Anur Hadžiomerspahić, umjetnik koji ne izlaže mnogo... Ali kada je na sceni, njegovi radovi uzrokuju snažnu reakciju – izazivaju subliminalnu provokaciju i šok

Piše: Asja MANDIĆ

Anur Hadžiomerspahić je umjetnik snažnog senzibiliteta koji ne samo da se intenzivno bavi promišljanjem, analizom i kritičkim preispitivanjem društvenih, ekonomskih i političkih uvjeta, uzroka i posljedica, nego i umjetnik koji prikazuje, upućuje i upozorava nas na anomalije i opasnosti savremenog načina života. Njegova umjetnost je eksplicitno angažirana, suočena sa političkim i etičkim zahtjevima, i u duhu izražajnog sredstva kojim se koristi — plakat — ima propagandno-edukativni cilj.

Za razliku od mnogih, Anur je umjetnik koji ne izlaže mnogo, ne zasipa nas radovima ukoliko osjeća da nema značajnijih pomaka u svom umjetničkom djelovanju. Nije zainteresiran da povećava broj učešća na izložbama i pojavljuje se samo ukoliko je potpuno siguran da se u njegovom opusu razvilo nešto novo, intrigantno, vrijedno izlagačkog i društvenog angažmana. Ne viđamo ga često na umjetničkoj sceni, ali kada je prisutan, njegovi radovi uzrokuju snažnu reakciju – izazivaju subliminalnu provokaciju i šok.

Radove izrađuje tehnički savršeno i u njima se osjeti spoj sofisticiranoga grafičkog dizajna i originalnog koncepta. U tom umjetničkom izrazu nema lutanja, oscilacija – od početka do kraja on tačno zna kojim stilom i jezikom se služi. Od prvih inicijativa Anur isključivo koristi plakat, kao vitalni medij komunikacije, ali i kao značajnu umjetničku formu, direktnu, čitljivu i dostupnu svima. Međutim, privlačnost njegovih plakata ne očituje se ni u jakim bojama, ni u predizajniranim formama, nego u jednostavnom izrazu – najčešće crno-bijelom, vješto kolažiranom ili kompjuterski obrađenom i manipuliranom fotoprikazu i jednostavnoj poruci sažetoj u jednoj ili dvije riječi. 

Umjetnički plakat Anura Hadžiomerspahića ocrtava upotreba estetike karakteristične za visokoprofesionalnu modnu reklamnu fotografiju – simulacija vještačke realnosti i vrijednosti masovne kulture. Upotrebom fotografije uz tehnike montaže i digitalne obrade, odnosno manipulacijom fotografske slike sa tekstom, Anur gradi jedan višeslojan značenjski odnos. Riječ postaje dio kompozicione strukture slikovnog polja, a kao ravnopravan učesnik u procesu intertekstualno-slikovne razmjene i simultanim korištenjem riječi i slike autor se vješto kreće od načina izražavanja masovne kulture do postkonceptualističkih jezičkih igara.  

Plakat je umjetnički medij u kojem je Anur još kao srednjoškolac našao svoj način ekspresije kroz koji može govoriti o sebi, svijetu, umjetnosti, seksualnosti, konvencijama ponašanja, društvu, politici. Već tokom studija na Likovnoj akademiji Brera i Evropskom institutu za dizajn u Milanu, 1996. godine u auli Evropskog instituta za dizajn prvi put predstavlja svoj angažirani umjetnički koncept – “Human Condition”.  

“Human condition” kao predmet istraživanja raznih disciplina od filozofije, sociologije, antropologije, biologije, psihologije do umjetnosti odnosi se na analizu ljudske prirode, stanja, bivstvovanja u kompleksnosti i kontradiktornosti savremenog života. Jedan od načina da se razumije ljudsko stanje (“human condition”) je da se priroda čovjeka posmatra kao arena konfliktnih ljudskih osjećanja ljubavi, nesebičnosti, potrebe za saradnjom i, sa druge strane, takmičarskog duha, agresivnosti i samoživosti.  Ljudska bića u raskolu sa samim sobom istovremeno su sposobna za veliku ljubav i senzitivnost, ali isto tako i za mržnju, rat, konflikt.  

“Human Condition” u opusu Anura Hadžiomerspahića odnosi se na stanje njegovog života i rada obilježeno izbjeglištvom, mijenjanjem životnih sredina i permanentnom borbom za egzistenciju. Može se reći da je “Human Condition” i njegova psihološko-autobiografska naracija, koja polazi od analize i prikazivanja vlastitog stanja u okolini i u okolnostima u kojima se našao do detektovanja pojava koje su vezane za širi društveni, kulturološki i politički kontekst. Umjetnost, odnosno plakat kao umjetnička forma, za Anura je bio jedini način da zapiše, zabilježi, sačuva ono što osjeća, što želi izraziti.  U izjavi objavljenoj u katalogu Venecijanskog bijenala, umjetnik kaže: “Human Condition je nastao od fragmenata mog života. To je dnevnik u kome umjesto riječi koristim vizuelni vokabular...Human condition je nastao iz moje vlastite potrebe da izbacim nagomilano nezadovoljstvo i da materijaliziram i umanjim svoj unutarnji bol.”    

Anurov “Human Condition”, koji je nastao u periodu od 1993. do 1997. godine, kada je Bosna i Hercegovina bila izložena masivnim političkim manipulacijama, destrukciji, razaranju, genocidu i urbicidu, odražava mračnu stranu ljudskog stanja, antropocentričnog destruktivizma, potrebe za dominacijom i manipulacijom. U radovima iz ovog perioda osjeti se tjeskoba, bol i razočarenje u prirodu čovjeka koji je u stanju da mrzi, ubija, ratuje. 

Upravo u ovim godinama nastao je Human Condition-Made in Bosnia, kojim se, u selekciji Haralda Szeemanna, Anur predstavio na 49. venecijanskom bijenalu. Human Condition je ironična reakcija na ljudsko stanje vandalizma, destrukcije, agresivnosti, na manipulaciju svjetskih centara moći, kao i na vrijednosti ljudskog života.  Njegovi često ekcentrično morbidni i šokantni plakati kao što su “Peace Brothers”, “Buy Five Get One Free”, “With God on Our Side” zastupaju kritičku, ciničnu i subverzivnu angažiranost i zasnovani su na preispitivanju historijskih, političkih, ideoloških, ekonomskih sistema moći. 

Kao angažirani umjetnik on preuzima odgovornost da ukaže, da dâ do znanja da Bosna i Hercegovina postoji na globalnoj karti događanja i da se u toj zemlji dešava nešto što treba da se zna i što se mora zaustaviti.  Anur je jedan od umjetnika koji je u stanju da u etičke svrhe kapitalizira svoju poziciju kao image-maker društva iz kojeg potiče i to uz vješto korištenje širokog spektra tehničkih i konceptualnih mogućnosti. 

Nakon završetka rata, Anur odlučuje da njegov “Human Condition” sada treba imati novi cilj - da, dok još nije kasno, upozorava na opasnosti koje nosi globalni kapital Zapada. Nakon provedenih pet godina u Milanu, centru ekonomske moći, gdje globalizacija ulazi u sve sfere ljudskog života, a kultura postaje dio ekonomskog sistema marketinških korporacija, Anur osjeća da se mora angažirati.  I sam je bio svjedok činjenice da globalnom pojavom informacijskog društva kulturna politika postaje dio marketinških strategija velikih korporacija, a umjetnost rascijepljena između različitih institucionalnih, kritičkih, medijskih i tržišnih zahtjeva. On upućuje na opasnost globalizacije vrlo eksplicitnim porukama.  Plakat “One Way Ticket” upozorava nas na put bez povratka u koji vodi novčanica kao jedan od osnovnih simbola globalizacije ekonomije, društva i kulture.  Sada se plakat, kao reklamni medij ili “umjetnost ulice”, upotrebljava u potpuno drugačije, moralnije svrhe. Velikim formatom, jednostavnom, jakom, eksplicitnom porukom, Anurov cilj je povećati vidljivost, razbuditi svijest, provocirati.

Njegovi radovi govore o negativnom utjecaju globalnoga kapitala, koji dovodi do manipulacije tržišne ekonomije, potrošačkog društva i njegovih poremećenih sistema vrijednosti, ekonomsko-političke propagande medija, alijenacije, odnosno sve veće otuđenosti, koja ulazi u sve sfere ljudskog života.  Rezultat je da su iskreni društveni, ljudski odnosi, pokoreni terorom potrošačkog društva  i kapitalizma.  Polako nestaju neke relevantne ljudske osobine saosjećanja, pripadnosti, sporazumijevanja i počinje dominirati ljudsko stanje konkurencije, agresivnosti, samoživosti.  

Kroz plakat Anur radi na vizualizaciji potrošačkog profila kao društvenog identiteta i prestiža, na čemu insistira Zapad, i koristi sve one simbole potrošačkog društva kojima smo okruženi sa ciljem da ukaže na predmetni fetišizam potrošačke masovne kulture. Umjetnik time oštro reagira na potrošačku mašineriju Zapada. Interesantno je da je za ovaj angažman izabrao plakat, koji se upravo koristi radi širenja tržišta, u ekonomske i političke namjere - medij potrošačke manipulacije.  Veoma jasnim porukama reagira na potrošački etos, provocira posmatrača na prisustvo i učešće, prepoznavanje i razumijevanje opasnosti koje prijete: ljudi postaju poput robe (poput proizvoda kao što su brojleri), vještački izmanipulirani da bi pratili zahtjeve tržišta; konzumizam je zamka; otuđenje je bolest savremenog društva; biznis nas vodi na samoubistvo; robovi smo međusobnog takmičenja; sebičnost i otuđenje koje diktira konzumizam vodi monoseksualizmu, gubitku prave ljubavi i svega onoga što se smatra ljudskim. Njegovi radovi imaju poetičku, skeptičku i nihilističku funkciju.            

Kroz “Human Condition” Anur ostavlja svoj vlastiti trag bivstvovanja i angažmana i njegovi plakati postaju mape koje nas vode kroz dramu ljudskog bića rastrganog zahtjevima i izazovima savremenog života. Iako nam se obraća naizgled jednostavnim, gotovo banalnim jezikom, postoji mnogo slojeva analize Anurovih kodova prikazivanja. Mada je njegov jezik blizak zapadnjačkom receptoru/posmatraču, jer koristi estetiku reklamne fotografije i čist, jasan, jednostavan minimalistički izraz, čitljiv, razumljiv i dostupan, on se ipak izdvaja iz dominantnih tokova zapadnoevropske kulture i suprotstavlja se u egzistencijalnom, vrijednosnom, estetskom i ideološkom smislu.