Bojan Bajić, javni zastupnik djece sa poteškoćama u razvoju

Niti su važni talentovani đaci, niti oni koji ne mogu dostići nivo 'tipične' djece: Zašto obrazovne vlasti u BiH ne razumiju inkluziju?

Hronika01.10.19, 11:43h

Niti su važni talentovani đaci, niti oni koji ne mogu dostići nivo 'tipične' djece: Zašto obrazovne vlasti u BiH ne razumiju inkluziju?
Ako se roditelji koji imaju ugroženu djecu samo žale i nadaju da će država nešto riješiti – u konceptu demokratije su i oni krivi... Zašto je tako i zbog čega obrazovni sistem u BiH, kao i obrazovne vlasti, ne razumiju šta znači inkluzija u praksi i primjeni, pojašnjava Bojan Bajić, javni zastupnik djece sa poteškoćama u razvoju

 

Izvor: Školegijum

Razgovarala: Rubina Čengić


Kakav je status Slavka iz Rudog i Emira iz Sarajeva na početku nove školske godine?


Slavku je vraćen status učenika, ali od njega je traženo da u dvije sedmice položi razredne ispite iz svih 15 predmeta iz kojih nije bio ocijenjen na kraju prvog razreda prije nekoliko godina, prije nego je izbačen iz škole, a Emir je krenuo u novi razred, ali je jedna od profesorica najavila da će vjerovatno opet ostati neocijenjen.

 
Možete li naše čitaoce malo podsjetiti o čemu se radi u ova dva slučaja na kojima ste radili, a u kojima su djeca bila izbačena iz škole zbog specifičnih medicinskih dijagnoza?


Slavku je bio fizički zabranjen ulazak u školu kada je trebao krenuti u drugi razred, a da mu prije toga nije dat nikakav dokument koji definiše njegov status. On je, naime, na kraju prvog razreda ostao neocijenjen jer su nastavnici smatrali da nema pravo da ide u školu. Slavko je inače redovno dolazio sedam ili osam mjeseci, ali ga profesori nisu ispitivali ni ocjenjivali, pa mu nisu mogli ni zaključiti ocjene, a onda mu nisu izdali ni svjedočanstvo... Zatim su mu, na početku drugog razreda, fizički zabranili ulazak u školsku zgradu, otjerali su ga, valjda misleći da se nakon ta dva-tri neugodna događaja neće vratiti. Slavko ima Aspergerov sindrom, jedan oblik autizma, i u školi nisu znali da se nose s njegovim netipičnim ponašanjem – ponekad je hodao po učionici, izlazio sa časa i vraćao se... To ponašanje je karakteristično za djecu sa Aspergerovim sindromom. Pošto nastavni program i obrazovna ustanova nisu prilagođene njegovim potrebama, dječakovo ponašanje ocijenili su kao bezobrazno jer neće da sjedi u učionici. Na bazi te ocjene su krenuli sa neprijateljskim ponašanjem prema njemu i, iako su ga upisali u školu, zaključili su da nema pravo da ide u školu i da ga ne trebaju ocjenjivati.

 
Na koga mislite kada kažete oni?


Uprava škole, direktor i pedagogica su iznijeli takav stav na nastavničkom vijeću, koje je podržalo njihovo mišljenje. Nakon toga su profesori proveli u djelo dogovor da ga ne ocjenjuju. To je tako teklo do pred kraj školske godine, kada su shvatili da možda ipak nisu u pravu, da nisu dobro protumačili zakon. Ali, pošto ga nisu ocjenjivali tokom cijele godine, shvatili su da mu ne mogu zaključiti ocjene i odlučili da je nabolje da nastave tako, da ga ostave neocijenjenog, da ne rješavaju problem. A kada se pojavio na početku naredne školske godine – odlučili su da je najbolje da ga otjeraju iz škole. No, Slavko je redovno dolazio, a oni su ga tjerali. Vjerovatno su mislili da će prestati dolaziti nakon što ga dva-tri puta otjeraju, ali on je, bez obzira na sve, svaki dan dolazio sa svojim drugarima, ispraćao ih na časove, vraćao se na veliki odmor... To je trajalo dvije godine, dok nismo napravili javnu kampanju u kojoj smo tražili da škola riješi njegov status.

 
A Emir?


Mali Emir nije bio izbačen, ali je pred kraj školske 2018/19. godine, na kraju petog razreda, bio na dobrom putu da se to desi zbog velikog broja neopravdanih izostanaka i jer je bio neocijenjen iz nekoliko predmeta. Naime, on ima epilepsiju i radi rizika od epileptičnih napada (ukoliko bi ga nasilno budili) specijalista je preporučio da ga ne būde, nego da čekaju da se prirodno probudi. Zato je često kasnio u školu na prvi ili prva dva časa (a njegov razred uvijek ide u prvu smjenu). Zbog tih izostanaka je ostao neocijenjen. Škola, kao i u Slavkovom slučaju, nije razumjela da je to njegov zdravstveno-funkcionalni status, nego su odlučili da izostanke tretiraju kao bezobrazluk; primijenili su disciplinski pravilnik i dali mu neopravdane časove od septembra 2018. godine sve do pred kraj školske godine. Neopravdani su se nakupili, trebalo je još mjesec dana da dođe u isti problem kao Slavko – da ostane neocijenjen i da ga izbace iz škole ili da ponavlja razred.

 

slavko-mrsevic-emir-dozo

 
Šta ste uočili radeći na ova dva slučaja?


Naše obrazovne institucije nisu otvorene za dvije vrste djece – onu sa poteškoćama u razvoju koja ne mogu dostići nivo tipične djece i za one posebno nadarene. Obrazovni sistem je još uvijek zasnovan na socijalističkom maniru uravnilovke u kom svi moraju biti isti. Sjetite se, prije rata su u stambenim zgradama svi imali isti luster, vozili isti auto, a djeca u školi nosila iste kecelje, i ako bi se neko izdvajao iz te istosti – bio bi osuđivan. Danas obrazovni sistem svu djecu gura u jednu brazdu u kojoj moraju biti ista, isto se ponašati i sve raditi na isti način. Generalno, sistem nije prilagođen inkluziji. Ostao je stari mentalitet, ne razumije se koncept inkluzije iako smo usvojili zakone koji nas obavezuju na inkluziju i zabranjuju diskriminaciju. Ovdje ljudi ne razumiju inkluziju u njenoj suštini, a to je da su obavezni obrazovnu instituciju koja ima program za tipičnu djecu prilagoditi djeci sa poteškoćama u razvoju koja ne mogu dostići zadati standard. Naime, ako neko ima fizičke poteškoće – ne može trčati sto metara ili ima autizam – mora se tolerisati specifično ponašanje! Taj koncept je definisan u zakonima i prema njemu se obrazovna institucija prilagođava specifičnom funkcionalnom statusu djeteta.


Kod nas problem neprilagođavanja ima više aspekata: nema znanja, nema svijesti, nema razumijevanja, nema želje, nedostaje entuzijazma i truda, nema novca... Dakle, ima sto razloga zbog kojih obrazovna institucija ostaje zatvorena za tu djecu, ali sve to ne isključuje obavezu primjene zakona o inkluziji u kojem se navodi da se sistem prilagođava! Problem je u tome što naši obrazovni ili prosvjetni radnici nisu vješti u tumačenju zakona i ne mogu da shvate da se, kada govorimo o inkluziji, sve prilagođava, svaka tačka iz propisa za tipičnu djecu.

 
Šta su rekli u školama kada ste ih posjetili?


Borili su se tvrdeći da oni po zakonu ne mogu uraditi ništa više. Rekli su da Emir mora donijeti opravdanje iz doma zdravlja svaki put kada zakasni, a ne mora, nego je neko pravilo trebalo prilagoditi na bazi inkluzije, ali oni to nisu htjeli. Kada smo poveli javnu kampanju za prilagođavanje i usklađivanje škole potrebama Emira – rekli su da smo ih mi natjerali da mu opravdaju časove i da se osjećaju kao žrtve javne kampanje koja je zavjera protiv njih. Kako su smatrali da su natjerani, opravdali su časove i za predmete iz kojih je Emir bio neocijenjen, organizovali su razredni ispit, ali opet po pravilima ili standardima za tipičnu djecu – sedmično po jedan predmet pred komisijom. Dječak je bio toliko opterećen da je noću buncao od straha i ludila kom je bio izložen, a oni su opet pokazali da nemaju svijest i da ne razumiju koncept inkluzije i prilagođavanja, koji podrazumijeva prilagođavanje i razrednog ispita.


U Rudom su Slavka vratili u školu i napravili raspored da polaže 15 predmeta za dvije sedmice, dva ispita dnevno, i to pred komisijom od troje ljudi. Oni dijete sa Aspergerovim sindromom dovode pred ljude koji djeluju kao sudsko vijeće Haškog tribunala. Kada smo im rekli da moraju prilagoditi i razredni ispit, pozvali su se na zakon i pravilnik u kom piše tako i tako... Ne razumiju da se svaka odredba zakona prilagođava onako kako djetetu odgovara. No, iz ova dva slučaja smo shvatili da mi možemo praviti javne kampanje koje su zapravo hrvanje, u kom imate prioritet – kod Emira pravdanje časova i ocjena, a kod Slavka povratak u status učenika... Mi se kao hrvamo, završimo borbu i pobijedimo, ali sistem nastavlja po starom!

 
Ako sam dobro razumjela, škole se pozivaju na pravilnike koje su im pisala ministarstva?


U Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH piše da je inkluzija obavezna i da podrazumijeva prilagođavanje obrazovnog procesa funkcionalnom statusu djeteta i njegovim ograničenjima ili mogućnostima. Za provedbu tog zakona, koji je generalan i napisan danas za buduće situacije, valja napraviti pravilnik kojim provodimo zakon, a oni u tom pravilniku opet obuhvate samo tipične situacije. Recimo, u zakonu piše da dijete, ako izostane sa nastave ne svojom krivicom, ima pravo da mu se organizuje razredni ispit ili nešto slično. Ali ne piše šta su opravdani razlozi, a to može biti odlazak kod doktora kada je bolesno ili neke aktivnosti nadarenog djeteta koje možda ima koncert ili utakmicu na drugom kontinentu. Onda oni u pravilnik stave da pravdanje vrši roditelj za, mislim, do tri dana, a za više od toga samo u obzir dolazi ljekarsko opravdanje. To jeste najčešća situacija i tada zaista doktor daje opravdanje, što je uredu, da ne bi neko zloupotrebljavao tu mogućnost.


Međutim, nisu predvidjeli situaciju da će nekom djetetu specijalista reći da zbog dijagnoze koju ima ne smije biti vještački probuđeno, nego mora čekati prirodno buđenje. Škola bi trebala ili mogla, ako već postoji nalaz specijaliste, odrediti da se časovi pravdaju na povjerenje roditelja, a oni su tražili da dijete za svaki dan donese opravdanje doktora, što su u domu zdravlja odbili jer nemaju na osnovu čega – nema smisla da svaki dan pregledaju dijete, šta bi u tim pregledima utvrđivali? Pokazalo se da su pravilnici najčešće ili u sukobu sa zakonom ili sužavaju zakon.

 

bojan-bajic-porodica-dozo


Preporuka svim roditeljima je da sami čitaju pravilnike, a pošto u njima piše i na koji zakon se pozivaju, i zakone. Vidjet će da u pravilniku piše da moraju donijeti opravdanje, a u zakonu se nigdje ne spominje nikakvo opravdanje, ni od doktora ni od policije. Škola to tako napravi jer im je lakše, pa se kasnije pravdaju pravilnikom koji se može mijenjati i prilagođavati, odnosno usklađivati sa potrebama. U školama direktori i direktorice, pedagozi i razrednice znaju da rade to što rade, ali ne moraju biti dovoljno vični tumačenju zakona. Može biti da je direktor profesor geografije ili bibliotekar, da je razrednica profesorica tjelesnog ili vjeroučiteljica, i normalno je da nešto oko zakona ne znaju, ali imate fenomen da oni toliki otpor pružaju bilo kakvoj prilagodbi i usklađivanju, tvrdeći da je nešto protiv zakona ili protiv pravilnika... Tu problem počinje, a ne bi ga bilo kada bi bili otvoreni za saradnju i spremni da razmisle.

Kod nas nije problem stručno znanje. Imamo veliki broj organizacija koje rade s djecom s poteškoćama. Može se posmatrati svako pojedinačno dijete i reći šta je za koje dijete sa određenom dijagnozom najbolje i koja prilagodba je potrebna, jer neko uči tonski – odgovara pismeno, neko, pak, uči vizuelno i odgovara riječima... Nije problem naći kadar koji će to utvrditi, ali je problem natjerati administraciju da sve operacije prilagodi potrebama djeteta.


Recimo, Emirov razred bi mogao počinjati s nastavom od deset sati ili ići u drugu smjenu ili, ako to nije moguće iz opravdanih razloga, mogu samo promijeniti raspored, da nije uvijek recimo jezik prvi čas – mislim da se upravo to desilo Emiru, da mu je jezik gotovo uvijek bio prvi čas i zbog toga je ostao neocijenjen.

 

Koliko su mediji pomogli u kampanjama za ova dva slučaja?


Pomogli su, ali neke sam htio tužiti! Na prvi pogled je značajno i korisno da mediji izvještavaju o tim slučajevima, da više ljudi zna za njih i da prate slučaj, ali u određenom trenutku je, posebno u Slavkovom slučaju koji je dugo trajao, ponašanje medija postalo problematično. Naime, nastojeći da zadovolji standard da ima dvije strane, novinar dođe u školu i da mikrofon roditeljima, a potom direktoru škole, koji onda na televiziji počinje da vodi kampanju protiv djeteta, da govori da je ovakav i onakav, da citira dijagnoze, da tvrdi da nije dobio njegovo ljekarsko uvjerenje, da su ga roditelji prevarili... Onda taj medij sa nacionalnom frekvencijom, koji se gleda u cijeloj državi, pusti na dnevniku izjavu direktora, koji je do tada samo po lokalnim kafanama pričao svoje priče. Uredu je da on to čak i kaže, ali imate zapisnik sa suda u kom je komisija utvrdila da su roditelji donijeli nalaze, a direktor rekao da ih bace. Novinari bi mogli, kada bi htjeli, jednu po jednu direktorovu rečenicu provjeriti u sudskim zapisnicima, mogli bi da ne budu samo držači mikrofona, pa da, kada on kaže da nije dobio nalaz, pitaju kako je onda na sudu dokazano da je donesen. A ovako se dešavalo da u deset iteracija, svaki put kada se desi nešto novo – dođe Dubioza Kolektiv ili bude neko ročište na sudu – novinari daju mikrofon direktoru i on svaki put kaže da roditelj nije donio dokument i onda, kako vrijeme potiče i sve više medija ga pušta da govori kako je prevaren, javnost, koja prati to paušalno izvještavanje, postaje i sama paušalna i počinje s komentarima poput: vidiš ti to oko nalaza, pa ovo, pa ono... Nedostaje i razumijevanja i znanja i odgovornosti.

 

Javlja vam se sve više roditelja, kako onih čija djeca idu u školu tako i onih čija djeca tek trebaju krenuti. Šta to govori, na koju to akciju poziva i ko bi trebao da je pokrene?


Pa, mi smo naučili da kažemo da bi nešto trebala država ili ministri, ali to tako ne funkcioniše. Ugrožena kategorija mora stvar preuzeti u svoje ruke. Roditelji koji imaju problem i oni koji se boje da bi, kada im dijete krene u školu, mogli imati problem, moraju sami da se organizuju. Ako se nadaju da će država nešto riješiti i pritom se samo žale – u konceptu demokratije su oni sami krivi. Demokratija je sistem mogućnosti, i ako ste roditelj i imate ugroženu djecu – trebate da se okupite i iskoristite njene mogućnosti, pa natjerate ministarstva i sve druge da rade kako treba, jer vi znate kako treba raditi sa vašom djecom.

 
Za 5. oktobar, Dan učitelja, zakazali ste okrugli sto na ovu temu?


Prvo smo shvatili da ljudi u obrazovnim institucijama smatraju da su prevareni našim kampanjama, da su oni sasvim u pravu i da izmišljaju teorije zavjere u kojima je neko ministra natjerao da ih kritikuje. Vidjeli smo i da, i nakon kampanja i prvih pobjeda, sistem ostaje isti – neprilagođen i neusklađen. Zbog toga smo odlučili da se kampanja za ova dva dječaka ne može zaustaviti.

 
Šta se sada dešava sa tim dječacima?


Za Emira je jedna nastavnica već rekla da ga neće ocijeniti jer ima mnogo jutarnjih izostanaka, što je opet loš signal, a Slavko je imao zakazan razredni ispit u augustu, tj. 12 ispita za sedam dana pred komisijom. Odlučili smo da se Slavko ne smije pojaviti na tim ispitima jer ništa nije pripremljeno i prilagođeno, pa je to polaganje nemoguća misija, i da postoji rizik da se njegovo zdravstveno stanje pogorša usljed stresa. Dakle, oni i dalje ne razumiju svoje obaveze u ovom slučaju. Zbog toga smo odlučili da nastavljamo kampanju.

Kako ima još roditelja, odlučili smo da to sada bude okrugli sto, da pozovemo i druge, da predstavimo iskustva i da vidimo koliko ljudi će doći, koliko problema imamo i šta su ključne prepreke da se stanje popravi, šta bi se moglo zajednički raditi. Za sada škole izbjegavaju da preuzmu odgovornost i sve prebacuju na ministarstva. Misle da ministar mora biti uključen u rješavanje svakog pojedinačnog slučaja. U Emirovoj školi kažu da moraju raditi onako kako ministar kaže, ali ne moraju, jer u zakonu piše šta su nadležnosti ministarstva, a šta direktora, pa piše da škola ili direktor škole donose pravila za pravdanja časova. Stoga je direktor odgovoran ako djetetu ne pravdaju časove.

 
Dalo bi se zaključiti da menadžmenti škola previše kruto tumače zakone i posmatraju svoje obaveze?


Da, i izbjegavaju da preuzmu odgovornost pozivajući se na ministarstva. Hoće da budu direktori i imaju beneficije, ali neće da preuzmu obaveze. Oni zapravo moraju razumjeti da smo ih mi u Emirovom slučaju spasili, jer da nije bilo naše kampanje i da je dijete ostalo neocijenjeno – ne bi prešlo u viši razred i time bi nanijeli štetu trećem licu, a nanošenje štete trećem licu je ili nesavjestan rad u službi direktora, pedagoga ili profesora, ili diskriminacija. To znači da bi oni, da mi nismo poveli kampanju, dobili krivične prijave, što se desilo u Slavkovom slučaju.

 
Kako je došlo do krivične prijave u Slavkovom slučaju?


Porodica je napravila sastanak za inkluziju. Tamo je bio i šef policije i on je iz rasprave zaključio da je to što su uradili u školi krivično djelo. Podnio je izvještaj tužiocu, tužilac potvrdio optužnicu i sada je deset ljudi iz škole u krivičnom postupku, pod rizikom da dobiju presudu za krivično djelo – nesavjestan rad u službi, čime trajno gube pravo da rade u obrazovanju. To znači da situacija nije nimalo naivna. U suđenju za krivično djelo je utvrđeno da je ljekarski nalaz uredno dat u školu. U toku je i građanska parnica za povredu prava i naknadu štete. Slavkovi roditelji su već dobili prvostepenu presudu i sada čekaju drugostepenu. Bez obzira na to šta prvo bude gotovo – doći ćemo do toga da su škola i ministarstvo krivi za povredu prava i diskriminaciju nad Slavkom. U Sarajevu bi trebali biti sretni jer smo ih mi spasili – na vrijeme smo reagovali, prije kraja školske godine. U Emirovom slučaju nije nastupila posljedica povrede prava i on je prešao u novi razred.

 
Znači, Slavko još nije krenuo u viši razred?


Slavko je izgubio cijelu generaciju i sada, ne svojom krivicom, treba da polaže prvi razred, ali je taj razredni ispit propušten jer je bio neprilagođen.
 

 

Kampanja za Slavka i Emira ne može stati!

Okrugli sto na temu Iskustva inkluzije u obrazovnim institucijama u BiH je u subotu, 5. oktobra, u Hotelu Holiday (sala Vrbas) u Sarajevu, od 11 do 15 sati.
Zainteresovani se mogu javiti na e-mail: [email protected] ili brojeve telefona: 065/545-243 i 061/143-510.
Učesnici panela su Nenad Mršević (otac Slavka Mrševića) i Dženana Rustempašić (tetka Emira Đoze), a moderator je Bojan Bajić (javni zastupnik Slavka i Emira).

Šta očekujete od okruglog stola?


Voljeli bismo da vidimo ko će sve doći i da li možemo formirati neku grupu koja bi na bazi te energije dogovarala mjere koje treba poduzeti. Senzibilizacija javnosti nije dovoljna ako nemamo organizovanu društvenu snagu koja gura proces u obrazovnom sistemu. Tek s tom grupom će sve ovo imati smisla. Dakle, glavni cilj nam je da okupimo neku energiju, roditelje i aktiviste, i tek na bazi toga možemo praviti ozbiljnu akciju prema institucijama.
 

Pitanje je lično, ali – zašto vi ovo radite?


Već više od 25 godina radim razne stvari, podržavam mnoge projekte i ljudi me često zovu da pitaju znam li nešto ili mogu li pomoći. Pošto sam velika pričalica – volim da srećem ljude, pa odem na kafu, popričam s njima i pokušam da pomognem, onda mi bude žao da ih ostavim na cjedilu ako im mogu pomoći. Nikada se ne umorim od toga, a vidim da moje obaveze ne trpe. Ne znam još kako to radi, ali radi, i dok je tako – pomagat ću koliko god mogu.

 

(Školegijum/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 7

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još