U Dolini heroja na Tjentištu u subotu (8. juna) je održana centralna proslava 81. godišnjice Bitke na Sutjesci, koja je prelomila ishod Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Organizator proslave bio je Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR BiH), a vijence kod Spomen-kosturnice položila su antifašistička udruženja i brojne građanske organizacije kako iz BiH, tako i iz regiona.

 

Tekst, foto i video: Adnan UČAMBARLIĆ

 

 

Vrijedi naglasiti kako nije bio prisutan nijedan predstavnik vlasti te da je vidno najveći broj posjetilaca bio iz Crne Gore. Proslavi je i ove godine prisustvovao i položio vijenac za svoje pale drugove 97-godišnji partizan Dundo Ivo Karamatić iz Ploča, nekadašnji borac Prve dalmatinske brigade i jedini živi sudionik Bitke na Sutjesci. 

 

Foto: 97-godišnji partizan Dundo Ivo Karamatić iz Ploča, danas jedini živi sudionik Bitke na Sutjesci 

 

Nakon polaganja cvijeća, prisutnima se, u ime domaćina, obratio predsjednik SABNOR-a BiH Sead Đulić.

 

- Svjedoci smo da neki naši kolege, koji se predstavljaju kao antifašisti i koji su organizovani u antifašistička udruženja, ne reaguju, u svojim sredinama, na rehabilitaciju četničkog i drugih neprijateljskih pokreta. Na to nemamo pravo zbog ovih 7500 ovdje obilježenih. Nemamo pravo na šutnju i nedjelovanje. Nemamo pravo na samu priču da smo antifašisti. Od salonskog antifašizma nema ništa. 

Oni su se suprotstavili najvećoj svjetskoj sili u tom trenutku i došli do slobode i pobjede. Šta je s nama? Kažemo da slijedimo njihove ideje. Ako slijedimo, djelujmo svi zajedno. Jedino tako možemo biti snaga. Jesmo mi sada u, formalno, različitim državama. I neka smo, nema nikakvih problema. Ali, jedinstveno nam je antifašističko naslijeđe. Nije Sutjeska samo bosanskohercegovačka, zato što se ta bitka desila ovdje. I slovenačka je, i hrvatska, i srbijanska, i crnogorska, i makedonska - i svih drugih jednako. 

Svjedoci smo ovdje, da ni iz jedne naše države, nema nijednog predstavnika vlasti, a u svim ustavima se pozivaju na antifašizam. Na kojoj su oni strani? Trebaju nam antifašistička, moderna i savremena, društva 21. stoljeća. Nismo mi za vraćanje u prošlost niti za život u sjećanju. To je lijepo i treba, ali nam treba i proaktivan, snažan i jedinstven antifašistički front 21. stoljeća. Kad govorim o BiH, mogu da kažem da svi mi nemamo istu slobodu na svakom pedlju naše države. O jednakosti i ravnopravnosti da ne pričam. Socijalna pravda je misaona imenica. O tome moramo govoriti, jer to su današnje bitke protiv fašizma. Dosta šutnje, svi u akciju. Smrt fašizmu! - naveo je Đulić u svom govoru.

 

 

Podsjetimo, Bitka na Sutjesci vođena je od 15. maja do 15. juna 1943. godine. Naspram njemačkih jedinica i njihovih saveznika sa ukupno 127 hiljada vojnika bilo je oko 22 hiljade pripadnika Narodnooslobodilačke vojske (NOV) Jugoslavije, koja je bila dodatno opterećena sa oko tri hiljade ranjenika i oko hiljadu tifusara. 

 

Iako slabije naoružani, pripadnici partizanskih jedinica uspjeli su da se 9. juna oslobode iz obruča i osiguraju izvlačenje Glavnog štaba ka Zelengori. U borbama su poginula 7.543 borca, a ranjen je i sam Josip Broz Tito. O bitci su ispisane brojne knjige i pjesme te snimljeni filmovi.

 

Pogledajte i drugu foto-galeriju ovdje.

 

 

9.jun 1943. - najteži i odlučujući dan Bitke na Sutjesci

 

Partizani su već bili iznureni i gladni. Umirali su u marševima, a ogroman broj ih je izginuo u direktnim borbama. Ozbiljnije ranjavanje bilo je ravno smrtnoj presudi te su mnogi presudili sami sebi. Svi pogledi bili su uprti u nebo, nadajući se kiši i magli. U tom slučaju njemački i talijanski avioni ne bi mogli poletjeti sa aerodroma u Rajlovcu, Butmiru, Mostaru i Skadru. Iako nije posustala i, još uvijek, se žestoko tukla po vrletima oko Sutjeske za svaku važniju uzvisnu - glavnina Narodnooslobodilačke vojske bila je u izuzetno teškoj situaciji.

 

Jedinice NOVJ, uključujući i ranjenike, bile su razvučene 35 kilometara – od kanjona Pive do vrhova Zelengore.

 

Partizani, koji stizali na Tjentište, bili su na izmaku su snaga. Jeli su bukovu koru i padali od umora i gladi, a trpili su ogromne gubitke u direktnim borbama, ali i od avijacije i artiljerijske vatre. Mrtve su davno prestali sahranjivati. 

 

Arhiva Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta KPJ prethodno je zakopana, kao i nekoliko topova i teških minobacača, Preostali konji su zaklani. Dezertera i predaje nije bilo, ali se činilo da su potpuni slom i poraz neizbježni. 

 

Višednevni noćni pokreti, nespavanje, glad, juriši i odbijanje konstantnih napada neprijateljske pješadije konačno su uzeli svoj danak i potpuno iscrpili tjelesnu snagu partizana. 

 

Tito je ranjen, poginuli su komandanti Sava Kovačević i Vako Đurović, kao i šef britanske vojne misije kapetan William Bill Stewart...

 

Foto: William Stewart

 

Spasonosna odluka Koče Popovića

 

U tom trenutku je Koča Popović donio odluku koja je promijenila tok bitke. Bez ičije saglasnosti i odobrenja, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu.

 

U zoru narednog dana, Prva proleterska divizija uspjela je probiti njemačke položaje, a za njom su krenule i druge brigade šireći prodor. Bila je to najteža i najkrvavija bitka za partizane te najveće iskušenje narodnooslobodilačkog pokreta. 

 

Odmah nakon proboja, u partizanskom vrhu su počela preispitivanja, sukobi i prozivanja zbog propusta, grešaka, nesnalaženja. Tito je, navodno, čak naredio Koči Popoviću da se javi u Vrhovni štab gdje trebalo da bude smijenjen zbog proboja, ali se brzo ohladio i predomislio.

 

Foto: Tito i Koča Popović

 

Svi ovi sukobi, posljedica su tereta pretpljenih žrtva i neizrecive grižnje savjesti zbog ostavljenih ranjenika. U pokušaju racionaliziranja, traženi su stvarni ili izmišljeni krivci. Iako, u suštini, nike bilo potrebe. Neprijatelj je bio neuporedivo nadmoćniji i šest puta brojniji. Samo to što su se uspjeli probiti i preživjeti je pobjeda ravna čudu. Kao i to da se nijedna partizanska jedinica nije predala. 

 

Dolina heroja - dolina užasa

 

Današnja Dolina heroja je je dolina užasa. Mjesto nadljudskog napora, izgladnjelosti do smrti, gdje su se živi saplitali o svoje mrtve drugove i gdje su borci, koji su kretali u marš, praćeni molbama ranjenika da ih ubiju i ne ostave neprijatelju. To je mjesto gdje je muž ubio voljenu ženu kako bi je poštedio muka, a zatim i sam poginuo u narednom jurišu. 

 

Nad planinsku pustaru, ispresjecanu dubokim provalijama, Nijemci su navukli preko 300 aviona, koji su koristili svaki tren svjetla, te osam artiljerijskih divizija, koje su pokrivale svaki centimetar tla. Svi su, u svakom trenu, bili u dometu. Ukoliko bi neko naložio vatru kako bi skuhao ono malo sirovog mesa, koje je bilo jedino sljedovanje, odmah bi uslijedila i granata koja bi uništila kazan i sve oko njega. 

 

Razlika između života i smrti postala je nejasna, slučajna i beznačajna. Trećina boraca je poginula, a preživjeli više nisu bili isti. Mnogi su ostali doživotno traumatizirani. Neki su čak stekli i doživotni strah od gladi i morali su, u svakom trenu, sa sobom imati komad hljeba. 

 

 

Šta kaže historija...

 

Bitka na Sutjesci jedna je od najvažnijih epizoda partizanskog pokreta na ovim prostorima. Iako su partizani poraženi i desetkovani, cilj koji je Njemačka zacrtala nije ostvaren te je poraz postao pobjeda. Pirova pobjeda, koja je koštala više od 7500 života.

 

Prošla je 81 godina od Bitke na Sutjesci i Pete neprijateljske ofanzive, a i danas se lome koplja oko toga da li je Sutjeska preokrenula tok Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije ili se radi o historijskom porazu partizana, strateški loše vođenoj borbi, u kojoj je od 127 hiljada neprijateljskih snaga poginulo tek nešto više od hiljadu.

 

Njemačka je tada, uz svoje saveznike, uz navedeni broj vojnika imala i podršku avijacije, tenkova i artiljerije. Sva ta sila - protiv nekih 22 hiljade partizana, od kojih su tri do četiri hiljade bili ranjenici i tifusari. 

 

 

Hrvatski historičar Hrvoje Klasić navodi kako je Bitka na Sutjesci zapravo nastavak "Operacije Weiss", kod nas poznatije kao Bitka na Neretvi, a koja je trajala od januara do aprila 1943. Za njom je uslijedila "Operacija Schwarz", od maja do juna iste godine, koja se dijelom odvijala u kanjonu rijeke Sutjeske, pa je tako i nazvana, iako se zapravo odvijala na puno većem prostoru.

 

Prema Klasiću, ove dvije bitke bile su važne zato što su pokazale da Nijemci više nisu gledali na partizane kao na gerilske bandite, već na vojsku koje su se bojali, jer su kalkulirali gdje bi se zapadni saveznici mogli iskrcati tokom 1943. godine.

 

- Godinu ranije bilo je jasno da je rat prelomljen nakon njemačkih poraza kod Staljingrada i kod El Alameina u Egiptu. Uz to, Amerikanci su se iskrcali u sjevernoj Africi i iščekivalo se iskrcavanje u Europi, a kao mogućnost se spominjala Dalmacija. Činjenica je da je u zaleđu Dalmacije bio ogroman oslobođeni prostor Bihaćke republike i Nijemci su strahovali da bi savezničke snage tamo mogle dobiti potporu. Zbog toga su u Berlinu donijeli odluku o pokretanju operacija koje su kao cilj imale skršiti Bihaćku republiku, uništiti partizanski pokret i uhititi Tita - tvrdi Klasić i ističe kako je Bitka na Sutjesci bila partizanski poraz, s obzirom na velike gubitke u ljudstvu, ali uprkos tome sile Osovine nisu uspjele u svom naumu – slomiti partizanski pokret i uhvatiti Tita.

 

Partizani su se, nakon Neretve, sa ranjenicima povlačili preko Sandažka prema području Pive, Tare i Sutjeske te su se našli u kotlu u kojem će svaki treći poginuti. Ipak, proboj je uspio.

 

 

Partizani su, vrlo brzo nakon "Operacije Schwarz”, gdje su protjerani, stvorili nove slobodne teritorije. Dakle, na istom teritoriju gdje će održati i najvažniji politički skup tokom Drugog svjetskog rata, Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. To govori je li to bio poraz ili pobjeda.

 

Tako je od poraza postala pobjeda - partizanski pokret je, nakon Sutjeske, sve više jačao, a još veći broj ljudi mu se priključio u narednim mjesecima, posebno nakon kapitulacije Italije početkom septembra 1943. godine.

 

Po Klasiću, za Sutjesku je od izuzetnog značenja bio posjet britanske vojne misije krajem maja 1943., koju je tadašnji britanski premijer Winston Churchill poslao Titu, a koja će potvrditi ono što su u Londonu već znali - da su partizani jedini oslobodilački pokret otpora te prestaju sa ikakvom podrškom četnicima.

 

 

Od mitskog statusa do 'brisanja' heroja

 

Sutjeska je imala mitski status u Jugoslaviji, a na središnjem komemorativnom mjestu, Tjentištu, podignut je monumentalni spomenik Milorada Jankovića. Snimljena su i dva filma: “Bitka na Sutjesci” Stipe Delića iz 1973. godine i “Vrhovi Zelengore” Zdravka Velimirovića iz 1976. godine. Iste godine održana je omladinska radna akcija ORA Sutjeska - Tjentište, u kojoj su građeni objekti nacionalnog parka, a školske ekskurzije bile su redovne u Dolini heroja.

 

Prema podacima Viktora Kučana, slovenačkog historičara i autora knjige “Borci Sutjeske”, u mjesec dana bitke poginula su 7543 partizana (6.946 muškaraca i 597 žena mahom u dobi od 19 do 25 godina). Kučan u knjizi donosi i njihov socijalni te nacionalni sastav. Najviše boraca bilo je iz Hrvatske 8.925, od čega samo iz Dalmacije 5.195, zatim Bosne i Hercegovine 8.293, Crne Gore 3.337, Srbije 1.492, Makedonije 21, Slovenije 19 i iz inostranstva 38. Nacionalni sastav otkriva da je najviše bilo Srba 11.851, Hrvata 5.220, Crnogoraca 3.295, Muslimana 866, Jugoslovena 757, Jevreja 74, Slovenaca 21, Makedonaca 4, Albanaca 3... 

 

 

Među njima najviše je bilo zemljoradnika 13.695, radnika 5.165, đaka 1.572, studenata 377, učitelja 97, profesora srednjih škola 40, univerzitetskih profesora 4, ljekara 52, inženjera 25, pravnika 89...

 

Ipak, posmatrati ovu bitku iz ugla koja nacija je dala veći broj žrtava ili bilo kakvog svojatanja ili trpanja u nacionalne koševe je pogrešno i direktna uvreda palim borcima. Pokušava se nacionalizirati pokret koji već u samoj svojoj srži bio internacionalan. Palim partizanima je nacionalnost bila potpuno nevažna. Bili su ratni drugovi i braća po oružju, a živote su dali boreći se za slobodu, protiv fašizma i nacionalizma. 

 

Nažalost, nakon raspada Jugoslavije, krenuo je talas revizionizma i prekrajanja historije. Pali heroji su, najednom, postali nepoželjni svim vlastima u regionu, a imena su im pobrisana iz naziva ulica, škola, vrtića; nerijetko zamijenjena imenima upravo onih protiv kojih su se borili. A jedini zločin im je bio što su odabrali pravu stranu historije i željeli biti slobodni.

 

Neka im je vječna slava!

 

 

(DEPO PORTAL/au)