Izvor: balkans.aljazeera.net

Piše: Miroslav Filipović

Živo se sjećam jednog od prvih ljetovanja. Živogošće, 1977. godine. Malo mjesto, veliki hotel i ogromna plaža, koja mi se vjerojatno takvom činila jer sam bio malen. Nije da je onda bilo manje turista nego sada, naprotiv, ali mjesta je bilo za svakoga. Ne sjećam se svađa i nadmetanja oko boljih mjesta na plaži ni ručnika ostavljenih da preko noći drže položaj u hladovini. Danas skoro svaka kultivirana jadranska plaža izgleda kao prva linija fronte, k'o Omaha Beach u Normandiji nakon iskrcavanja saveznika. S tim da umjesto nagaznih mina, bodljikavih žica i protutenkovskih ježeva imamo ležaljke, suncobrane, napuhane gumene flamingose i svu silu plastične menažerije koju turisti vuku sa sobom.

‘Miloše, de donesi vode!’

Bio sam na mnogim plažama u mnogim jadranskim mjestima i kao razigrano dijete i kao mrzovoljni tinejdžer i sada kao nadobudni otac. Vidio sam svakojakih turista i njihovih običaja, svjedočio šarolikosti njihovih navada od nesputane spontanosti do sirove bahatosti i ekscentričnog prenemaganja. No, u sjećanju mi je posebno ostalo urezano to toplo ljeto na živogošćanskoj plaži u srpnju davne 1977. godine.

Pokraj moje bazično male obitelji – oca, majke i mene gologuzog – na plaži je svih tih dana bila utaborena jedna velika družina, dvije-tri obitelji, možda rodbinski povezane – toga se ne sjećam. Sjećam se samo da su silom svoje brojnosti zauzeli poveću površinu plaže i da su bili veseli i bučni. Muškarci su uglavnom kartali za izletničkim stolićem na rasklapanje, žene na ručnicima pored njih čavrljale nešto svoje i rijetko ulazile u more, dok bi im djeca rijetko izlazila iz plićaka.

Sjećam se da su me primili u društvo i da smo se skupa igrali. Jedared – a tu su anegdotu moji roditelji još godinama prepričavali sa slatkim sjećanjem pa je i ja zapamtih – jedan od muškaraca se usred partije karata okrenuo sinu rekavši mu: “Miloše, de donesi vode!”. Mali Miloš, moj drug iz plićaka, uzeo je praznu staklenu bocu, vjerojatno od Radenske ili Knjaza Miloša, pa je napunio morskom vodom. Dotrčao je do oca, ostavio bocu pored njega i ponovno prionuo igri iz koje je bio prenut. Ne pamtim je li to uradio nehotice, ne hajući u djetinjoj žurbi ili pak namjerno, mangupski. Kad je Milošev otac potegao iz boce toplu morsku vodu, ovaj je već u moru brao svoju djetinju brigu sa mnom i ostalima. “Milošeeee, sunce ti…!” – prolomio se plažom glas namagarčenog oca prije nego što se prolomio i smijeh prisutnih.

Stolić za kartanje i blagovanje

U neko doba dana društvo bi ogladnilo i došlo bi vrijeme za ručak. Tada se niski izletnički stolić pretvarao u malu, ali bogatu trpezu. Žene bi izrezale paradajz i papriku, iz limenih kutija – jer plastična galanterija još nije bila sveprisutna – izvadile bi meso i nareske, a iz vrećica već narezan kruh. Obitelji bi se bez ustručavanja pogostile usput nudeći i susjede na plaži. Krajičkom oka bih pogledao roditelje koji bi mi namignuvši odobrili da se i ja pogostim ponuđenim. Nakon objeda mala bi se trpeza ponovno pretvorila u kartaški stol, žene nastavile svoje čavrljanje na suncu, a djeca igru u bistrom plićaku.

Ovih dana sjetio sam se s nostalgijom te zgode dok se društvenim mrežama i portalima širila fotografija s jedne druge plaže na Makarskoj rivijeri, iz Baške Vode. Netko je, naime, iz prikrajka snimio skupinu turista sličnu onoj iz moga sjećanja – dvije obitelji, čini se, kako sjede na plaži za pravim pravcatim stolom na rasklapanje kojeg donesoše sa sobom. A na stolu gozba: tanjuri, lonci, pribor za jelo i naravno – hrana. Sve kao kod svoje kuće. Prizor jest bio nesvakidašnji za one koji nisu, poput mene, pamtili onaj davni s plaže u obližnjem Živogošću. Ti su mahom krenuli kritizirati ove turiste zbog krkanluka i balkanluka, iako su izvori s plaže kazali kako su ovi Slovaci. Te da je takvo što neprimjereno, nekulturno, čak i nehigijenski premda higijenskije nije moglo biti jer su ručali za uredno složenim stolom s prevučenim stolnjakom, jedući iz tanjura i koristeći vilice i noževe.

Što je više trpeza na plaži…

Teško je zamisliti da ljudi, koji su se toliko potrudili oko te uredne trpeze, nakon objeda nisu sklopili stol i klupe za sjedenje, pospremili sve za sobom, a smeće i ostatke hrane bacili u kantu. Ne vidjeh na toj fotografiji niti da su ikome uzurpirali prostor. Pa opet su izazvali zgražanje dokonih moralista. Zar bi ljepše izgledalo da su jeli ležećki, na ručnicima, kako to većina čini? I bi li ikome zasmetalo da su takav piknik priredili na šumskom proplanku ili pored nekog potoka? Vjerojatno ne bi, ali stvar je u tome da plaže na hrvatskom Jadranu mnogi zamišljaju kao neporočnu kulisu elitnog turizma koji nikako da zaživi, a ujedno i kao prostor maksimalnog isisavanja novca sa što je moguće minimalnijim obrtnim sredstvima (čitaj: ležaljkom i suncobranom). Zašto bi, uostalom, blagovali u (pre)skupim restoranima, zalogajnicama pa i pekarama kad mogu jesti ono što sami pripreme?

Osim toga, taj me prizor podsjetio na starinski duh turističke spontanosti kao u onih dragih veseljaka iz Živogošća ‘77, na druželjubivost i opuštenost, ono na što valjda svi ciljaju – ali jedni pogode, a drugi promaše – kada se ljeti otisnu put mora. Nažalost, sve više (u)viđamo da turizam postaje usiljeni hedonizam. Stoga sa sentimentalnim sjećanjem na one ‘žive’ goste iz Živogošća i pogledom na ovoljetnu sliku iz Baške Vode, nemam više drugoga za dodati osim: Što je više trpeza na plaži, turizam mi je miliji i draži!

(DEPO PORTAL/md)