Jedan od njajcenjenijih ruskih pisaca mlađe generacije Mihail Šiškin upravo je objavio novu knjigu „Moja Rusija: Rat ili mir?“, što je bio povod da, kao jedan od društveno najangažovanijih književnika progovori.

Mihail Šiškin rođen je u Moskvi 1961. godine. Nakon završetka studija engleskog i njemačkog jezika, 1995. godine preselio se u Švajcarsku, praktično kao emigrant, ali je ubrzo počeo tamo da radi kao prevodilac. Kad je početkom devete dekade 20. vijeka nahrupio na literatnu scenu, nametnuo se veliki književni talent. Već za prvu priču “Sat kaligrafije“ nagrađen je kao najbolji debitant. „Ruskog Bukera“ osvojio je 1999. za roman „Zauzimanje Izmaila“, dok je za knjige „Ruska Švajcarska“ i „Montreux – Missolunghi – Astapovo: Stazama Bajrona i Tolstoja“ dobio ugledna švajcarska i francuska priznanja za publicistiku. Slavu je stekao osvajanjem prestižne nagrade Nacionalni bestseler za roman „Vilina kosica“ 2005. i priznanjem Velika knjiga za roman „Pismovnik“ šest godina kasnije.

U novoj knjizi „Moja Rusija: Rat ili mir?“ (My Russia: War Or Peace?), koja je upravo prevedena na engleski, Šiškin istražuje nasilnu rusku prošlost, kao i turoban odnos između njegove rodne države i građana.

Šiškin se u razgovoru za „Gardijan“ koji prenosi Nova. rs povodom nove knjige sjeća kako je prije dvadesetak godina boravio u Kijevu na književnom festivalu, koji je okupio pisce i pjesnike koji pišu na ruskom u Ukrajini:

– Imao sam tad osjećaj da konačno gradimo budućnost ruske kulture, s uzajamnim razumijevanjem koje je važno. A kad sam sljedeći put došao desila se aneksija Krima i sjedeo sam s ljudima za stolom koji su vikali iz sveg glasa: „Krim je naš, Krim je naš!“ Kao da sam se našao u Joneskovom „Nosorogu“. Nije bilo moguće razgovarati s njima. A nije bilo moguće ni razgovarati s mojim rođenim bratom koji živi u Moskvi. I postali smo tako stranci. Kao da postoji neki civilizacijski procep između nas i ruske kulture. Razumijem zašto ljudi koji ne čitaju knjige podržavaju rat. No, ono što bih volio da mi neko objasni – jeste kako kulturni ljudi podržavaju rat.

U novoj knjizi Mihail Šiškin piše da mu je misija da svi ruski umjetnici pokažu kako su protiv rata.

– Čitavog svog života imao sam osjećaj da stojim na čvrstom tlu. Bila je to ruska kultura. I sada je „oduvana“. Prije stotinu godina ruski emigranti nisu se stidjeli da pričaju na svom maternjem jeziku na ulicama Berlina ili Pariza. A sada se stide. I moja misija jeste da vratim dostojanstvo ruskoj kulturi i jeziku. A to je moguće samo ako Ukrajina pobjedi u ovom ratu, jer se vodi protiv neprijatelja svih nas – a to je ruski režim. Glavni neprijatelj ruske kulture jeste opet ruski režim – smatra pisac.

Rusija će imati budućnost samo ako pretrpi totalni poraz, piše Šiškin u knjizi, a u razgovoru za britanski dnevnik pojašnjava da Putina odlikuje psihologija svih diktatora, odnosno da se vodi krilaticom „Ako napustim ovaj svijet, svijet ide sa mnom“:

– Oni nemaju empatiju, ne vole ljude, mrze ih. I siguran sam da bi on pritisnuo crveno dugme. Ali, niko neće ispuniti njegov nalog da se Zemlja uništi. Znate li zašto? Jer u Rusiji glavno pitanje nije ono na koje možete naići u ruskoj literaturi 19. vijeka – koga okriviti? Šta treba uraditi? Ne, glavno pitanje jeste – da li je car pravi ili lažan? Ako si pravi onda ćeš dobiti rat. Staljin je ubio milione ljudi, pa ga veliki dio populacije i dalje voli. Gorbačova vole na Zapadu, ali izgubio je rat u Avganistanu, i Hladni rat i preziru ga. Putinu su generali rekli da će osvojiti Kijev za tri dana, ali preračunao se. I omašio je. I sada je lažni car. Niko neće ispuniti nalog lažnog cara – izričit je pisac.

Posljednji put u Rusiji je bio oktobra 2014. godine, i to na Sajmu knjiga u Krasnojarsku. I jedini je, kako se prisjeća, otvoreno govorio o opasnosti rata:

– Tišina koja je pratila moj govor bila je zastrašujuća. I bio je to moj posljednji dolazak u Rusiju. A sada je nemoguće otići bilo gdje odande. Dobijam pretnje smrću, i mislite li da bi trebalo dašutim? Da li bi trebalo da prestanem da pričam i da pišem? Pa, onda moj život apsolutno ne bi imao smisla. Neću odustati!

Tokom „divljih devedesetih“, kako piše, u Rusiji su oligarsi krali nacionalne resurse, a kriminalcima je data moć. Za to, međutim, ruski pisac krivi i zapadne moćnike:

– Tada, devedesetih ljudi su bili spremni za demokratiju, ali nisu znali kako ona funkcioniše. Kako su zapadne demokratije pomogle novoj ruskoj? Radio sam kao prevodilac u Švajcarskoj i vidio sam kako ta velika „veš mašina“ funkcioniše. Ljudi s ukradenim, prljavim novcem dolazili bi iz Rusije da otvore račune u Cirihu. A advokati, ljudi u bankama, pa svi su bili toliko sretni da prime taj prljavi novac. Bili su svjesni porijekla tog novca. Ista stvar desila se u Londonu kasnije, možda čak i gora. Naravno da glavnu krivicu snose Rusi, ali bez pomoći zapadnih demokratija bilo bi nemoguće stvoriti tu diktaturu u Rusiji.

Ubijeđen je da će u ovom ratu Ukrajinci odnijeti pobjedu, a s velikim pesimizmom gleda na budućnost Rusije:

– Ne mislim da će Rusija biti demokratska, ili divna zemlja. Jednoga dana Putin neće više biti na čelu, i biće ogromna borba za fotelju. Kolaps Rusije će se nastaviti. Sve republike koje su dio zemlje napustiće je. Sibir će otići. Mislim da ćemo imati nove diktatore, a Zapad će ih podržavati zato što će obećavati da će držati pod kontrolom nuklearno naoružanje. I Rusiju će istorija opet ujesti.

Poslije ovog rata, postojaće, kako ocjenjuje Mihail Šiškin na kraju, ogromna mržnja između Ukrajinaca i Rusa.

– Neće biti lako napraviti mostove. Ali, moraćemo. A oni se mogu napraviti samo kulturom – književnošću i muzikom. Biće to ogromna misija!

(Gardijan/Nova. rs/DEPO PORTAL/af)