Pavle Pavlović/ Sjećanje na legendarnog pjevača

Kad sam se izvukao iz sarajevskog pakla, Oliver me u Splitu dočekao i cinično upitao: A koliko se puta sada ljubite?

Nedjeljni magazin28.07.20, 13:08h

Kad sam se izvukao iz sarajevskog pakla, Oliver me u Splitu dočekao i cinično upitao: A koliko se puta sada ljubite?
U povodu godišnjice smrti legendarnog Olivera Dragojevića objavljujemo tekst Pavla Pavlovića, koji je napisao prije dvije godine na 29. juli

 

Piše: Pavle Pavlović

 

Sjećam se vremena kada je u modi bio Fikret Abdić. Bile su to osamdesete kada je prvi čovjek tada razvikanog poduzeća Agrokomerc, iz Velike Kladuše u Bosanskoj krajini, bio osuđen zbog privrednih prijestupa.


Za jedne je bio kriminalac, za druge heroj. U burnu raspravu oko Abdića uključila se tada i Lepa Brena. Izrekla je toliko gluposti da su joj mnogi savjetovali da se ne odmiče od mikrofona i onog “Sitnije, Cile, sitnije”.


Estradne zvijezde i zvjedice uvijek su griješile kada bi se upetljavale u tekuća društveno-politička zbivanja. Pokazujući da su i oni kao i većina Balkanaca sveznalice, specijalisti od ekonomije, politike do nogometa.


Eksplozija estradnih budalaština i opasnog šovinizma posebno se razbuktala u godinama ratnim. Rijetki su sa estrade uspjeli zadržati prisebnost, ne dozvoljavajući da ih neki koriste za svoje ciljeve. Dakako, suzdržanost je često bila i kažnjavana. Kao, neemitiranjem na radiju i TV-u. Još nije zaboravljeno ono ogavno “ratovanje” Bore Đorđevića, potpomognuto cijelom satnijom uspaljenih, prije svega, turbo-folkloraca. Bora-četnik i dvadesetak godina poslije rata širi svoje zastrašujuće misli, nakon kojih mrtav hladan izjavljuje da planira nastupati i po Hrvatskoj.


Zahvaljujući Bori and comp. u napadnutim novonastalim državama na području bivše zajedničke zemlje zasijali su pjevači mraka i nemira. Mislim da ih ne treba posebno nabrajati. Poznati su svima. Prosipajući dobro plaćene velikonacionalne stihove i note sagradili su svoje penthouse, dokazujući ljubav prema domovini izbjegavanjem ispunjavanja debelih poreskih obaveza.


Srećom, kako vrijeme pakla odmiče mnogi se polagano hlade, otkrivajući koliko su bili lažni estradni junaci zaslijepljene nacionalističke tame. Napuhana notna domoljubivost ustupa mjesto stvarnim vrijednostima i zahtjevima života u trećem mileniju.


Da sve prolazi i da se sve mijenja, kazivali su i veliki nastupi Tereze Kesovije, Kemala Montena, Dine Merlina u Beogradu. Nisam još zaboravio prve ratne susrete sa Terezom u Zagrebu. Plakala je nad sudbinom svojih u Dubrovniku i Konavlima. Kazivala je nikada više kod onih što napadaju njenu zemlju. U međuvremenu iskusna estradna dama razumjela je da život uvijek donosi novo i izazove. Slično su tvrdili i Kemo i Dino.


Pa su u poratnoj Srbiji palili na nevjerojatno dobro posjećenim nastupima. Poslije njih posebno je pozitivno odjeknuo fanatastični prijem “Prljavog kazališta” u glavnom gradu Srbije. Publika je, čak, pjevala s “Prljavcima” stihove “Ruže Hrvatske”. O Juri Stubliću i njegovom opetovanom izvođenju pjesme “E, moj druže beogradski” po podijumima grada ispod Avale mnogo puta je pisano.


… Zašto, ovo nabrajam, zašto pišem? Zato što sam se duboko nadao, vjerovao da će veliki Oliver Dragojević biti jači od bolesti. Da će još jednom učiniti nemoguće, da će kao i bezbroj puta u glazbi, kada je nekim prosječnim notnim uradcima svojom dušom, svojom umjetnošću donio besmrtnost, odustati od svoje čvrsto zadate riječi, zakletve. Koju sam razumio, ali teško prihvatao.


Oliver se zakleo da nikada više neće pjevati u Srbiji. Naravno, često je to novinarima bilo važnije nego sva njegova maestralna umjetnost, interpretacija koja nikoga nije ostavljala hladnim, nedirnutim.


Pitao sam se zbog čega je nepotrebno politizirao njegov visoki estradni status? Ako je odlučio da ne želi ići kod onih što su nanijeli zlo njegovoj domovini, mogao je to učiniti tiho, diskretno. Zar je on i nakon ovoliko proteklih zima i nadalje mislio da su svi u Srbiji krivi za rat. Kada bi se slijedio njegov način posmatranja stvari na ovim područjima, nikada ne bi bilo mira, niti razgovora, praštanja. Da sam ja Oliver, išao bih u Beograd ponosno kao pobjednik. Domovina mu je postala samostalna, Hrvatska je dobila državu.


Nepotrebno je pitati se tko je ovdje gubitnik. Zna se – politika zemlje u kojoj mnogi nedužni građani već gotovo tri desetljeća strpljivo čekaju na poznati, romantični glas uz koji su se i u Srbiji zaljubljivali i radili na natalitetu, baš, kao i u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji.


Mogao bih i ja, ustvari, da kažem – nikada više neću slušati Olivera! Nisam zaboravio (ali jesam oprostio) kako me je dočekao u Splitu kada sam se jedva uspio izvući iz sarajevskog pakla. Cinično me zapitao: – A koliko se puta sada ljubite? Valjda aludirajući na nagli predratni trend tri poljupca u Sarajevu i BiH. Kao da ga nije zanimalo kako sam i da li su živi brojni prijatelji koje je imao u tom mjestu patnje. Na poslijeratnim sarajevskim koncertima Olivera je upravo pratila većina onih koji su se devedesetih nesvjesno ljubili više od dva puta. Ljudi se mijenjaju, nadam se, nabolje.


Kao što sam nadao se da će doći vrijeme da i veliki umjetnik Oliver Dragojević bude manje tvrd. Neka oprosti, ali i ne zaboravi.


… Otišao je tako još jedan veliki čovjek i umjetnik u legendu. Srećom, ostaje njegov glas i na stotine pjesama koje su vezale naše prošle i sadašnje živote. Ma, kako da je govorio veliki Oliver, on nas sada spaja jače nego ikada, iako smo decenijama već raznim granicama, uprkos političarima, uzalud razdvojeni.
                                                                               

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 



Komentari - Ukupno 108

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još