Izvor: Azra

Razgovarala: Amela Keserović

Prošlomjesečnim koncertom u Torontu “Zabranjeno pušenje” je zaključilo prvu etapu svjetske turneje kojom slave 35 godina od izdavanja prvjenca “Das ist Valter”. Nakon Kanade, bend je održao i dva uspješna koncerta i na domaćem terenu; u Zagrebu i Splitu.

Koliko su autori i muzičari danas hrabri i buntovni, kakva je njihova publika, zašto im je “Jugoton” jedini htio objaviti prvi album i kako se desilo da mu baš Goran Bregović bude kum, sve su ovo teme o kojima smo razgovarali s frontmenom benda Sejom Sexonom. Nismo zaboravili ni zadržati se na identitetu, porodičnom nasilju, mladima.

– Publika u Kanadi su ljudi koji su u suštini iz istih onih razloga koje smo mi opisivali u svojim pjesmama, zapravo, i završili u Kanadi. Sve te priče o ratu, nekim našim životima, raji iz Saraj’va, nekom turbulentnom prostoru i vremenu, jesu, ustvari, pjesme koje oni duboko razumiju. To je publika koja ima jednu posebnu percepciju ovoga što radimo.

Zagreb i Split su dva grada pored Sarajeva za koja mislimo da smo im dugovali jubilarni koncert. Zagreb je bio naš prvi izdavač, tamo su bili ljudi koji su imali hajde da kažemo sluha i srca za nas da nam izdaju materijal. “Jugoton” je bio naš prvi izdavač, i danas smo sa Zagrebom povezani i kroz menadžment, produkciju i mnogo drugih načina, a s druge strane opet Split, grad Miljenka Smoje, grad TBF-a, ljudi koji su pronijeli glas o Splitu kao gradu u kojem se pravi dobar humor. Splitska publika je uvijek bila uz nas, razumjela ono što govorimo i radimo. Odlučili smo se za ta dva grada u Hrvatskoj da napravimo jubilej.

Kada nastupate u inozemstvu, Kanada je najsvježiji primjer, primijetite li nostalgiju kod naših ljudi, jesu li sretni na svojim novim adresama?

– Znate kako, svi ljudi su svjesni da samo jedno mjesto na svijetu se zove dom. Međutim, ovi ljudi su pobjegli iz svih naših ludila i konflikata u jednu zemlju koja jako pazi na to da se svako osjeća dobro, bude maksimalno zaštićen i osiguran u svakom smislu, od zdravstvene, socijalne i svake druge zaštite, gdje se rad pošteno plaća i što je najbitnije, medijski i javni prostori nisu zatrovani ksenofobijom, rasizmom, nacionalizmom i mržnjom. Uz sve to se mnogo lakše živi i odgajaju djeca. S druge strane, svi znaju jako dobro da je negdje drugdje mjesto i gdje su pravi prijatelji, one prave emocije… Svi oni mnogo vremena provode tu, ljeti dolaze i gledaju da ostanu što duže.

Album “Das ist Valter” nudili ste mnogim kućama, ali samo ga je “Jugoton” pristao objaviti bez cenzura, izmjena i čak ste ga prodali u većem tiražu nego što ste i pretpostavljali (blizu 100.000 primjeraka). Šta smatrate da je bio ključ što ga je u to vrijeme publika tako dobro prihvatila?

– Prvo, Sarajevo dugo nije imalo šta da ponudi. Od pojave “Bijelog dugmeta” Sarajevo na neku veću scenu nije izbacilo ništa bitno. Osamdesete, njihov početak, punk, new wave…, sve te muzike su prošle nekako mimo Sarajeva i neka politička klima u Sarajevu i medijima nije bila pogodna za izvođače kao što je “Azra” ili “Leibach”, tako da je sve, ustvari, nekako sažeto u naslovu “Das ist Valter”, kojim smo htjeli reći da se i u Sarajevu nešto dešava, da i Sarajevo ima šta da kaže i da ponudi. Dugo smo čekali na priliku. Četiri, pet godina smo proveli u tumaranju od urednika do urednika, te pokušavali naći nekoga ko će razumjeti naš radikalizam i biti svjestan da mi nećemo pristati na ono podvučeno žutom po tekstovima, da je naš jedini cilj da komuniciramo sa svijetom, onako kako smo željeli i da u tom smislu nismo bili spremni na kompromise. S “Jugotonom” je bio zadnji voz i lako je moglo biti da ne izdamo nikad.

Idu li izvođači sada od izdavača do izdavača ili je sve izgubilo neku svoju starinsku čar i romantiku kad je o objavi albuma riječ?

-Izdavači više nisu ni bitni toliko, sve to završi na internetu u roku od 24 sata. Tako da mi najradije pored izdavača u roku odmah izbacimo svoj CD na internet, stavimo ga na besplatni download, jer tako barem ljudi imaju kvalitetan snimak.

 
Kazali ste jedne prilike da je Goran Bregović bio kum albuma. Kako se to desilo?

– Na dijelu njegove opreme smo i radili svoj prvi album “Das Ist Walter”. Nismo to znali, Goran je jednog dana došao u studio i odnio magnetofon, jer postojao je rok koliko može biti u studiju. Od njega je posuđen magnetofon. Počeo je vaditi još neke kablove s namjerom da razmontira opremu. Plakali smo i molili ga da nam ostavi magnetofon, rekao je - momci ne brinite ništa, samo dan-dva da snimim jednu reklamu, pa ću vam ga vratiti. Stvarno se pojavio kako je i obećao, vratio magnetofon, tako da smo mogli da se proslavimo.

Čovjek kad je mlađi, onda je i glasniji, hrabriji pa u jednu ruku i bahatiji, koliko ste danas samokritičniji, možda više smireniji u odnosu na početak karijere, evo konkretno izlaska prvog albuma?

– Nikad ne možeš sačuvati taj šarm, razbarušenost i tu naivnost, jer kad-tad naučiš u ovom poslu i drugu sranu. Svako vrijeme nosi svoje minuse i pluseve, ne treba očekivati nikada da će bend na 11 ploči zvučati kao na prvoj.

 
I u ovom vremenu prilagođavanja ukusima publici “Zabranjeno pušenje” ipak fura svoj stil, svoje poruke, tekstove…, ali pričajmo realno, koliko tržište danas uopće dozvoljava umjetniku da pjeva ono što voli, da ne podilazi publici po svaku cijenu, trendovima i slično?

– Znate šta, vi i među doktorima i hirurzima imate ljude koji na svoj posao gledaju kao na umjetnost, kao na dobro koje čine ljudima, i ljude koji u njemu vide neku zaradu i mogućnost da komforno žive. Ono nešto što se zove narodna muzika i estrada, podrazumijeva, ustvari, taj finansijski benefit, da se živi lijepo, imaju lijepe vile, dobra auta, i da se nosi skupi nakit. U muziku je neko ušao da putuje, neko zbog cura, neko zbog droge, neko je ušao zbog umjetnosti, neko je ušao zbog para, u svakom poslu postoje različiti motivi, zašto ljudi u njih ulaze.

Kakvi Vas motivi, evo nakon skoro četiri decenije, vode?

– Mi smo uvijek htjeli da se dobro zabavljamo, da se na neki način rasteretimo bremena kojeg nosimo u sebi i nekih frustracija koje sve ljude ispunjavaju. Na muziku smo gledali kao na naš razgovor sa svijetom, način da preko pjesama olakšamo dušu, jer kad vičeš i izgalamiš se, nekako se bolje osjećaš. To je bio moj motiv, sasvim slučajno smo postali profesionalci u tome. Mislili smo da ćemo imati priliku da uradimo jednu, dvije ploče, održimo nešto malo koncerata, da ispričamo svoju priču i da će sve to, slavno ili neslavno završiti, ali eto, nije kome je dano, već kome je suđeno. Publika u krajnjoj liniji odlučuje o tome.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)