Izvor: Nomad.ba
Piše: Brano Jakubović

Neki dan sam bio u supermarketu. Nakupovao sam svega. Priredio sam mezu i piće. Priključio sam velike zvučnike na TV. Svi ćemo uživati. Dolazi i raja. Zajedno ćemo da gledamo i slušamo finalno veče izbora za najbolju pjesmu Europe. Eurosong.

Svake godine željno iščekujem taj dan u kojem je tako savršeno i elegantno pomiješana politika sa muzikom. U nekoliko sati programa uživo možemo uz zabavu i pjesmu vidjeti licemjerje dobre stare tvrđave Europe. Pravila kažu da prije svega postoje takozvani BIG 4, Francuska, Njemačka, Španija i UK, zemlje koje izdvajaju najviše novca pa zbog toga idu direktno u finale zajedno sa zemljom domaćinom, a ostali se moraju plasirati kroz polufinale. Čitav pičvajz tako počne četiri dana ranije kada se za plasman bori ovih ostalih SMALL 30ak.

Noć počne tako što gledamo izvođenje svih pjesama koje su plasirane u finale. Komentarišemo ko je pođonio koju pjesmu, ko je kičastije obučen, ko je tehnički inovativan, a ko se oslanja na maestralnu izvedbu i vokalne mogućnosti. Posle toga ide najbolji dio kada predsjednici žirija iz svake zemlje daju bodove od jedan do dvanaest. Tada se vide aktuelne političke koalicije, geopolitičke strategije i međudržavne razmirice. Različiti regioni se međusobno guraju i štele bodove u odnosu na to ko prema kome ima kakve pretenzije. Sa pažnjom pratimo kome bodove daju zemlje poput Rusije, Njemačke, Turske ili Izraela. Po tome onda čitamo šta to znači za život nas malih, običnih ljudi. Jel Rusija dala dvanaest poena Crnoj Gori zbog plinovoda ili možda budućih vojnih baza. Da li Njemačka gura Hrvate, hoće li Francuska zbog istorijskih političkih veza glasati za Srbiju i što nam Turska ne dade dvanesku, kad je ove godine pjevač iz reda Bošnjaka naš predstavnik.

Od 2016. godine, BiH se ne takmiči na ovom vašaru hipokrizije, kiča i očajne, najčešće pokradene muzike. Ustvari, mi se ne takmičimo ne zato što imamo stav o tome da ne želimo biti dio Eurosong cirkusa na kojem se pretvaramo da smo u Europi pa makar na jedan dan. Mi se ne takmičimo, jer smo frontalni kokuzi, koji nemaju para ni da budu u onih SMALL 30ak.

Svake godine pratim medijsku kampanju koja nam predstavlja ovo muzičko takmičenje. Kod nas, već godinama unazad, pjevači kmeče i kukaju kako nije u redu da preskačemo ovu jedinstvenu priliku, zbog tričavih milion-dva. Kažu da je ovo najbolji način da se država predstavi na velikoj pozornici.

Fakat ni meni nije jasno, ali opet možda bi bilo bolje dati taj milion-dva npr. Jasmili Žbanić, Danisu Tanoviću ili nekom drugom režiseru koji eto ponekad znaju dobiti Oskara. Ovako ti ljudi dižu kredite da snime film, a onda sa pozornice kažu This is for my country.

Ili možda da se za taj milion-dva oformi tijelo pri nepostojećem državnom Ministarstvu kulture, pa da se napravi strategija kroz koju će se realizovati što bolje predstavljanje države kroz umjetnost.

Znam, sada dok ovo čitate, kontate: ovaj šilji za sebe, ne bil njegov bend neđe poslali da svira. E, pa da znate da je moj bend davno dobio poziv i priliku da predstavljamo državu na Eurosongu. Znam i da nećete vjerovati da sam bio pozvan na sastanku u zgradu državne televizije, gdje sam izložio svoju viziju i koncept našeg pažljivo osmišljenenog budućeg nastupa.

Pjesmu koju smo napisali nećemo izvoditi nas sedmorica jer, po pravilima, na najveću i najšareniju pozornicu u Europi može izaći šest izvođača. Našu pjesmu pjevat će šest zgodnih, nabildanih i potpuno golih frajera. Svaki od njih bi u rukama nosio po dvije zlatne zvijezde koje u sredini imaju rupu. Dok pjevaju, uz pažljivo osmišljenu koreografiju, gledalac primjećuje da svaki od njih šestorice polako doživljava erekciju koja se sve više utvrđuje kako se približavamo finalnom krešendu na kraju pjesme. U zadnjem kadru, odozgo, iz ptičije perspektive vidimo kako njih šestorica koračaju u krug sa podignutim rukama, u kojima drže zlatne zvijezde i formiraju famozni znak sa zastave Europe. U zadnjem taktu čujemo jak ritmički udar i u tom trenutku na samom kraju, nabijaju zvijezde kroz one rupe na sredini, svaki na svog stojka koji je sada već u punoj erekciju.

I aplaudiraju.

I publika aplaudira u transu. Pjesma je odlično prihvaćena, a inovativan i provokativan nastup još i bolje. Gej lobi zove žiri, oduševljeni golim frajerima. Naše šanse za pobjedu se uvećavaju za nekoliko puta. Sve zemlje nam daju po dvanaest poena. Bosnia and Herzegovina: TWELVE POINTS, ZWOLF PUNKTE, DOCE PUNTOS, DOUZE POINTS.

Stadion FK Olimpika, koji zli jezici navijača Želje i Sarajeva zbog šarenih sjedišta zovu Gej Arena, je prepun naroda iz svih krajeva naše zemlje koji našu istorijsku pobjedu gledaju na velikom ekranu uz vatromet. Prema centru grada kreće ogromna povorka i čitava zemlja slavi do kasno u noć. BiH više nije u hodniku, nego na krovu Europe.

Kada sam završio izlaganje svoje vizije i kada se oko mene slegla zvjezdana prašina, ovi iz uprave za organizaciju Eurosonga su mi rekli da ideja ne može proći jer ima političku konotaciju. Kažu, tako piše u pravilniku.

Dok sam se vraćao kući razočaran, prazan i neshvaćen, nisam mogao a da ne zapjevam onu dobru staru od Tota Cutugna: Insieme, unite, unite Europe. Pjesmu koja je 1990. godine bila pobjednica najvećeg muzičkog spektakla na starom kontinentu.

Pjesma koja nema baš nikakvu političku konotociju.

(Nomad.ba/DEPO PORTAL/ad)