Piše: Edin FORTO

Te 2000. godine imao sam cijelo studentsko ljeto u Sarajevu prije nego krenu novi američki izazovi. Tako se javih ekipi sa festivala koju poznajem iz rata i za koju sam napravio par novinskih reklama godinu ranije.  Upitao sam treba li im jeftine radne snage. Šefica reče “ti si mi nekako miran i fin i bit ćeš idealan da trpiš ispade naših selektora i gostiju". Još je pamtila moju izreku od prethodnog ljeta nakon histeričnog ispada neke jezičare, pardon, prevoditeljice: “Koga huja hvata, toga huja pušta.” Dala je da se ta izjava štampa i nalijepi na zid festivalskog ureda kao podsjećanje da je svaka ljutnja prolazna. I tako dobih zadatak vodanja festivalskih gostiju.

Darren Aronofski je imao dva zahtjeva, da mu kupim bombona i da mu pokažem romsko naselje gdje je rođen Kusturica

Loše je počelo. Prvi dan na večeri u Inat kući došao je Willem Dafoe, velika faca, česti negativac ubica manijak, a uživo najfinije stvorenje na planeti. Toliko je bio ljubazan i nasmijan da se ne sjećam ničega drugog osim njegovog beskonačnog osmijeha. Dok sam naručivao dolme i onaj jogurt iz glinene posude, pored mene je sjeo Steve Buscemi. Nisam izdržao. Napravio sam najveću grešku obožavatelja. Počeo sam mu objašnjavati kako sam ponosan što sam ga upoznao, kako poznajem njegov rad kojem se divim. Glas mi je drhtao, a oči sjajile. Mislim, čovjek je bio ljubazan i fino me otkačio, ali sam osjetio gađenje u njegovom pogledu. Umjesto da ga lupim po leđima i pitam kad će više dobiti glavnu ulogu, jer se uporno dokazuje u sporednim, ja se tamo na svom terenu u sred Inat kuće pretvorio u bezličnu masu. Loše je počelo!

Sutradan sam dobio zadatak da po gradu vodam Darrena Aronofskog i njegovog jarana koji se predstavljao kao producent, a vidjelo se iz aviona da je samo neki lik željan provoda. Darren je bio mladi i nadolazeći režiser o kojem sam jedino znao da je napravio psiho-eksperiment “Pi” koji je dobro prošao kod kritike i da je par mjeseci prije SFF-a u Cannesu dobio odlične reakcije za novi film “Requiem for a Dream".

Dan je počeo tako što smo svi zajedno gledali film u nezvaničnoj projekciji u kinu Partizan, pardon, Apolo. Prisustvovali su Buscemi i njegova žena i Mike Leigh, o kojem ćemo malo kasnije. Elem, Requiem je bio razarajuće vizuelno iskustvo. Nije ni čudo da su već krenule glasine da će Darren snimati novog Batmana. Uglavnom, svi su mu oduševljeno čestitali, a ja sam kulirao. Zašto? Zato što sam se već provalio kod Buscemija i nema šansi da mu pohvalim film makar dobio tri Oscara. Poslije je bio nominovan za jednog.

Mike Leigh je htio je detalje našeg ustava, političkog uređenja, problema, prilika. Sve sam mu fino objasnio, umotano u debeli sloj bolesnog optimizma, da bi me na kraju pitao “A što ti ne bi bio političar?”

Darren je imao dva zahtjeva, da mu kupim bombona i da mu pokažem romsko naselje gdje je rođen Kusturica. Rado sam ispunio drugi zadatak i odveo ga na Goricu, a za prvi se vjerovatno snašao i sam kada sam ga istresao na Futuru 2000, veliki rejv u uništenom industrijskom kompleksu Vaso Miskin Crni.

A onda je došao dan sa Mike Leighem. Oko njega su svi titrali kao da je Stanley Kubrick. Meni su promakla njegova remek djela, uključujuči Secrets & Lies koji je 3-4 godine ranije pokupio sto hiljada nagrada, uključujući pet nominacija za Oscara. Uglavnom, bio sam potpuno opušten. Za mene je bio samo uljudni radoznali čiča Englez. Međutim, njega su stvarno zanimale prilike u Bosni i Hercegovini. Htio je detalje našeg ustava, političkog uređenja, problema, prilika. Sve sam mu fino objasnio, umotano u debeli sloj bolesnog optimizma, da bi me na kraju pitao “A što ti ne bi bio političar?” Objasnio sam mu da se društvo može mijenjati sa svake pozicije i da se ne mora gaziti po političkoj močvari da bi se radile dobre stvari.

“Koga huja hvata, toga huja pušta” sam rekao jedne prilike. Dali da se ta izjava štampa i nalijepi na zid festivalskog ureda kao podsjećanje da je svaka ljutnja prolazna

Vratio sam se u New York pun utisaka. Darren me je pozvao na dernek za proslavu američke premijere Requiema na New York Film Festivalu. Nisam znao nikoga tamo, a Darrenu  nisam mogao ni prići od silnih grupi koka uvlakuša. Kad sam shvatio da piće nije besplatno, moj studentski novčanik mi je naredio da bježim kući.

Buscemi je imao još pregršt sporednih uloga, Dafoe ostao dežurni ubica psihopata, a Mikea Leigha nisam nikad više vidio, osim u svojoj glavi. Svako malo mi zazvone njegove riječi: A što ti ne bi bio političar?

(DEPO PORTAL/ad)