Piše: Indira KUČUK-SORGUČ

U subotu sam navečer konačno odgledala komediju preživljavanja, kako ju je nazvao autor teksta Boris Lalić, „Mirna Bosna“ u režiji mladoga reditelja Saše Peševskog, i, vjerovali ili ne, ovarisala sam na stoto izvođenje u šest godina igranja. To je već fenomen sam po sebi, jer publika u Sarajevu nema vremena ni da sazna za novu predstavu koliko brzo ta ista biva uklonjena sa repertoara. Izuzeci, naravno, služe da potvrde ovo pravilo poigravanja sa budžetom i sa akterima, da bi se smjenjivale novokomponirane kreacije kao na traci iz „Modernih vremena“ sa sloganom „samo nek se pleše“.

Ne pamtim kad sam se tako dobro osjećala u pozorištu kao tu noć. Rekonstruirajući poslije cijelu predstavu da sebi odgovorim na pitanje zašto, došla sam do spoznaje da je to radi autentičnosti. Od teksta, režije, scenografije, i nadasve izvanredne partnerske igre četvero glumaca koji su uronili u svoje likove izvučene s margine socijalne zajednice, prisustvovala sam kreativnom krešendu. Radnja je smještena u devastirani stančić u kojoj dvije siromašne porodice, koje to i nisu jer su reducirane na dvije sestre i dva brata iz dvije različite kuće, pokušavaju preživjeti tako što većinu vremena provode zajedno, dijeleći golo siromaštvo i golu nadu jedni s drugima. 

Ale, Boki, Šapka i Rizo su autsajderski prepušteni sebi jer pripadaju onim naivnim, dobrim, lakovjernim i poštenim ljudima koji se, kako se to kod nas kolokvijalno kaže, „nisu snašli“ u novom tranzicijskom krimi-liberalnom poretku. Svako od njih četvero je lice pod manom, a ni ujedinjeni kao četverac nemaju snage, poduzetništva i volje da svoje agonično stanje mijenjaju. Nemaju roditelje, nemaju muževe, supruge i djecu, nemaju novca, nisu zaposleni, žive na periferiji i fizički i metafizički, u svoj obesmišljenosti postojanja, i uz sve to jedan od njih Boki se ne može sam brinuti o sebi. On je mladić čija je priroda potpuno neiskvarena i čista, a njegovo mentalno stanje  na nivou malog djeteta koji uz svoj tjelesni hendikep (hroma teško pokrećući jednu nogu), otvara komunikaciju s drugima svojom nepatvorenom vedrinom i infantilnom iskrenošću. 

Od teksta, režije, scenografije, i nadasve izvanredne partnerske igre četvero glumaca koji su uronili u svoje likove izvučene s margine socijalne zajednice, prisustvovala sam kreativnom krešendu

Svaki dan se pod prokislim krovom jede kalja, uz neznatno promjenu – 15 dana krompirova, a 15 dana kupus-kalja. Kada vidite prvu scenu, pomislite da ste više puta tu sliku vidjeli u domaćim filmovima, od „Sjećaš li se Doli Bel“, „Oca na službenom putu“ i „Života radnika“, ali, ipak, ne ide dramturgija komada u tom pravcu, nego se zadržava intencionalno na površini, ne ulazeći u tragiku takvog života i ne potencirajući narativ poznatog socijalističkog klišea, nego naprotiv, traži se izlaz iz te nepodnošljive tegobe postojanja. Izlaz nameće Rizo, koji sa četrdeset godina života tavori sa sestrom u tom sobičku koji im je preostao od roditelja, Razije i Šemse, čija ih slika prati kao najznamenitija poputbina dobra koju su naslijedili, i ništa više od toga.

- „Gledaš u tu sliku ko u ikonu!“ – dobacit će Rizo sestri Šapki, koja se na svaki „nemoralan“ prijedlog ili svaku izgovorenu misao koja nije u duhu kućnog odgoja brecne i potegne svoj adut – roditelje koji su sveti kao sveta ikona i koji su skrojili tu njihovu svetu porodicu „koja se nije snašla“. Podsjetilo me je to na Delboya koji bi svaki put kad mu je Rodney zatrebao za neki prljavi posao, posegnuo za uspomenom prema majci stvarajući od nje sveticu, a od sebe najvećeg sljedbenika njene svetosti.

 Nemaju roditelje, nemaju muževe, supruge i djecu, nemaju novca, nisu zaposleni, žive na periferiji i fizički i metafizički, u svoj obesmišljenosti postojanja...

I, ustvari, zahvaljujući snažno prenesenom duhu kojim smo ovjenčani svi mi u „Mirnoj Bosni“ ova četiri luzera/antijunaka, a, ustvari, četiri sjene koje niko ne bi primijetio da jedan od njih nije hendikepiran, nabojem svoje duše uspijevaju voditi vitalan dijalog. E, tu, leži sva vrijednost ove drame koja kreće kada se kaljom i pilećim nogicama proslavlja Rizino zaposlenje koje ustvari nije ni dobio. U tim vatrenim ukrštanjima paralelnih govorancija, smiješni momenti izlaze iz apsurdnosti društva koje je zavoljelo laž i hipokriziju a odbacilo marljivost, čast i poštenje, nadvisuju sav očaj i bezizlaz koji im je intravenozno ušao u sve pore jedva funkcionalnog hipoksičnog organizma. Da ne padnu potpuno u provaliju beznađa „spašava“ ih Rizina ideja da se odmaknu od svetog amaneta koje glorificira pošteni rad i trud, i da se uhvate ozbiljnog ilegalnog posla – dilanja marihuanom. 

U svoj toj apsurnosti i abnormalnosti odluke da naivni i dobri ljudi uđu u krimi milje, dolazi do lucidnog obrata koji glumci snažnom iskričavosti i dojmljivom ekspresivnošću naglašavaju i pretvaraju u duhovitu priču o nemogućem uspjehu. Kada se njihova duša kroz taj novac stečen od nezakonitog posla počinje da prlja, jer onda postepeno padaju u drugi plan vrijednosti porodice, prijatelja i solidarnosti u zajedničkoj patnji, zajedničkom „dobru i zlu“, njihova se neslavna odiseja i završava. Svi odlaze u zatvor osim Bokija, koji je, kako ističe reditelj Saša Peševski, metafora za bh. društvo koje ne može preživjeti samo, jer nije dovoljna za to čista duša, potrebno je više od toga – potrebno je da cijeli organizam bude mehanizam koji radi kao sat, a to je nemoguće bez istinske pomoći. 

Ova je predstava iskaz o životu marginalnih ljudi kojemu ni mizerija, ni beznađe ni imperativ mita i korupcije, ni država kao konstrukt lopovluka, ne može slomiti dobronamjernost i neiskvarenost, makar se i odvažili da pređu taj Rubikon svete mizerije i izađu na mračniju stranu obale

Mnogostruke smiješne situacije oličene su u famoznoj igri Gordane Boban, Vanese Glođo, Feđe Štukana i Davora Golubovića, uz besprijekorno naslonjenost na rediteljsku kompoziciju koja ne igra pod svaku cijenu na bazični bosanski (bliže, sarajevski, bliže - alipašinski) humor, koji je postiran na faktoru akcija-reakcija, riječ-replika, podbadanje-ubod, nego na rubnoj slici svakodnevnice prema kojoj „nije sramota biti siromašan, sramota je ukrast!“.

Ova je predstava iskaz o životu marginalnih ljudi kojemu ni mizerija, ni beznađe ni imperativ mita i korupcije, ni država kao konstrukt lopovluka, ne može slomiti dobronamjernost i neiskvarenost, makar se i odvažili da pređu taj Rubikon svete mizerije i izađu na mračniju stranu obale.

Publika ima priliku uživati u besprijekornoj međuigri četvero vrsnih glumaca koja joj pruža dvosatno zadovoljstvo sinhronijske i vibrantne vatre koja oslobađa pulsirajuću energiju. Svaki momenat su glumci u igri, vjeruje im se, replike potpuno prirodno izlaze prema četvrtom zidu, i publika ih prihvaća jer su vjerodostojne, nenašminkane i zamišljamo ih kao „već viđene“. 

Vanesa Glođo je u ulozi Šapke demonstrirala neophodnu istančanost u svim valerima promjene unutar njenog lika, koji čuva tu svetačku i iluzijsku sliku porodice, dok propada „kulturno“, jer prodaje neke drangulije na pijaci i pokušava održati sebe i brata Rizu na toj tankoj niti vegetiranja. Ona Šapku kao da je obojila temperom, uočavajući tu dvojakost oličene u ženi koja skrbi za porodicu i odriče se svoje lične porodice, kao i moralnog svjetionika koji na sve loše prvo kaže rezolutno „ne“ a onda pritisnuta drugim nejakim argumentima, pristaje na nemoralno djelovanje. Naprosto je izvrsna! 

Feđa Štukan u ulozi Rize otvorio je svoju unutrašnju kapacitetnost i pokazao koliko je vješt u transformaciji i ubjedljiv u interpretaciji. On igra pokretača promjena u porodici, i nameće se kao vođa koji je siguran u svoj plan da se iščupaju iz siromaštva. Potpuno vlada svojom tjelesnošću i vokalnom dinamikom, što omogućava da svi drže sukladan ritam i ne preuzimaju prostor i vrijeme drugog. Trebali bi ga češće gledati na „daskama koje život znače“ jer njegova scenična izražajnost i karizmatična pojava, kao i stvaralački nagon, potrebni su našem glumištu. 

Svaka predstava je glumačka, ali ova je to u svakom svom promilu, jer predah ne postoji

Gordana Boban u ulozi Ale, sestre koja živi sa bratom Bokijem, koji osim što ima mentalne poteškoće, ima svoje ljudske, biološke, potrebe koje su njoj kao ženi jasne i prihvatljive, ali ih ne može riješiti jer to je ipak „muški posao“, apsolutno suvereno uspijeva predočiti te skale lakovjernosti i zanesenosti nekom drugom opijenom Ale. Ona bezuvjetno nosi tu ludost novog nepoštenog života, kreirajući ulogu koja plijeni duhovitošću, blistavošću i iščašenosti.

Davor Golubović izuzetno je darovit mladi glumac, kojeg smo imali priliku gledati u nekoliko zapaženih rola u Kamernom teatru. Od ulaska u scenski prostor kao Boki, koji nosi pečat drugačijeg, i za stolom od njegove logoreičnosti niko ne može da progovori, a od njegove predominantne energije sve pršti, Golubović živi lik retardirajućeg mladog čovjeka koji je samo u krugu svojih najbližih original. Pokazao je zavidnu refleksivnost jer njegov lik donosi sokove cijeloj naraciji, a on ga igra na svoj način, rekla bih, netipično i nestereotipno. Pred njim je sigurno zavidna karijera, ako nastavi komponirati stopostotni talenat sa marljivošću, učenjem i ako mu budu dodijljivane uloge širokog spektra.

Rediteljsko-literarni tandem Lalić-Peševski uspio je da nas uvjeri u ovu neobičnu socijalnu priču jer su koristili leksiku sarajevskih ulica i iz naših kuća, tako da komad nije izletio iz „šina“ ni kada je došlo do kontre u dotadašnjem načinu života aktera.

„Mirna Bosna“ treba Bosancima i u BiH i van nje. Treba i svim drugim jer govori univerzalnim jezikom, a priča snažnim duhom Sarajeva

Boris Lalić je napisao jednostavan tekst satkan od sočnih replika koji je rediteljski vispreno pročitan kao socijalna komedija u kojoj je trebalo izbrusiti likove četvero protagonista čiji se karakteri razlikuju, ali ne do te mjere da se može konstruirati neki dramski sukob među njima ili na bazi totalne razlike koja na lakši način pozicionira njihove zadaće. Ovdje je svaka nijansiranost bitna jer, naprimjer, jedna duhovita opaska može propasti u trenu ako završi na nerazumijevanju publike. S druge strane, preprodaja marihuane nije samo „tabu tema“ kako u javnom prostoru tako i u literaturi, makar je ovdje potrebni kontrapunkt siromaštvu, nego je i simbol paralelne stvarnosti. A i ta je simbolika u metatekstu uspješno rediteljski intonirana.

Svaka predstava je glumačka, ali ova je to u svakom svom promilu, jer predah ne postoji. U bh. teatru je rijetka ovakva interakcija i partnership na sceni u kojem niko nikome ne oduzima od njegovog materijala na sceni nego mu daje, nabacuje, dodaje... Glumci uživaju. To sam samo još jednom osjetila u najizvođenijoj kamernoj komediji kod nas „Umri muški“. Vjerujem da je kao i ova predstava i „Mirna Bosna“ (nijednom se ne spominje ova sintagma u komadu) postavljena kao nepretenciozna komedija ali pokazala se kao zanimljiva, izuzetno gledljiva i misleća kreacija koja će još dugo puniti sale gdje god da igra.

Čestitke piscu, reditelju i glumcima. „Mirna Bosna“ treba Bosancima i u BiH i van nje. Treba i svim drugim jer govori univerzalnim jezikom, a priča snažnim duhom Sarajeva.

(DEPO PORTAL/ad)