Izvor: Slobodna Dalmacija

Nitko nije napisao knjigu o sceni u 90-ima, pa je pomislila zašto ne bi ona.

Svoje je dnevničke zapise, koje je počela pisati još u djetinjstvu, Ivana Banfić odlučila nadopuniti uz pomoć urednika Velimira Grgića i ukoričiti u knjigu koju je objavila naklada Znanje.

Zamišljenu kao podsjetnik na vrijeme ekspanzije Cro Dance scene, pjevačica poznata pod umjetničkim imenom I Bee knjigu "Devedesete" napisala je iz osobnog kuta, otvoreno progovarajući i o intimnim situacijama poput kraha prvog braka s Robertom Magićem i ostvarenju sreće u drugom sa suprugom Krunom Ladišićem, kuloarskim pričama o njezinoj borbi s alkoholizmom, duhovnoj dimenziji života, rođenju sina Jana, strašnoj prometnoj nesreći, nastupima pred naoružanom publikom u ratnim godinama...

U svojemu spisateljskom prvijencu spominje i brojne protagoniste toga vremena – Severinu, pokojnog Dina Dvornika, Gibonnija, Dina Merlina, Danijela Popovića, Ilana Kabilja, Ninu Badrić, Sennu M..., te ujedno otkriva kako je na nju utjecao Zlatko Sudac.

- Dnevnike pišem od djetinjstva, zapisujem misli da očistim glavu. Dođe mi to kao higijena duše. Sve to ja jesam. Istina je moj put otkako znam za sebe. Živim je, pričam i rado dijelim jer tako učimo jedni od drugih kroz iskustva, pogotovo danas kada živimo u vremenu društvenih mreža.

Zahvalni ljudi

Htjela sam pokazati da nije baš da samo pjevam, nego da imam i drugu dimenziju, da mogu utjecati na ljude. Dijelim stvari za koje mislim da bi ih trebala podijeliti, a dobijam dosta povratnih informacija zahvalnih ljudi.

Divno je što sam uspjela privući mnoge koji su bili u teškim trenucima, na samom životnom dnu, ali su shvatili da ima izlaza.

Danas sam utjecatelj iliti influencer – uz osmijeh će Ivana Banfić, čiji je spisateljski poriv potencirala njezina prijateljica riječima:"Daj napiši više tu knjigu".

- Devedesete su ponovo in, što se glazbe tiče, a mladi ljudi iz tog razdoblja danas su roditelji 20-godišnjaka, koji sada dolaze na naše nastupe. Sve ih je više, slušaju se čak i neke moje pjesme koje u 90-ima nisu bili hitovi poput “Cigarete” ili “Pizzerije”.

Mlade to zanima

Dosta mladih zanima to doba, pa sam shvatila da je došao taj trenutak u svemiru da napišem knjigu o 90-ima, jer nitko nije – kaže Ivana, koja posljednjih nekoliko godina često izvodi hitove iz tog doba što samostalno što na zajedničkim nastupima s još dvjema protagonisticama tadašnje dance scene – Minee i Elle.

Dance zvijezda iz 90-ih danas s obitelji živi na dvije adrese - primarna baza im je u Velikoj Gorici gdje sin Jan pohađa osnovnu školu. Ljeta provode na moru i seoskom imanju u Staroj Drenčini kraj Siska, gdje su obnovili djedovinu supruga joj Krune.

Knjiga "Devedesete" s potpisom I Bee već je na tržištu, a mi vam donosimo neke njezine zanimljive izvatke...

DLAKAVA JOŠ KAO BEBA

Rođena sam 16. studenoga 1969. u Zagrebu, u Petrovoj bolnici. Usto, bila sam poprilično dlakava za jednu bebu. Odmah se sjetim tatine mame, bake Elze, koja je čitav život vodila rat s dlakama. Stalno se žalila na njih.

Pričala mi je kako se ona depilirala u svoje vrijeme – dlake na licu brusila je kamenom za struganje peta. Žene su tada strugale dlake i slojeve kože zajedno s njima.

Kažu mi roditelji da sam joj dosta slična. I po karakteru. Bila mi je jako draga, a nedavno je umrla, s 93 godine.

ŽIVOT U ŠVICARSKOJ

Dolazim iz glazbeno “navudrenog“ genetskog bazena. Vesela smo i raspjevana obitelj koja je uvijek voljela fešte. Moji roditelji su poslijeratna djeca i nisu živjeli u izobilju, ali su bili sretni i zadovoljni s tim što su imali.

Tata je sa svega 15 godina počeo svirati bas gitaru u tada najpoznatijem bendu, Bijele strijele. Okupili su se 1961., a godinu dana poslije odlaze u Jugoton i snimaju prvi materijal, postavši pionirima rock and rolla na prostoru Jugoslavije.

U prvoj postavi bili su Rubac, Rana, Miki, Braco, Treta, Sova, Davor i Banfa – Ivica Banfić, moj otac.

S tri godine penjala sam se tati na pozornicu, puzeći u pelenama. Čupala sam mikrofon i izvodila gluposti. Kad sam napunila pet godina, roditelji su se preselili u Švicarsku.

To je tada bilo (a čini se i ostalo) popularno: tkogod da je mogao, pronašao je posao vani na nekoliko godina, kako bi si popravio ekonomsku situaciju. Mi smo išli zaraditi za kuću. U Švicarskoj smo proveli četiri godine.

TOP CUP I SEVERINA

“Top Cup” je 1989. bio dio programa za mlade na HRT-u, a prije pokretanja showa, raspisali su audiciju za voditeljice. Prošle smo Severina i ja.

Zajedno smo vodile glazbenu emisiju, pjevale obrade hitova i odlično se slagale. Brzo smo se sprijateljile i do danas ostale dobre prijateljice.

Nije da se svako malo čujemo, ali kad god se vidimo, uvijek se dobro napričamo.

Ona je gažu u “Top Cupu” dobila netom što se preselila iz Splita u Zagreb. Bila je “lipa mala Splićanka”, jedva punoljetna djevojka, u početku malo povučena, ali jako poletna i društvena kad bi se opustila.

I ja sam bila dosta “stisnuta” tih dana – i meni je to bila prva gaža za veliku televiziju.

DROGA I DINO DVORNIK

U Dina Dvornika sam se glazbeno zaljubila čim sam ga prvi put čula, na njegovu debiju na Zagrebfestu. Zaljubila sam se u taj stil glazbe i željela sam što prije upoznati osobu koja stoji iza nje. Čim smo se upoznali, dogodio se “klik”.

Spojile su se naše dvije “luđačke energije”, dvije duše koje su se prepoznale i bilo nam je jako zabavno. Bila sam mirna, tiha i povučena, ali divlji dečkić čučao je u meni i imao glad za zabavom – tog sam dječaka vidjela i u Dinu.

Čim smo počeli raditi na pjesmi “Dođi”, složili smo se i kreativno. Na kraju smo postali jako bliski prijatelji. Danijela, Dino i ja bilo smo trio fantastikus. Vikendima smo znali ići u Opatiju, tamo je tada bilo deset klubova koji su radili svaki dan.

Sjećam se da je Danijela negdje izjavila da sam bila zaljubljena u njega – priznajem, jesam, ali samo kažem – glazbeno; bila sam zaljubljena u njega kao umjetnika, kao slobodno biće koje živi sebe.

To hodanje po rubu me fasciniralo, a on mi je trebao da izgradim svoju glazbenu ludost. Svo to divljanje, svi ti tulumi. Za heroin nisam znala. Saznala sam iz medija. Mislila sam da je takav zbog alkohola.

Jedina droga za koju sam do tada čula bila je marihuana, a roditelji su me dobro preplašili pa se s tim nisam petljala.

Kao veliko dijete, sve sam gledala kroz ružičaste naočale, tako da mračnu stranu uopće nisam percipirala.

Nudili su mi drogu, naravno. Bomboni – ecstasy – dijelili su se doslovno uz sok, već 1990. Kad sam nastupala na jednom privatnom tulumu, vidjela sam ljude kako šmrču kokain.

Nudili su mi, ali ne hvala – ja živim zdravo, u teretani sam, ne drogiram se. Moja droga bio je Red Bull.

HTJELA SAM U RAT

“Da li vidiš, majko” bila je moja domoljubna pjesma, obrada Fleetwood Maca. Nitko tada nije razmišljao o tantijemama – “Da li vidiš, majko” puštala se u domoljubnom programu i to je bio moj doprinos Domovinskom ratu.

Na Radiju Velika Gorica bilo je novačenje za hrvatsku vojsku i ja sam otišla. Pokucala sam na vrata ureda u kojem je sjedio Juraj Hrvačić, tadašnji direktor Radija Velika Gorica, a poslije poznat kao “vladar etera”, danas bivši vlasnik Narodnog radija i Obiteljskog radija.

Rekla sam mu da mi dâ pušku i da idem u rat. On se samo nasmijao i umjesto puške dao mi je – mikrofon.

Hrvačić je novačio umjetnike da idu po ratištima dizati moral borcima pa mi je rekao da sam dobrodošla pridružiti se 153. brigadi, kao dio “zabavljačke jedinice”.

Pristala sam, naravno. Pratio me Sandi. Uvijek smo se odlično slagali, bio mi je poput brata, to je ta energija. Zabavan, pametan, dobar. Sve su nas stavili u jedan autobus i išli smo od fronta do fronta.

Ostatak čitajte na Slobodnoj Dalmaciji.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)