Black Midi – Cavalcade (2021), Schlagenheim (2019)

Ima autora/grupa koji, ili zbog obimnog opusa ili toliko specifičnog izraza, čine svijet za sebe, u koji ili nikad ne uđete ili samo provirite s osjećajem strahopoštovanja pred tom nepredvidivom zemljom čudesa, ili pak uđete i tu zauvijek ostanete.

Takav je, recimo Zappa, ili Yo la tengo, nekima je takav i Dead, ili pak oni blentavi hyperproduktivni australski mladići King Gizzard & the Lizzard Wizzard. E, uprkos tome što su snimili svega tri albuma, od kojih sam ja samo dva preslušao, nešto mi govori da su Black Midi jedan takav bend u čiji svijet, ako se usudite ući, bićete i kažnjeni i nagrađeni, ali u svakom slučaju usisani. Toliko su posebni i drugačiji!

Slučajno znam da se radi o školovanim muzičarima, što donekle objašnjava suverenost i samouvjerenost u muziciranju ili komponovanju. Ali to ne objašnjava drskost, hrabrost, maštovitost u virtuoznom žongliranju žanrovima – od panka do fussion-jazza i nazad, preko noisa, krauta i psihodelije, ponekad sve to u jednoj pjesmi.

I ako se na prvijencu Schlagenheim činilo da se dvoume da li da budu Canovci (motorik plus besmisleni vokali) ili pak novi XTC ili, još bolje, Gang of Four (oštre gitare) za 21. vijek, na aranžerski bogatijem „Cavalcade“ su drsko i uvjerljivo kročili i na džez teritoriju i spektar stilova je još i širi, ali i granice suptilnije, i idu od zamišljenog Style Councila koji je magistrirao na odsjeku eksperimentalnog džeza pa do paralelnog Zappe sa velikim „Z“ u svoj svojoj eksplozivnoj ludosti i nepredvidivoj epici.

Iznimno instrumentalističko umijeće (gitarista ludak, bubnjar prvoklasni džezist) i autorska hrabrost i potpuna vjerodostojnost, j.pollockovska muzička kulisa virtuoznih pasaža i vještih ritmičkih obrta čini ove albume (a posebno drugi) vrlo, vrlo posebnim i uzbudljivim muzičkim iskustvom.

"Cavalcade" je djelo I inteligentno, i uzbudljivo, i kompleksno, i nepredvidivo, muzički provokativno... ponestaje mi superlativa za ovu muzičku predstavu, za ovaj karneval zvuka kakav nam dovode Black Midi na ovom albumu. Složeni ritmovi, virtuozni instrumentalisti, pjesme mozaične strukture, veoma dobro miksano (slušati glasno i sa slušalicama!).

Kako naći paralelu u savremenom post-rocku? Ja je ne znam pa moram posegnuti za referencama iz prošlosti - recimo, kao već pomenuti Zappa, ali bez potrebe za satirom, ili kao Van der Graff, jednako sa drugog svijeta, ali kod Midija još i s gitarom i sa dobrim džez-bubnjarem. Topla preporuka.

(DEPO PORTAL/ad)