Izvor: balkans.aljazeera.net

Piše: Mirsada Begović

Nakon što ju je više od pola sata tukao nogama i rukama, istovremeno prijeteći da će je ubiti, i to sve pred očima dvoje malodobne djece, počela je hroptati i teško disati, jer joj je usput slomio i rebro.

Pomislio je da će umrijeti pa joj je rekao da će pozvati Hitnu pomoć, ali da im mora reći da je ozljede zadobila kad je slučajno pala niz stepenice.

Ovo je samo jedan u nizu primjera obiteljskog nasilja.

Radi se o „uglednom solinskom HDZ-ovcu, gradskom vijećniku i šefu DVD-a“.

Žena je spas s djecom potražila u sigurnoj kući. A on je navodno već isključen iz stranke.

Bit će zanimljivo vidjeti koju će kaznu, ili nagradu, dobiti na kraju.

Pala niz stepenice. Udarila se u ormar. Prozor. Ili rječnikom ceste - slučajno je naletjela na njegovu šaku. Pa i nogu. Više puta.

Štoviše, takvo je postupanje postala neka vrsta pošalice kod zlostavljača koji se uopće ne srame da je izgovore, čime ustvari daju do znanja da se ponose učinjenim, da je zlostavljanje dio naslijednog prava, nečiste krvi našeg okoštalog patrijahalnog društva.

'Udri sine, i tata je'

„Udri sine, i tata je“, reći će takvi i umjesto u zatvoru završiti u vicu. Ili stranci, kao ugledni član.

„Ostati doma“ u vrijeme krize izazvane pandemijom virusa COVID-19 za mnoge nije opcija. Biti zatvoren u karanteni sa svojim zlostavljačem čini se kao najgora noćna mora. Kraj bez kraja.

Ministar unutrašnji poslova RH Davor Božinović na svom twitter nalogu pozvao je sve koji imaju bilo kakvo saznanje ili sumnju da se negdje događa nasilje u obitelji da odmah prijave, te da će policija promptno reagirati. Ranije sam iz resornog ministarstva dobila odgovor kako ne bilježe porast prijava slučajeva nasilja u obitelji, ali da su svjesni da ova situacija pogoduje pojavi i intenziviranju nasilja u obitelji, osobito nasilja nad ranjivim članovima - djeci, osobama starije životne dobi i osobama s invaliditetom.

Međutim, broj poziva Udrugama i SOS centrima raste. Vjerujem da je tako i u drugim državama regije. Ako ne i gore. Zašto je to tako?

Već neko vrijeme sam kroz inicijativu #SPASIME u kontaktu s mnogim žrtvama ili njihovim članovima obitelji. Priče koje pišu i šalju privatno ostavljaju nemali trag na sve nas.

Kada vam majka u ponoć piše iz ormara s malim djetetom, jer 'on pijan lupa na vrata, i jer ju je došao ubiti', ne možeš samo zaspati. U vama se aktivira uzbuna najvišeg stupnja, prigovor na savjest koja ne može i neće ostati mirna dok joj netko uporno u strahu viče: spasi me.

Situacija u izolaciji se, prema svemu sudeći, pogoršava. Žrtvama su mobiteli oduzeti, zlostavljači su uveli policijski sat u kojemu pod krinkom krize i mimo očiju javnosti postaju porodični represivni aparat diktatorskog tipa. Dakle, ako i želi nazvati upomoć, žrtva to nije u prilici učiniti.

Zabranjeno im je kretanje, mnoge ne puštaju van domova koji su postale male tvornice užasa, mučionice na kojima bi pozavidjeli i srednovjekovni tamničari. A ako i uspiju pobjeći, mnoge pomisle 'kome na vrata' ili ono gore 'što će selo reći'? Nasilje nije obiteljska stvar.

Ostatak teksta čitajte na balkans.aljazeera.net.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)