PAVLE PAVLOVIĆ/ PRVOMARTOVSKA SJEĆANJA

Gdje god su me putevi vodili, uvijek sam bio Bosanac, nikada Srbin... A uvijek su me u tor gurali, kao i onog 1. marta '92.


28.02.20, 20:20h

 

 

U životu sam prošao razne testove, ispite, provjere. Uspone, padove. I svi su oni iza mene, osim jednog. 


Stalno je na kantaru moje doboljublje, moj patriotizam. Možda je i kod drugih, ali to i ne primjećujem, jer me ne zanima ko šta misli. Znam samo ono što me drži sva ova desetljeća kako sam ponikao u nekoj tihoj ulici u dalekoj Bosni i Hercegovini. 


Gdje god su me putevi vodili, uvijek sam bio bosanac, nikada Srbin, Hrvat, Bošnjak. Zato mi je prvog marta 1992. godine uši zaparao više nego glasni uzvik – Aha, evo nam i druga, pardon, gospodina Pavla - kada sam kročio u svečano ukrašenu salu za glasanje u sarajevskoj Mjesnoj zajednici Crni Vrh.


Ljubazno nasmiješenom članu komisije na referendumu o samostalnosti Bosne i Hercegovine, namjerno ili ne, izletjelo je ono što me stalno žulja. Da li me zbog imena i prezimena svrstavaju ili otpisuju? Tako sam se osjećao i kojih desetak dana pred taj povijesni referendum kada sam s rajom marširao sarajevskim ulicama u kolonama očajnika, u posljednim pokušajima zaustavljanja rata. Poslije su mi neki nepoznati posprdno dobacivali – Đe si, mirotvorac! Nije teško pogoditi koji su to bili.


Ili, kada sam u kratkotrajnim prekidima granitaranja prvih mjeseci ljudskih patnji uspio nekako da se probijem do Sarajevske pivare da bih natočio kanister vode. Tada me za ruku povukao neki mršavi, nasmijani čovjek:


- Paja, za tebe ima i pive, a ne samo vode!


Kao da sam dobio na lutriji. Dok sam drhtavim rukama prihvatao posudu sa litrom, dvije tekućine, što je grehota bilo nazvati pivom, pitam nepoznatog čime sam to zaslužio.


- Ima tome godina i više, kada je bio onaj popis stanovništa. Kod tebe je bila moja kćerka. Skupljala podatke. Sva radosna, poslije mi je rekla da si izjavio da si bosanac, a ne...


Danas znam, pogrešna je tada bila moja radost. Tek nakon nekoliko kapljica bez ukusa shvatio sam da me je dobri čovjek, ne zamjeram mu, nesvjesno već bio klasificirao. Morao sam biti u grupi, u toru, bunio se, ne bunio. 


Možda je i on ostao na brisanom prostoru, kao i ja. Možda je bio iz sve malobrojnije grupe što nas krste kao OSTALIMA, iako se bosancima ili hercegovcima zovemo...


P.S. bosanac i hercegovac namjerno pišem malim slovima, jer smo u političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine manji i od malih slova.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 

 



Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još