U okviru ovogodišnjeg obilježavanja Dana kantona Sarajevo, Bosanski kulturni centar pripremio je izložbu ”Antifašistički strip u Jugoslaviji, od ‘Pionira’ do ‘Partizana’” autora Veljka Krulčića, novinara, publiciste i povjesničara stripa  iz Zagreba.

Izložba će biti otvorena danas (4. maja) u 18h i trajat će do 25. maja. Posjetioci će je moći pogledati svakim danom u periodu od 10h do 19h u JU BKC KS.

Veljko Krulčić (1962., Pula) autor je velikog broja studija, eseja, povijesnih i fenomenoloških prikaza, tematskih i pojedinačnih izložbi s područja filma, stripa, karikature i popularne kulture uopšte, od kojih su neke organizovane i u inostranstvu. Svoj prvi tekst na temu stripa objavio je već kao sedamnaestogodišnjak, u 21. godini organizovao je prvu izložbu stripa a godinu kasnije objavio svoju prvu monografiju “Hrvatski poslijeratni strip” te pokrenuo izbor Najboljeg jugoslavenskog stripa godine, nagrade koju je dodjeljivao omladinski list Polet iz Zagreba. Autor je i više umjetničkih monografija: Hrvatski poslijeratni strip, Maurović, Put u obećanu zemlju te spomenara Mauroviću, s ljubavlju (opsega 504 stranice), te knjige „Maurović: od Mula do Mula“ (2023).

Kao novinar i urednik radio je u Poletu i u izdanjima Vjesnikove press-agencije, a surađivao je i sa brojnim listovima i magazinima poput Starta, Danas, Vjesnika, Novog lista, Vala, Mladosti, Večernjeg lista, Studentskog lista, a djelovao je i na Televiziji Zagreb / HRT… Bio je glavni i odgovorni urednik filmskog magazina Hollywood.

Sa Veljkom Krulčićem smo razgovarali o izložbi, njegovom radu, antifašističkom stripu kao žanru, ali i o stripu danas.

Razgovarao i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

Odakle uopće ideja za jednu ovakvu izložbu?

Mislim da je, s jedne strane, to vrijedna građa. S druge strane i s obzirom na mnoge kontraverze koje postoje vezano za bivšu državu i koje postoje vezano i za taj žanr koji se onda zvao partizanski strip, strip sa temom NOB, kontroverze koje postoje da se nakon popriličnog vremena pruži na uvid nešto najbolje, najzanimljivije i najkarakterističnije te da se možda potaknu neke nove studije, nove analize sve ove građe. Jednostavno, to je dio povijesti. Treba uzeti u obzir da velika većina tih antifašističkih stripova je, u tom trenutku, predstavljala ogledalo društva i vremena. Strip nije živio u nekakvim zvijezdama, nego je bio prisutan ovdje, što najviše govori o tome da su mnoga književna djela doživjela strip adaptaciju, filmska djela, pa i TV serije. Kada se to sve stavi na kup, možemo jednostavno reći ‘bravo, majstori!’

Naravno, tu je još jedan veliki problem, a to je najpopularniji strip sa temom NOB, “Mirko i Slavko”, koji je, bez obzira na sve velike naklade, doživljavao napade - da je jednostavno crno-bijelo prikazivanje rata. Što je apsolutno točno, ali ako se posmatra sa distance, i objektivno, činjenica je da je to bio prvi i jedini strip, ne samo u ondašnjoj Jugoslaviji, nego i na puno širim geografskim prostorima, koji je industrijski rađen, a gdje je bila okupljena velika ekipa autora, scenarista i crtača. Ima epizoda koje su veoma dobro nacrtane, ali tu je najveći problem bio scenarij. Očito su autori htjeli ići na nešto što bi se nazvalo politička korektnost. Neprijatelji su, po pravilu, bili Njemci, a uopće se nisu spominjale unutrašnje stvari ondašnje države - ni četnički pokret, niti ustaški. Sve je bilo crno-bijelo shematizirano.

Pa Mirko i Slavko su pobili više Nijemaca nego kompletne Savezničke sile zajedno…

Apsolutno je to točno (smijeh). Ja sam iz Istre i imao sam priliku pratiti Pulski filmski festival sedamdesetih godina. Tada sam bio klinac i kada gledaš “Užičku republiku”, “Valter brani Sarajevo” i “Partizansku eskadrilu”, to je bila neka vrsta kolektivne hipnoze. Recimo, u “Partizanskoj eskadrili”, koja je isto dobrim dijelom naivna, bili su urlici oduševljenja kada bi naši srušili njemačke zrakoplove. Jednostavno, ako sam jednim, barem malim, dijelom bio suvremenik tog vremena, čak to mogu i shvatiti. Ali, kada se govori o NOB i antifašističkom stripu, “Mirko i Slavko” je jedan zaseban rukavac, s kojim ne treba ni blizu identificirati taj žanr u bivšoj državi. Od toga je napravljena cijela jedna mitologija, a  taj strip je, gledajući sa distance, opet omogućio popriličnom broju scenarista i crtača da rade stripove. Također, postizao je izrazito veliku nakladu, što ne treba podcjenjivati. To je jedan fenomen koji bi trebalo rasvijetliti, ali sa apsolutno svih stajališta. Do sada se, uglavnom, analiziralo sa stajališta da su to loši stripovi i da su širili lažnu sliku o ratu, što je, načelno, i istina. Ali je to samo jedan aspekt tog stripa. 

“Mirko i Slavko” i “Timothy Tatcher” su jedina dva jugoslovenska stripa koji su ekranizirani?

“Mirko i Slavko” je jedini, a “Timothy Tatcher” je, nemojte zaboraviti, najprije bio književno djelo, Brixyjevo (Nenad, op. a.), i od toga je nastao film, pa je poslije nastao i strip. Zanimljivo je da ga je najprije želio crtati Žarko Beker. To je bilo krajem šezdesetih godina i ostalo je na svega nekoliko probnih tabli. Osamdesetih godina je strip crtao Vjekoslav Ivezić, po Brixyjevom scenariju. Ivezić mi je kasnije otkrio da je imao još jednu nacrtanu epizodu (treću), ali je Brixy iznenada, 1984. godine, preminuo te to nije nastavljeno. 

Izložba ima dvije zasebne podcjeline - ”Abdulah Kozić, Ahmed Muminović, ‘Male novine’… i antifašistički strip u Bosni i hercegovini” i ”Andrija Maurović i umjetnost antifašizma”... Zašto su izdvojene?

Što se tiče bh. stripa, ja sam svjesno predložio Jasminu Durakoviću, direktoru Bosanskog kulturnog centra, da ga izdvojimo upravo da se u okviru jugoslavenskog djela ne izgubi. Smatram da je vrijedan i važan i da treba skrenuti pažnju na njega. Koliko je meni poznato, zadnja izložba, koja je bila vezana za bh. strip u cjelini, je bila 1989. godine postavljena u Vinkovcima, u okviru Salona jugoslavenskog stripa i prenesena je odavde, iz Sarajeva. Mislim da nakon toga više ništa nije bilo i mislim da, obzirom da je Sarajevo organiziralo ovu izložbu, da je logično i da to istaknemo. 

Tu imate Abdulaha Kozića, čovjeka koji je s 23 godine nacrtao jedan sjajan strip koji se zvao “Diverzanti”, nakon toga je radio serijal “Mali partizan”, po pričama i scenariju Alekse Mikića, vrhunskog književnika. “Mali partizan” je u drugoj polovini sedamdesetih godina doživio revalorizaciju tako što je objavljivan u Dečijim novinama, u ediciji Kurir, Nikad robom. Bio je malo premontiran te se i šira strip publika mogla upoznati s njim. Grijeh je da to ne bude na adekvatan način prezentirano. Isto važi i za Ahmeda Muminovića , kojeg dio strip javnosti potcjenjuje i kaže da je, uz Jelka Peternelja, bio najbrži crtač u bivšoj Jugoslaviji. OK, moguće da je tako i bilo, ali on je sedamdesetih godina crtao “Valter brani Sarajevo”. Pola godine nakon kino premijere, u Malim novinama je počeo izlaziti strip. On je crtao i čitav niz drugih stripova koji bi se mogli nazvati antifašističkim, a koji su izlazili u Politikinom zabavniku sedamdesetih godina. Poslije toga, koliko znam, nisu reprizirani i nije na njih toliko obraćena pažnja. Ali, kada čitaš strip o Slaviši Vajneru Čiči, narodnom heroju, Nadi Dimić, Šolaji - to su dobri stripovi. Biografski, ali dobri te jako dobro nacrtani. Naravno da i Muminoviću treba dati da bude na adekvatan način prezentiran. U okviru selekcije samog jugoslavenskog stripa, bojim se da bi on, kao i Abdulah Kozić, bio drugačije percipiran. 

Treba reći i da je Ahmed Hrapović u čitavom nizu svojih izdanja objavljivao i antifašističke stripove. To je, također, zabilježeno na ovoj izložbi. On je bio urednik toga i zašto to preskočiti? Da ne pričam o tome da je u Sarajevu djelovao Ervin Rustemagić, koji je bio producent serijala “Partizani”, kojeg je crtao Julio Radilović iz Zagreba, a scenarij je pisao Đorđe Lebović iz Beograda. To je krenulo iz Sarajeva, baština je antifašističkog stripa u Bosni i Hercegovini. To sam sve htio prikazati u okviru izložbe koju sam namjerno ovako naslovio. Male novine su bile domicilno mjesto, gdje je većina tih stripova izlazila. Ne smijemo zaboraviti ni velikog scenaristu Miodraga Milanovića, koji je radio Franju Kluza i još neke stripove, a pravo otkriće na izložbi mislim da će biti strip koji je radio pokojni Željko Graf, po Milanovićevom scenariju “Duga noć”.

Što se tiče Maurovića, izdvojili smo ga zato što je on jednostavno genije. On je, prije svega, bio percipiran kao strip crtač i slikar, ali sam ja u svojim istraživanjima otkrio njega kao sjajnog ilustratora tema iz NOB, koje je objavljivao u beogradskom vojnom magazinu Front, u drugoj polovini pedesetih godina. Također sam stavio na kup naslovnice knjiga koje je on ilustrirao, i to je čitava serija tih knjiga sa antifašističkom tematikom - Alekse Mikića, Tone Seliškara, Arsena Diklića, a što mislim da treba na pravi način prezentirati. Nešto što je bilo skoro pa nepoznato je to da je, odmah poslije Drugog svjetskog rata, Vjesnik izdao cijelu jednu seriju od, najmanje, 11 razglednica sa temom partizanskog ratovanja. Osim toga, na izložbi, prikazujemo i njegove karikature i ratne crteže, koji su nastajali na licu mjesta. Naime, Maurović je od kolovoza 1944., pa sve do oslobođenja Zagreba, bio u partizanima. Vjerovatno nije puno ratovao, ali priključio se tim marševima i crtao. Bio je zadužen za vrstu likovnog agitpropa. 

Kao Vladimir Nazor, pa su ga morali nositi i vući…

Dobro, Maurovića nisu morali vući (smijeh), jer je imao 43 godine i bio je u naponu snage. 

Je li bilo teško prikupiti materijal za BiH?

Užasno teško. Kompleta listova Male novine i Vesela sveska, ne da nema u Sarajevu, u vašoj biblioteci, nego ih nema čak ni u Zagrebu…

Izgorilo…

Da, u Sarajevu je to, nažalost, to izgorilo. Potrudio sam se, nešto kroz kolekcionarstvo, nešto iz zagrebačke biblioteke, nešto iz beogradske biblioteke, da to probamo staviti na lice mjesta sa nadom da će neki mladi ljudi, novi i neopterećeni, koji vole i bave se stripom to vidjeti. Ne moraju ići samo za stranim stripovima, nego neka se vežu i za tu baštinu bosanskog stripa. Mislim da bi tu mogli naći zanimljive teme i materijale i za svoje studije, znanstvene radove, pa i za neke knjige. To je tzv. kultura sjećanja. 

Smijemo li Branka Ćopića nazvati začetnikom antifašističkog stripa u Jugoslaviji?

To bi, možda, bilo malo pretjerivanje, ali činjenica je Branko Ćopić bio jedan od prvih scenarista i po njegovim tekstovima je Ivo Kušanić počeo raditi svoje prve stripove, koji su 1944. i 1945. godine izlazili u beogradskoj Omladini. Da je Ćopić jedan od ljudi koji je to inicirao, u svakom slučaju jeste. On je jedan vrhunski književnik. To je ono što ja govorim da je strip ogledalo društva i vremena. Samo uzmimo književnike i filmske redatelje koji su pisali scenarije ili dali dozvole da se njihove knjige i filmovi adaptiraju u strip. Znali su da je to vrijedno i zanimljivo te su se upustili u taj korak. Čisto sumnjam da je to bilo samo zbog tantijema. 

Da li ste u izložbu uključili ikoga od postjugoslovenskih autora?

Ne. Izložba počinje sa materijalima iz 1942. godine, a završava sa 1989. godinom. i zadnje dvije epizode serijala “Partizani”, Julesa Radilovića i Đorđa Lebovića, a koji su izlazili u nastavcima u Večernjem listu. To je neka vrsta labuđeg pjeva partizanskog stripa. S tim da ćemo na izložbi prikazati i kako je Maurović još 1935. godine ispoljavao antifašizam na neki način, u stripu “Ljubavnica sa Marsa”, a po scenariju Krešimira Kovačića, koji je isto bio ljevičarskih usmjerenja. Tada je i Maurović, koliko sam uspio spoznati, bio ljevičar. Tek kasnije, u poznim godinama, je postao malo drugačiji. 

Koliko dugo je trajao čitav proces pripreme izložbe i da li je već negdje postavljana?

Ja se cijeli život bavim istraživanjem stripa i povijesti hrvatskog i jugoslavenskog stripa, a na ovoj ideji radim nekih godinu dana. Polako sam prikupljao materijale i jednostavno mi je bilo logično da ta izložba ima svoju premijeru u Sarajevu. Pretpostavljam da bi se našlo prostora i u Beogradu i u Zagrebu, ali mi je logično bilo da to bude u Sarajevu. 

S obzirom na političku situaciju u regionu kakva jeste, kakvo je interesovanje za antifašističkim stripom danas? Ima li ikakvog interesovanja kod publike mlađe od 30 godina?

Antifašistički strip se danas objavljuje u formi knjige ili strip albuma. Tu ima prostora. Ne velikog, ali ima. Ne tiska se previše primjeraka, 300-400, eventualno 500. Kao što se gleda na western ili avanturističke stripove, na isti način treba na stripove sa antifašizmom. Antifašizam je, prije svega, plemenita ideja. Ipak, teško da bi mogli biti noseći dio neke nove strip revije i da bi na osnovu toga ljudi kupovali. A što se tiče ljudi koji su to nekada radili, to su sve bila crème de la crème imena stripa u Jugoslaviji. To je njima bio, između ostalog, i stvaralački izazov. Ne bi oni to radili da nisu htjeli i voljeli raditi. To je bio duh tog vremena. Sada se sve promijenilo i svi kriteriji izgubili, ali ja lično mislim da među tim stripovima ima odličnih stripova, ali i prosječnih i loših. Kao i u svim drugim žanrovima. Mislim da bilo ko ko se bavim proučavanjem umjetnosti antifašizma ne može ni slučajno preskočiti stripove.

Vi ste svoj prvi tekst o Franji Fuisu objavili u magazinu Spunk novosti 1982. godine i od tada niste stali. Odakle tolika fascinacija Fuisom i Maurovićem?

Što se tiče Fuisa, to je zanimljiva stvar. To je bilo odmah na početku mog studiranja. Bio sam u vojsci u Subotici, radio u vojničkom klubi i imao sam mogućnost da idem i u Novi Sad i u Beograd te sam bio slobodan da jednog dana nazovem redakciju Stripoteke i tražim Svetozara Tomića, kao jedan strastveni ljubitelj stripa. Tada sam ga upoznao i sprijateljili smo se. Njemu je isto bilo drago da se neki mladi ljudi bave stripom. Dogovorili smo se i da nešto radim, odnosno krenem sa serijom o scenaristima jugoslavenskog stripa. Prvi dio bio je posvećen Fuisu. Kasnije su i Spunk novosti otišle u prošlost. 

A Maurovićem se toliko bavim, jer smatram da je stripovski genij u svjetskim razmjerama. Mislim i da, bez obzira na gomile tekstova koje postoje o njemu, nije još do kraja istražen. Tim povodom sam prošle godine napravio knjigu “Maurović: od Mula do Mula”, gdje je nekih 40-ak posto sadržaja nešto što je po prvi put otkriveno javnosti. To istraživanje traje i dalje. Mislim da vrijedi, a također mislim da se niko time više i ne bavi te da nema mene ostalo bi sve gdje jeste. U ovome nema novaca (smijeh).

Koga biste izdvojili od svjetskih autora i šta danas preferirate čitati?

Na prvom mjestu je apsolutno Winsor McCay. A među tim najvećim je svakako i Andrija Maurović. Strip pratim koliko mogu, jer je sada to užasno ogromna produkcija i planetarni biznis. Danas se štanca i nema te osobnosti i nema te izvornosti. Danas imate čovjeka koji crta olovkom, tušera, koloristu, upisivača teksta… I tu se gubi ono što je nekada bilo. Nema te vrste privlačnosti i empatije. Uz spomenutog McCaya, tu je i najbolji strip pripovjedač svih vremena Milton Caniff. Volim čitati Bluberryja, Girouxa, Elzie Crisler Segara, Georgea Herrimana, Wallacea Wooda, Hergéa. U zadnje vrijeme i Franka Millera.

Jeste li upoznati sa radovima savremenih bh. autora?

Vrlo slabo. Nažalost, nemate nikakve domicilne revije i izdavača koji bi to objavljivao, nego su to sve, koliko sam uspio shvatiti, više-manje nekakvi pojedinačni pokušaji. To ovisi, prije svega, o njihovoj spretnosti da to plasiraju. Koliko mi je poznato, stripa nema ni u dnevnim, ni u tjednim novinama, nego su uglavnom samoizdati. Svakome ko to napravi - skidam kapu do neba. Ono što bi bilo izuzetno važno je da primjerke šalju i u nacionalnu knjižnicu u Beogradu i u nacionalnu knjižnicu u Zagrebu, kao i u Ljubljanu, kako bi bili dostupni što većem broju čitalaca.

Apsurdno je, ali pirati danas spašavaju materijalni građu i čine je dostupnom…

Svaka im čast što se toga tiče. Sve dok to ne rade u komercijalne svrhe i ne rade ništa protuzakonito, mislim da rade ono što bi trebale raditi naše institucije. 

Uredili ste dvjestotinjak knjiga o stripu, pokrenuli biblioteku Fra-Ma-Fu te objavili čitav niz radova o stripu, jeste li se ikada okušali kao scenarista?

Nisam. Trebao sam prije nekih četrdesetak godina za Željka Lordanića da radim adaptaciju “Gričke vještice”, ali sam zbog svojih nekih drugih obaveza stao, pa je Lordanić sve sam napravio. Znam tehniku pisanja, ali nisam posebno osjećao potrebu.

Kakvi su dalji planovi sa ovom izložbom nakon 25. maja?

Nemam nikakvih planova, meni je samo važno da što više ljudi dođe i vidi, posebice mlađi ljudi. Ovaj sjajan tim koji vodi BKC mi daje izvjesnog optimizma u vezi toga. Kustosica Una Popović mi je rekla da su već zvali profesori iz škola kako bi došli u organizovanu posjetu sa učenicima. Veći kompliment od toga mi ne treba. 

(DEPO PORTAL/ad)