Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

(autor je bio generalni direktor RTVFBIH 2001-2008)

Juče je „Avaz“ objavio bombastičan tekst o skandaloznom ugovoru koji BH Telecom ima sa srbijanskom medijskom kućom „Pink“, dok, kako navodi ovaj medij, istovremeno zapostavlja domaće tv stanice.

Međutim, cijela priča je puno složenija i teža nego što je to ljutiti medij, kojeg je nekad davno osnovao današnji političar Fahrudin Radončić, napisao o BH Telecomu.

Priča o ugovoru sa „Pinkom“ počela je davno, prije šest - sedam godina. Tada je Željko Mitrović potpisao višegodišnji basnoslovni ugovor sa BH Telecomom, tada najjačim telekom operaterom u BiH.

 
„Pink“ se obavezao na isporuku desetina novih tv kanala (zabavnih, muzičkih, filmskih), uz svoje postojeće na kojima dominiraju reality showu programi i trubo-folk muzika. Ovim ugovorom BH Telekom se obavezao da plaća mjesečno 1 euro po korisniku. U to vrijeme BH Telecom je imao oko 150 000 korisnika.

Bio je to ugovor o kojem sanja svaki vlasnik TV stanice u regiji. Jer, svako ko išta zna o televizijskom biznisu, zna šta znači imati višegodišnji ugovor sa unaprijed osiguranim (velikim) mjesečnim prihodom. Međutim, zna se i to da je „Pink“ tek nakon što je potpisao ovaj ugovor, krenuo sa kupovinom filmskih i drugih sadržaja od regionalnih i svjetskih distributera sa pravima za BiH.

Priča o ugovoru sa „Pinkom“ počela je davno, prije šest - sedam godina. Tada je Željko Mitrović potpisao višegodišnji basnoslovni ugovor sa BH Telecomom, tada najjačim telekom operaterom u BiH

Bio je to višestruko štetan ugovor za BH Telecom, ali i za čitavu medijsku industriju, kao i za državu BiH.
Štetan za BH Telecom jer je isisao ogroman novac od ovoga operatera, koji svojim sadržajima nije donio dodatni benefit u vidu značajnog porasta novih korisnika.

Zašto?

„Pink“, bez obzira na svu količinu isporučenih sadržaja, zbog disperzije distributera u regiji (bilo da su zastupnici svjetskih major kuća ili regionalnog sadržaja), nije mogao osigurati sve kvalitetne programe koje su u to vrijeme, a i sada, držali distrubuteri i producenti iz regije. Upravo je to bila priča koju je „Pink“ uspješno prodao tadašnjem rukvodstvu BH Telecoma.

Istovremeno, monopolski ugovor sa „Pinkom“ onemogućio je drugim igračima (prvenstveno iz Hrvatske, Slovenije, dijelom iz Srbije, ali i iz BiH) da uopće dobiju priliku da uđu u ponude platforme BH Telecoma - Moja TV. Vremenom su upravo ti igrači za svoje eksluzivne sadržaje dobili prostor kod konkurencije (prvenstveno u Telemachu i m:telu). Zbog toga BH Telekom u ovome dijelu programa nije dobio željeni efekat - kvalitetni i eksluzivni sadržaj koji može generirati novu publiku i korisnike.

Time su vremenom profitirali drugi operateri, čiji je menadžment bolje poznavao logiku ovoga biznisa. Kada tome još dodamo nespremnost (ili neznanje) menadžementa ove kompanije da se uključi u borbu za ekskluzivna sportska prava, onda slika o lošim potezima BH Telecoma u oblasti nabavke sadržaja posljednjih godina postaje još jasnija.

I domaća tv i filmska industrija bila je na gubitku, jer nije mogla zbog uvoga ugovora ostvariti suradnju u BH Telecomom, što je negativno uticalo na njihov razvoj. Istovremeno, putem brojnih „Pinkovih", ali i drugih kanala, neometano je u BiH ušao marketing iz Srbije i drugih zemalja regije, zbog čega su domaće tv stanice gubile prihode po ovome osnovu, a time i čitava tv industrija, uključujući i domaće producente ili distributere koji se bave produkcijom novih sadržaja ili distribucijom licencnih tv i filmskih sadržaja.

Gubila je na ovaj način i sama država, jer nije naplatila porez za marketing emitiran putem „Pinkovih“ kanala!

Šta su sve bili motivi tadašnjeg rukovodstva BH Telecoma da potpiše ovakav štetni ugovor sa „Pinkom“, iako je tada na to bilo upozoravano od strane predstavnika domaće tv industrije, nije jasno ni danas, niti je ikada istraženo.

Ali, ni druge uprave ove kompanije u većinskom državnom vlasništvu, uključujući i današnju, nisu ništa bolje vodile posao u strateški važnoj djelatnosti nabavke ili produkcije audio-vizualnih sadržaja.

Naime, osim izgubljene bitke oko sportskih kanala u kojoj je BH Telecom postao ovisnik poslovnih ili političkih odluka dva najveća igrača u BiH (Telemacha i Telekoma Srbije, koji je vlasnik m:tel-a), drugo najvažnije polje na kojem se vodi bitka za korisnike je produkcija domaćih sadržaja, prvenstveno igranih TV serija, koje trenutno najviše zanimaju publiku. To je logični nastavak svjetskog trenda koji su stvorili veliki streaming servisi i produkcije (prvenstveno Netflix i HBO) i koji su na velika vrata ušli i na tržište Balkana.

Sa time je prvo krenula velika telekom, ali i medijsko-marketinška grupacija "United Media" (unutar nje je Telemach u BiH), preko svojih vlastitih novostvorenih tv kanala i sa serijama poput „Senki nad Balkanom“ i „Ubica mog oca“.  Ali, budući da se u Srbiji istovremeno vodila velika političko-medijska utakmica, u nju se uključio i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Jer, grupaciju "United Media", u kojoj je dominantan američki kapital i koju u Beogradu vodi Dragan Šolak, predsjednik Srbije smatra smrtonosnom za svoju političku budućnost.

Zato je on jednostavno prepisao njihov poslovni model i posljednjih nekoliko godina Telekom Srbije, uz pomoć savezničkih političkih tv stanica – Radio Televizija Srbije, Pink, Prva i drugi) ulaže ogroman novac u produkciju visoko-kvalitetnih tv sadržaja, prvensteno igranih TV serija svih formata i žanrova.

Ovo je dovelo do potpunog preporoda tv i filmske produkcije u Srbiji, pa publika (pored one u Srbiji) i širom regije rado prati ove sadržaje. Ima tu svega – od projekata nacional-romantičarskih koji slave historiju, ljude i događaje iz prošlosti, do vrhunski urađenih projekata koji idu u korak sa svjetskim trendovima u tv i filmskoj industriji.

Ovaj medijsko-politički koncept sasvim je u skladu i sa drugim velikih političko-kulturološkim projektom zvanim „Srpski svet“.  Umjesto historijski anahrone devize „Srbija je svugdje tamo gdje žive Srbi“, na djelu je druga - „Srbija je svugdje tamo gdje dopiru srpski signal i (kulturni) sadržaj“. Ovdje treba dodati – legitimno je da neka zemlja na taj način širi svoju kulturu i preko toga (politički) utjecaj.

Šta na ovome polju čini BiH i Sarajevo? Ukratko – gotovo ništa! Snaga domaćih TV stanica, od javnog servisa (BHRT i FTV) do komercijalnih TV stanica (Hayat, O Kanal, Face TV i drugih), dovedena je do tačke fizičkog preživljavanja, dok nezavisne produkcijske kuće, kao kreativna kičma za visokozahtjevne komercijalne sadržaje, ne snimaju i polako se gase.

U jednom periodu, dok su vladale drugačije medijske okolnosti, ulogu branika imala je FTV, i donekle BHRT. Tada je BiH, osim ekspanzije bh. kinematografije, proizvodila svoje uspješne tv serije (Viza za budućnost, Crna hronika, Lud, zbunjen, normalan...) koje je ovdašnja publika voljela, ali su bile i više nego uspješan izvozni proizvod unutar čitave regije.

Danas oni taj branik, sve i da hoće, ne mogu biti, jer su se promijenile okolnosti u kojima su zapravo operateri postali najveći producenti tv  sadržaja. Tu javni rtv servisi mogu biti važan partner, ali svakako ne glavni igrači.

Jedan od rezultata ovakve situacije je i taj što je danas BiH, medijskih i kulturoški gledano, veća provincija nego što je to bila sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo zbog toga je tadašnja politička elita, koju simboliziraju Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, ali mnogi drugi, strateški ulagala u kulturu i medije kako bi u toj sferi BiH postala ravnopravna drugim tada republičkim, danas regionalnim centrima - Beogradu i Zagrebu. Taj je rezultat i ostvaren do osamdesetih, kada imamo zlatno doba ovdašnjih medija, popularne kulture, ali i klasične umjetnosti, te produkcije općenito.

Kakve veze može sa svim ovim da ima BH Telecom? Itekako može i trebao bi da ima. Ima za to nekoliko više nego važnih razloga.

Prvo, ukoliko se, ako već nije kasno, BH Telecom ne uključi u tržišnu utakmicu na način kako to vodi konkurenencija, izgubit će definitivno svoju poziciju i postati marginalni telekom operater u BiH.

 
Drugo, kao kompanija u većinskom vlasnštvu države (FBIH), ima obavezu da se uključi u ove procese. Na neki način je to njena nacionalna misija, jer u novostvorenom medijskom okruženju bez njih domaća tv industrija osuđena je na propast, a BiH je osuđena na nepovratno vraćenje na status potpune medijske i kulturne kolonije pod supremacijom regionalnih centara i igrača van BiH.

Treba i to reći – opći su to globalni trendovi, ali nigdje u regiji, da ne govorimo o Evropi, situacija nije tako katasfrofalna kao u BiH.

Ukoliko se, ako već nije kasno, BH Telecom ne uključi u tržišnu utakmicu na način kako to vodi konkurenencija, izgubit će definitivno svoju poziciju i postati marginalni telekom operater u BiH

Sve ovo zna i današnja uprava BH Telecoma, kao i njen osnivač Vlada Federacije BiH. Kao što je i drugi ali znatno manji operater na području Federacije – HT Eronet, iz sličnih, ako ne i gorih, razloga praktično već propao.

Zna sve ovo i profesinalno zainteresirana javnost, jer već dvije godine redovito gleda direktora ovoga preduzeća Sedina Kahrimana kako se šepuri i slika po crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, najavljući megaprojekte u oblasti produkcije sadržaja. Prethodno je dobio „amin“, praktično nalog, od premijera Fadila Novalića da dobit ovoga državnog preduzeća više ne daje Vladi Federacije BiH za popunjavanje budžetskih rupa, nego da se ista reinvestira u razvojne projekte gdje su, osim praćenja novih tehnoloških rješanja, prioritet nad prioritetima vlastiti sadržaji.

Ali, otad prođoše dvije godine, a od toga još ništa, osim ako izuzmemo suradnju sa Sarajevom Film Festivalom, koji jeste dobra promotivna priča, ali nije zasigurno nešto zbog čega će publika ostati na Moja TV, dok ih konkurencija svojim novim i premijernim sadržajima i uslugama „množi sa nulom“.

U međuvremenu, BH Telecom jeste raspisivao konkurse za posebne tv kanale, igrane serije i drugu tv produkciju. Ali od toga dosad nije bilo ništa, ako li izuzemo projekat politički promućurnog Mostarca Safeta Oručevića „Historija TV“, koji je nedavno eskperimentalno startao sa radom, kao i Imperia TV u vlasništvu Jale Brata i njegove reperske ekipe. Treba sačekati da se vidi kako će na pojavu „Historija TV“ reagirati publika, dok svi znamo da ovdašnja omladina gleda muziku popularnih repera, ali još niko nema podatke da li ih gledaju na You Tube-u ili prate Imperiu TV na Moja TV.

Upravo ovaj reperski tv kanal može poslužiti kao „reper“ za mjerenje rezultata poslovnih poteza menadžementa BH Telecoma u oblasti produkcije sadržaja. Ukoliko postoji ozbiljna analiza koja pokazuje kako su korisnici zbog ovoga kanala, koji manje-više emituje muzičke spotove, ostali i pridružili se Mojoj TV upravo zbog njega, onda on može imati, uprkos prigovorima muzičkih čistunaca, svoj razlog za emitiranje na ovome kablovskom emiteru. Jer, to je komercijalna logika borbe današnjih operatera za svoju publiku.

Iskustva u regiji pokazuju da najbolje efekte daju kanali koji imaju svoju vlastitu produkciju (igrane tv serije svih formata, domaći ili regionalni filmovi i ambiciozni formati muzičko-zabavnog formata). Toga još nema na Moja TV.

Opći je utisak profesionalaca iz oblasti tv industrije u BiH, ali i u regiji, da uprava, kako ona na vrhu, tako i srednji menadžement BH Telecoma, ne vlada baš najbolje ovim segmentom poslovanja kompanije, čast izuzecima koji svoj posao obavljao stručno i profesionalno.  

Drugi utisak više je nego očit – BH Telecom je već godininama i decenijama klasični ustrojena stranačka kompanija u kojoj je važnija stranačka pripadnost nego kompetencija. I tu se kriju dubinski razlozi finansijskog pada u njenom poslovanju, kao i stalnih korisnika.

BH Telecomom već gotovo dvije decenije suvereno vlada SDA i ovo joj preduzeće služi za zadovoljavanje raznih interesa, od zapošljavanja svojih kadrova do dodjele poslova stranački podobnim privatnim firmama, ali i kao sredstvo u borbi za očuvanje vlasti. Doduše, s vremena na vrijeme bili su tu i kadrovi SDP-a, sada SBB-a, ali brzo su se uklapali u postojeći model unutrašnjeg funkcioniranja ove kompanije.

Godinama je to bio, a i sada je, prikriveni alat i hazna za vođenje predizbornih kampanja. Tako je bilo i na prošlim izborima, gdje su, u zamjenu za političku podršku u informativnim programima, ovdašnjim tv stanicama obećavali ugovore za „produkciju sadržaja“. Još nikome nije jasno kakav se model suradnje nudi bh. kućama i šta bi one trebale proizvoditi kako bi BH Telecom imao na tržištu programske benefite zbog kojih bi publika hrila na šaltere ove firme i potpisivala korisničke ugovore za Moja TV.

A jedini model koji i sadašnja uprava BH Telecoma poznaje jeste - svi procesi moraju biti u funkciji stranačkih interesa, Zato se gubi i ovaj kapitalni projekat tržišne borbe za novu publiku, ili očuvanje postojeće, zbog čega je on pokrenut, pa tako i ova priča o „produkciji vlastitih sadržaja“ postaje tek pokriće za daljnju stranačku, ali i velikim dijelom privatnu pljačku i uništavanje resursa i potencijala ove nekada visoko profitabilne kompanije.

Ta profitabilnost već se godinama topi i ukupna vrijednost ove kompanije je posljednjih šest-sedam godina smanjena za nekoliko puta. Sve ovo zna i Vlada Federacije BiH, jer je na stolu imala više, domaćih i međunarodnih, ekonomskih studija koje pokazuju pad prihoda, profita i ukupne vrijednosti BH Telecoma.

 
Sa trenutnom politikom koju ova kopmpanija vodi u oblasti borbe za svoje sadržaje, taj pad će se i dalje nezaustavljivo nastaviti. Na opću radost svojih konkurenata ali i ogorčenje građana kojima je dosta političkog i svakog drugog nepotizma i korupcije koji vladaju u ovoj kompaniji.

Do tada čekamo Sarajevo Film Festival i crveni tepih sa kojeg će uprava ovoga preduzeća ponovo najaviti svoju odlučnu borbu za domaću tv produkciju.

(DEPO PORTAL/ad)