na Sutjesci, Titovi partizani bivaju, na Teheranskoj konferenciji iste godine, prihvaćeni u savezničku antifašističku koaliciju. Tito je stao, rame uz rame, sa Winstonom Churchillom, Franklinom D. Rooseveltom i Josifom V. Staljinom. Zajedno sa Charlesom de Gaulleom, smatraju se za petoricu najznačajnijih savezničkih ratnih vođa Drugog svjetskog rata. A od svih vodećih ličnosti antifašističke koalicije jedino je Tito ranjen u borbi protiv fašista, i to upravo na Sutjesci.
Nakon izvještaja savezničkih vojnih misija pri Vrhovnom štabu da se partizani na Sutjesci bore sami protiv združenih njemačkih snaga, ustaša, domobrana, Talijana, četnika i
pripadnika Bugarske carske vojske, svima je postalo jasno ko su istinski antifašisti u Jugoslaviji. Sve do Teheranske konferencije, antifašistička koalicija je pomoć zapadnish sila usmjeravala četnicima Draže Mihailovića i izbjegličkoj vladi u Londonu.
Da nije bilo Tita i da Koča Popović, na svoju ruku, nije probio obruč na Sutjesci, partizanske snage bi bile zatrte, a dalju sudbinu naroda Jugoslavije bi krojili kralj Petar II Karađorđević i Draža Mihailović. Ne moramo ni pojašnjavati kako bi to izgledalo, pogotovo za neke od naroda i narodnosti, a sasvim sigurno bi uticalo i na sam tok čitavog rata.
Proboj na Sutjesci doveo je do toga da se iste godine, 29. novembra, održalo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. Donešena je odluka o federativnom uređenju južnoslavenske zajednice ravnopravnih naroda, a kralju Petru II je zabranjen povratak u zemlju. Tim činom je jasno rečeno da Jugoslavija neće biti kraljevina, već zajednica šest ravnopravnih južnoslavenskih republika.
Krvavih mjesec dana partizanske borbe protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja bi možda najbolje oslikala poema Ivana Gorana Kovačića “Jama”. Istini za volju, napisana je prije same bitke, kao protest protiv ustaškog pokolja, ali i protest protiv svih i svakog zločina te se smatra jednim od najvećih djela svjetske antiratne književnosti.
Samo kroz prste kapale su kapi
tople i guste, koje krvnik nađe
da bodež u vrat zabode mi slađe
ćutio sam kaplje kao suze
Kovačić je ovo napisao i ne sluteći da će i sam, malo nakon Bitke na Sutjesci, završiti sa četničkim nožem u vratu. Ubijen je kod Foče, početkom jula 1943. godine, a grob mu je pronađen tek 1957. godine.
Foto: Ivo Karamatić u ratnim danima |
- Iznureni, izgladnjeli i nenaspavani, bolesni i izmučeni, slomljenih kostiju i ranjene duše, ali nepokolebljivi u nakani da probijemo neprijateljski obruč u kojem smo se nalazili, jurišali smo ne bojeći se smrti. Bolničarka Dara Ivičević, 19-godišnja djevojka iz Drvenika, prava ljepotica puna života, u tom surovom ambijentu Sutjeske žrtvuje se pomažući ranjenim partizanskim borcima. Kako netko jaukne pogođen metkom, Dara je prva koja priskače u pomoć ranjenom drugu. Pomagala je i asistirala doktoru Stipi Radovanoviću s Korčule, tada još uvijek studentu medicine. Stajala je uz mene kada ju je pogodio metak u njene mladenačke bijele butine. Izdahnula je pred nama, a doktor Radovanović je konstatirao smrt uslijed “srčanog šoka” - priosjeća se dalje Ivo Karamatić i nastavlja:
- U okruženju smo 127 hiljada njemačkih, talijanskih, ustaških, četničkih i bugarskih vojnika. Nas 18 hiljada sa tri hiljade ranjenika. Napadali su nas artiljerijom i avionima, bombardirali sa svih strana i iz zraka, i tako mjesec dana bez prestanka, od sredine svibnja do sredine lipnja. Ginulo se svakodnevno. Svaki treći od nas partizanskih boraca sa Sutjeske će tu i poginuti, nas 7.454 mrtvih heroja Sutjeske. U Prvoj dalmatinskoj od 1.000 boraca 564 će poginuti, u Drugoj će od 1.200 boraca nastradati njih 764, a u Trećoj njih 531. To su naši pravednici jer su za pravdu ginuli boreći se protiv zla fašizma, a za jednakost i bratstvo svih naroda, pod vodstvom Josipa Broza Tita. Tu će na Sutjesci za te plemenite ideale poginuti i pet mojih rođaka Karamatića – Ante Karamatić-Barišić, Jure Karamatić Čingrijić i brat mu Martin, Nedo Karamatić Lilić i Neda Karamatić Strikanova.
I danas mi se vraća ta slika pogibelji i tuge na koju smo naišli hodajući prema Lučkim kolibama. Naši drugovi Banijci koji su tu teško stradali, stazu svog kretanja obilježili su prizorima smrti, leševima i ranjenicima. Svakih nekoliko koraka sretali smo se sa smrću, nepregledna kolona izginulih drugova partizanskih pravednika sa Sutjeske. Teško je to bilo vidjeti, te slike mi se vraćaju evo i danas, nakon 80 godina - svjedočio je Ivo o užasima opkruženja na Sutjesci za SABA HR.
Cijenjen drug i saborac
Ivin bataljon “Josip Jurčević” bio je pod komandom pukovnika Petra Radevića, a osiguravao je mostobran na lijevoj obali Sutjeske. Koliko je Ivo bio cijenjen kao drug i borac govori činjenica da ga sam pukovnik Radević ističe u svojim zapisima o Sutjesci:
- Čim su prvi njemački izviđači zakoračili na desnu obalu Sutjeske, na juriš sam pozvao najbolje borce moga bataljona da me slijede. Drugovi Martinac, Knez, Košćina, Franić, Roko, Krilić, Bokšić, Karamatić, Brajković, Matijaš, odmah su pošli za mnom, a to je uslovilo da su oni tako povukli i ostali sastav bataljona tako da je čitav bataljon pošao na juriš. Uskočili smo u nabujalu Sutjesku. Mnogo se boraca prilikom prelaza utopilo. Tu se utopio i zamjenik komesara bataljona drug Jerko Kovačević.
U tom cijelom kraju gdje su vođene borbe sela su bila uglavnom napuštena pa nije bilo mogućnosti doći do hrane. Gladovali smo. Doslovce smo pasli travu, jeli lišće i koru od bukve. Poslije dva-tri zalogaja bukove kore grlo bi se toliko stislo da se više ništa nije moglo gutati. Najslađa nam je bila trava sremuša, to je medvjeđi luk. Nezaboravna je slika kolone naših suboraca koji svaki u ruci drži pregršt sremuše dok hoda i ublažuje svoju glad.
Ipak, i 81 godinu nakon Pete neprijateljske ofanzive, još uvijek se lome koplja oko toga da li je Sutjeska preokrenula tok Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije ili se radi o historijskom porazu partizana, strateški loše vođenoj borbi, u kojoj je od 127 hiljada neprijateljskih snaga poginulo tek nešto više od hiljadu. Neki historičari, poput Davora Marijana sa Hrvatskog Instituta za povijest u Zagrebu, iznose čak teze o Titovoj krivici za velike gubitke na Sutjesci, budući da je odugovlačio sa povlačenjem čekajući Britansku vojnu misiju. Ivo na to ima vrlo jasan i kategoričan odgovor.
- Situacija je bila takva da smo bili opkoljeni sa svih strana poput muha u flaši i zahvaljujući drugu Koči Popoviću, zapovjedniku Prve proleterske brigade, probijen je njemački obruč na Balinovcu. Mi, borci sa Sutjeske, nikada nismo niti pomislili ili osjetili da postoje greške u komandiranju Josipa Broza. O tome se među nama nije nikada govorilo, dapače mi smo u predahu borbe pjevali pjesme o Titu i dizali tako borbeni moral. Taj povjesničar Marijan priča obične gluposti i izmišlja, jer mi borci smo čvrsto stajali uz svog vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita. Taj se gospodin povjesničar ušančio u Hrvatskom Institutu za povijest odakle širi svoje proustaške laži i truje mlade i za to sve još i prima nemali novac od države Hrvatske. To je sramota.
Historijske činjenice ukazuju na to da se Ivin odgovor znatno poklapa sa izvještajem koji je komandant njemačkih trupa, general Rudolf Lüters, uputio Wehrmachtu 20. juna 1943. godine:
- Snage pod Titovom komandom su odlično organizirane, vješto vođene i raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno, gipko i također u odbrani aktivno.
Podoban njemačkoj televiziji, ali ne i hrvatskoj
Ipak, raspad Jugoslavije doveo je do nacionalnih svojatanja Bitke na Sutjesci, što je direktna uvreda palim borcima. Da čitava stvar bude još gora i apsurdnija, sa talasom revizionizma i prekrajanja historije, pali (i živi) heroji su, najednom, postali nepoželjni svim vlastima u regionu, a imena su im pobrisana iz naziva ulica, škola, vrtića; nerijetko zamijenjena imenima upravo onih protiv kojih su se borili. A jedini zločin im je bio što su odabrali pravu stranu historije i željeli biti slobodni. Ivo je to osjetio na vlastitoj koži u današnjoj Republici Hrvatskoj, koja, kao i ostale bivše jugoslavenske republike, u svom ustavu ističe i antifašizam.
- Nažalost, ne osjećam nikakvu zahvalnost za učešće u NOB-u i žrtvu koju smo podnijeli da bi imali Republiku. Izražavam žaljenje da se danas, 80 godina poslije Drugog svjetskog rata, od raznih proustaških elemenata prisutnih na našoj političkoj sceni šire laži o našoj borbi i zbivanjima tijekom rata te o ogromnim zaslugama Josipa Broza Tita, vođe partizanskog pokreta u Jugoslaviji. Nazivaju nas svakojakim uvredljivim imenima iskrivljujući našu povijest i istinu o borbi za slobodu hrvatskog, srpskog i drugih južnoslavenskih naroda. Antifašističke borce se prikazuje u negativnom svjetlu, a ustaše se slave kao borci za Hrvatsku. Danas se u Hrvatskoj mijenja smisao Drugog svjetskog rata. Pobjedničku, Titovu, vojsku se sramoti, a pjevaju se pjesme i imena ulica daju ustaškim zlikovcima. Srušeno je 3.000 naših spomenika, to nas ponižava i boli. U Hrvatskoj ne osjećam nikakvu zahvalnost, nikada nisam pozvan na radio ili TV da svjedočim o slavnim danima naše borbe. Nikada nisam gostovao na HTV-u, a da apsurd bude veći, pozvan sam i govorio o tim ratnim danima na njemačkom radiju. To je potpuno nestvarno da govorim o ratu Nijemcima protiv kojih sam se borio, ali ne i na HTV-u. Žalosno je da se danas naša borba protiv njemačkog nacizma tijekom Drugog svjetskog rata više cijeni u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. To je hrvatska sramota - naveo je Ivo.
Druže Ivo, hvala ti što si se borio na pravoj strani historije i želimo ti dug život, dobro zdravlje i pravdu za tvoje herojstvo. Smrt fašizmu i sloboda narodu!
(DEPO PORTAL/ad)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook