Srpski glumac i reditelj, sin legendarnog Čkalje, nema dilemu

Čedomir Petrović: 'Osjećam tugu, sramotu, očajanje...Vlast Srbije mora priznati da je u Srebrenici počinjen genocid!'

Nedjeljni magazin19.01.20, 13:03h

Čedomir Petrović: 'Osjećam tugu, sramotu, očajanje...Vlast Srbije mora priznati da je u Srebrenici počinjen genocid!'
Čedomir Petrović, srpski glumac, reditelj, pisac i kolumnista - nema zadrške, dileme ni problem da kritičku misao pretoči u britku riječ

 

 

Izvor: Al Jazeera Balkans
Razgovarao: Bojan Oprijan 


Čedomir Petrović, srpski glumac, reditelj, pisac i kolumnista - nema zadrške, dileme ni problem da kritičku misao pretoči u britku riječ. Ličnim stavom, u istoimenom nadnaslovu bloga u jed(i)nom nezavisnom beogradskom dnevnom listu, skoro da nema teme, aktuelnih događaja koje svojim oštrim perom nije dotakao. Ugled, uvažavanje i poštovanje već je odavno stekao svojom profesionalnom i ličnom biografijom.


Čuvajući kritičku doslednost, Čedomir Petrović za Al Jezeeru Balkans govori o ratnim, poratnim kao i aktuelnim političkim dešavanjima na ovim prostorima, prije svega polazeći “od svog praga” - Srbije.


Mnogi iz Vaše branše o svemu što govorite i sami znaju, a ipak - ćute. Otkud taj jak poriv, uprkos napadima, da se Vaš glas čuje?


- Sve se to stvara od rođenja. Tada se postavljaju stubovi vašeg budućeg života. Moj otac (inače, legenda jugoslovenskog glumišta Miodrag Petrović Čkalja – prim. aut.) dosta je radio, a majka je cijeli život posvetila njemu i meni, našoj kući. Stanovali jedno vrijeme preko puta Radio Beograda i naš stan je bio uvijek pun glumaca, reditelja, pjevača, pisaca, muzičara. Zalutao bi i po neki slikar, na piće, pred zoru. Najviše što pamtim od svega, to je - smijeh. Davao se smijeh. I primao. Živjelo se za smijeh i od smijeha.


Moja baka po majci, Marija, bila je Mađarica. Suprug Božidar Mijatović, Srbin. Ubio ga je Hrvat. Mnogo kasnije udala se za Poljaka iz Varšave, Antona Gurskog. Bio je kuhar. Nana po ocu, došla je sa roditeljima iz Crne Gore, od Bogdanovića. Ima u meni crnogorske, mađarske, ali najviše srpske krvi, što mi u poslednjih mnogo godina baš i ne čini čast.


Lako je kritikovati tuđe. Možeš pisati i govoriti sve najgore o drugima. Još ćeš naići na sjajan prijem kod većine Srba, bićeš pravi junak - Srbenda. Al’, ne diraj u naše, sveto, najsvetije. Nismo mi zločinci. Ne bi mi ni mrava zgazili. Kakvo bombardovanje i ubijanje Sarajeva i ljudi? Kakva Srebrenica i genocid? Kakav Račak? Sve je to nama, mučenicima, namješteno.


Takvih koji tako misle i zbore sve je manje u Srbiji, ali je najveća šteta što tako govore i Vučić i Dodik. Kad oni budu “pritjerani uz duvar”, sve će se promijeniti, ali svi zločinci moraju biti kažnjeni i sve se mora pamtiti, da se nikad ne ponovi.


Poznato je da ste prije dve godine javno pozvali da Srbija prizna Kosovo. O očuvanju, odnosno uništavanju “srpskih svetinja” - što je često alibi u političkom potkusurivanju - konstatovali ste: “Tamo je sveta srpska zemlja. Biće i dalje naši manastiri, čuvaće ih bolje od nas”. Otkud takva misao, stav?


Stanovali smo, početkom pedesetih, na periferiji grada, u Profesorskoj koloniji. Preko puta, u jednoj kućici, u podrumu živjela su tri brata - Satki, Veap i Ramadan. Kao dječak, išao bih uveče kod njih na Bajram i Ramazan. Majka bi im poslala po meni narandže, a oni su meni nudili još uvijek tople baklave. Sjedio bih s njima prekrštenih nogu na zemlji, prekrivenoj šarenim ćilimom. Soba je bila mala i u njoj su spavali sva trojica. Bilo je toplo. Pucketalo je suvo drvo iz ognjišta. Da li su mi drvenu muštiklu, da povučem dim-dva neke krdže koju su zavijali i pušili. Osjećao sam se dobro i sigurno. Za Svetog Nikolu dolazili bi kod nas na slavu, krstili se pravoslavno. Služili žitom. 


Kada smo početkom šezdesetih počeli da odlazimo na godišnje odmore, ključeve smo ostavljali Satkiju. Zašto njemu? Zato što smo nekoliko puta ostavljali najbližim komšijama i uvijek bi po povratku primijetili da je sve ispregledano i ispreturano. Ormani, fioke... Satki je brisao prašinu, vjetrio stan, polivao i njegovao cvijeće. Ništa nije bilo taknuto, kao da nismo nigde ni odlazili.


U novovjekovnoj istoriji, dolazi do pojava čuvara manastira, koji su nazivani manastirske vojvode. U Metohiji i kosovskoj Drenici, tu su dužnost obavljali Albanci islamske vjeroispovesti. Čuvali su i Pećku patrijaršiju, manastire Devič i Dečane. Mnogi Albanci su poginuli čuvajuči srpske svetinje. Ginuli su, ali i ubijali svoju braću koja su željela da spale i unište srpske manastire i crkve. Ubijali su svoju braću da bi sačuvali nešto tuđe. Dali su besu.


Postojao je kult svetog kralja Stefana Dečanskog, koji je dugo je bio rasprostranjen i među Albancima islamske vjeroispovesti. O tome bi Srbija i mi, kao njen narod, mogli mnogo da naučimo.


Kao dječak, obišao sam s ocem i majkom manastir Gračanicu. A na jednom zidu, među freskama, bili su ispisani na zidu potpisi tadašnjeg kompletnog fudbalskog tima Crvene zvezde.


Svojim nedavnim blogom, zalažući se za pravo Crne Gore na samostalnu vjersku zajednicu, u žaru aktuelnih ostrašćenosti, mogli bi navući anatemu sa obje strane crkvene porte. Čemu taj sukob i šta bi se dogodilo da do samostalnosti dođe? U čemu je Vi vidite problem? 


- Ovo je borba između Đukanovića i Vučića. Borba dva koncepta vođenja države. Jedan, Đukanovićev, evropski, i Vučićev, prepun konflikata sa susjedima, na ivici ratova. U vremenima mira, on ne bi mogao opstati. Ovo je posljednja, od početka osuđena na propast šansa, da Vučić vrati Crnu Goru u sastav Srbije. U ovoj borbi, koja - kao i sve - ide preko naroda, nestaće i posljednji pogubni uticaj Putina i Rusije, na ovim dijelovima Balkana.


Voditi Crnu Goru, a biti napadan sa svih strana, nije nimalo lako. Hajde od neprijatelja i domaće fukare, to je vazda bilo, ali da te ruše braća, sadašnja srpska vlast i Srpska pravoslavna crkva, to je izdaja ravna svim onim, koje je Srbija činila i čini prema Crnoj Gori. Mnogo se uplićemo i zaplićemo u život Crne Gore i još uvijek ne možemo da prebolimo to što je otišla od nas i nikad se ne pitamo kako to da svi odoše, a mi ostadosmo sami.


Hoće Crna Gora da ima svoj jezik - neka ga ima. Hoće svoju samostalnu pravoslavnu versku zajednicu u Crnoj Gori - i to je njihovo pravo i ako ima božje pravde, dobiće je. I bilo bi pošteno reći, da nije bilo svih ovih godina Mila Đukanovića, da vodi Crnu Goru, mnogo toga ne bi imala, što danas ima i šta će imati ulaskom u EU.


Kad ste na jednoj bosanskoj TV prije nekoliko godina rekli da su Srbi u Srebrenici počinili genocid i izjavili saušešće zbog rušenja Vukovara, uz opasku da ne pripadate takvom narodu, na Vas su se doslovce obrušili srpski mediji. Zašto je za Vas takva distanca važna, kakvu poruku šaljete? 


Na ovo pitanje odgovorio bih rečenicama koje sam napisao prije godinu dana… Osjećam tugu, sramotu, poniženost, bijes, očajanje, nemoć, zbog onoga što se dogodilo tih nekoliko dana i noći u Srebrenici. Osuđujem i odričem se onih koji su učinili genocid nad nedužnim muslimanskim narodom. Onih koji su otvorili bezgraničnu ranu i probudili ili rodili mržnju prema srpskom narodu. Onih koji bi i danas da žive od ratova, pljačke, mržnje i krvi. Koliko će - i da li će ikada - sve ove strahote proći i da li će oni Srbi koji nisu krivi, moći jednog dana da pruže ruku i da im ruka bude prihvaćena od muslimanskog naroda?


Vjerujem da će doći to vrijeme. Ali, prije svega, moramo iskreno, jasno i glasno, da nas cijeli svijet čuje, priznati sve zločine pojedinih pripadnika srpskog naroda, nad onima s kojima smo nekada živjeli zajedno u jednoj zemlji. Moramo priznati da je počinjen genocid u Srebrenici. To prvo mora da učini vlast Srbije.


Nastavak razgovora čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 15

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još