Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Potrebno je znati da je oblast današnje Bosne i Hercegovine oduvijek, od prahistorije, imala izlaz na more. Danas je Neum jedina preostala općina u Bosni i Hercegovini koja je smještena na obali Jadranskog mora. Osnovni problem turističkog sektora u Neumu je neobjašnjiva saobraćajna izoliranost sa morske strane i od bosanskohercegovačkog zaleđa, kratka sezona i dosadašnja isključiva orijentacija na tzv. ponudu “sunce, more, plaža”. Problem bitno usložnjava namjera susjedne R Hrvatske da gradi neadekvatan most za Pelješac.

Dužina morske obale je 24,2 km ali je u turističkoj funkciji oko 9 km obale. Podmorsko dno je ravno, što se kaže „kao tepsija“, a prosječna dubina u zalivu je 22,6 m dubine. Uz obalu Kleka (poluotok) nalaze se dva manja otoka (školja) Mali i Veliki. Veliki školj (7,6 dunuma) udaljen od obale 175 m se vodi u katastru općine Neum kao pašnjak, a Mali (820 m²) je u kategoriji kamenjara. Veliki školj je u vlasništvu Božice, Josipa i Tihomira Putice iz Neuma. Oba ova školja svojata susjedna R Hrvatska jer bi time Bosna i Hercegovina izgubila teritorijalne i unutrašnje vode sa jugoistočne strane, u kanalu Malog Stona.

Klima je tipično mediteranska sa veoma mnogo sunčanih dana u godini i blagim zimama. Općina raspolaže sa preko 4ooo kreveta u hotelima i preko 6ooo ležaja u privatnim sobama i apartmanima i jedna je od najvećih turističkih stacionarnih destinacija (destinacija koja zadržava goste više od pet dana) u Bosni i Hercegovini.

Ispod brda Žrnovo kod Vranjeva Sela, dva kilometra od Neuma prema Stocu je nekropola sa 145 stećaka od kojih je 15 ukrašeno. Motivi su lov na jelene i košute, borba sa medvjedom, kolo, konji i jahač sa sokolom, žena i konjanik. Dva stećka su sa natpisima. Jedan natpis je poslije 1349, a drugi natpis je iz 1363. godine, što potvrđuje uticaj i prisustvo uprave srednjovjekovne bosanske države.

Glavni pravci budućeg ekoturističkog razvoja Neuma koja smo prije par godina razmatrali na radionicama u sklopu strategije promocije Via Dinarica su: Razvoj ekoturističkih aktivnosti na vodi i zaleđu Neuma (sea safari, ronilači sportovi, hodački i biciklistički itinereri; nekadašnji Mediteranetum u Neumu i razvoj gastronomske ponude; nacionalni spomenik Hutovski grad – Hadžibegov grad; stara trasa uskotračne pruge i ponuda ruralnog turizma u zaleđu Neuma; razvoj kongresnog i ekoturizma u smislu produženja turističke sezone, izgradnja ceste Stolac – Neum i najveći razvojni resurs budući pomorski koridor do otvorenog mora koji je ratnim Pomorskim zakonikom (1994.) uzurpirala R Hrvatska.

Povijest Dubrovačke Republike i Dubrovačkog primorja je direktno vezana za srednjovijekovnu državu Bosnu, a nakon njene propasti za Osmansko carstvo, odnosno za Bosanski pašaluk ili Bosanski ejalet u kojem je staro bosansko plemstvo nastavilo vladati zemljom. Ovaj put kao spahije, što je bila jedinstvena specifičnost u čitavom Osmanskom carstvu. Sjajni odnosi Dubrovačke Republike, do njene propasti početkom XIX stoljeća, sa bosanskim zaleđem su Dubrovniku omogućili tadašnji nevjerovatan privredni razvoj i bogatstvo u svjetskim razmjerama. Dvomilenijske privredne, društvene, jezičke (bosanska ikavica) i druge civilizacijske veze, vuku korijen od rimske Dalmacije do današnjih sjajnih odnosa sa Hrvatskim primorjem, posebno sa županijama Dubrovačko-neretvanskom i Splitsko-dalmatinskom.  Bijele zastave sa grbom na brodovima Dubrovačke Republike i bijele zastave sa ljiljanima, srednjovjekovne države Bosne, su vladale tadašnjom Dalmacijom i Dubrovačkim primorjem.

Inače, Pelješac, Ston i Prevlaka su u srednjem vijeku za Dubrovčane bili izuzetno važne prometne tačke na koje je Bosna “od starina” imala pravo. Stoga su Dubrovčani 15. februara 1333. godine, u gradu Srebreniku (iznad današnje Tuzle) sa banom Stjepanom II Kotromanićem sklopili kupoprodajni ugovor na 500 perpera (dukata) godišnje, koje će Dubrovčani plaćati na dan sv. Vlaha (03. februar/veljača) do svršetka svijeta uz još pride da se općina dubrovačka obavezuje da ako gospodin ban, njegovi sinovi ili nasljednici do svršetka svijeta mogu stanovati u zidanoj palači (u Dubrovniku), dokle god treba, bez ikakve najamnine. I još se općina Dubrovnik obavezuje da ne prima na Prevlaku, Ston i u Rat (Pelješac) i u one otoke, koje smo uzeli od gospodina bana njegova vlastelina koji mu bude nevjeran i njegovim sinovima i nasljednicima do svršetka svijeta. Vidi kolumne arhiva: Ko je Bosni i Hercegovini poklonio Neum i šta su Dubrovčani obećali kada smo im dali Pelješac i Ston.

Pola stoljeća kasnije bosanski kralj Tvrtko I (1338. Srebrenik – 1391. Bobovac) vlada kao kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalmacije i Primorja. Bosanski kralj gradi Novi (današnji Herceg Novi) sa izvrsnom lukom sa lučkim sadržajima i trgom soli. Ujedno bosanski kralj uz njegovo postojeće brodogradilište u Kotoru gradi i novo brodogradilište Brštanik (1383.) na Neretvi  kod Opuzena (današnja R Hrvatska).

“Za kontrolu Jadranske obale od rijeke Zrmanje iznad Zadra do Kotora (bez Dubrovnika), te najvećeg dijela dalmatinskih otoka bosanskom kralju je trebala jaka trgovačka flota. Uz trgovačku, kralj Tvrtko I oprema i ratnu flotu čiji dio kupuje u Veneciji, a za admirala postavlja iskusnog Mlečanina Nikolu Baseja. U to vrijeme Bosna je bila pomorska sila na Jadranu” – (Dr. Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo, 1995.).

Dubrovačka Republika uredno plaća 500 dukata godišnje (na dan sv. Vlaha), do propasti bosanskog kraljevstva, a nakon toga do svoje vlastite propasti, gotovo izvjesno novom gospodaru, Osmanskom carstvu, koje bi se teško odreklo takvog prihoda. Bilo kako bilo to može biti zanimljiva tema budućim istraživačima.

Hrvatski povjesničar, pisac i političar Ivo Banac napominje da bosanski identitet nikada u povijesti svoje izgradnje nije bio drugačiji od hrvatskog ili srpskog identiteta.

“Čak je u Otomanskom carstvu Bosna bila mnogo realnija nego recimo Srbija ili Bugarska jer je ejalet Bosna postojao. Imao je upravo takvo ime. Ništa slično ne postoji u Srbiji ili Bugarskoj. Takođe što se tiče granica današnje Bosne i Hercegovine uvijek se postavlja jedno naivno pitanje: zašto Hrvatska izgleda kao kifla? Naime, pretpostavlja se da je nešto izvučeno iz Hrvatske, a zapravo se dogodilo upravo suprotno. Hrvatska je u 16. stoljeću bila “reliquiae reliquiarum” (ostaci ostataka). Ona postoji kao vrlo tanak prostor od Drave do jadrana, zapravo od Zrinskih posjeda u Čakovcu, pa do Bakra, a ono što je kasnije ušlo u Hrvatsku koju danas znamo, posljedica je rekonkvista (ponovno osvajanje), s habsburške i mletačke strane tijekom otomanskih ratova u 17. I 18. stoljeću, tako da su se habsburška država, odnosno njeni hrvatski posjedi, te mletačka država, odnosno njeni dalmatinski posjedi, širili na račun Otomanskog carstva i zauzeli ovaj današnji teritorij” – (A. Zulfikarpašić, V. Gotovac, M. Tripalo i I. Banac, Okovana Bosna – razgovor, Bošnjački institut Cirih, 1995.).

U vrijeme osmanske uprave bosansko plemstvo vlada i dalje Dalmacijom, Likom i Slavonijom sve do Karlovačkog mira (1699.) kada područje Neuma i Sutorine ostaju u posjedu Osmanlija. Tako je bilo i u vremenu Austro-Ugarske Monarhije (1878-1918.) koja nažalost nije stigla da izvrši planiranu studiozno pripremanu agrarnu reformu, što je veoma važno napomenuti.

Agrarnu reformu i kolonizaciju zato odmah sprovodi kraljevina Jugoslavija (1919.) koja u svojoj biti (cijeni m², neisplaćenom otkupu i praksi) u Bosni i Hercegovini nije bila agrarna reforma protiv feudalne gospode, nego naprosto protiv svakog muslimanskog posjedovanja zemlje. U to vrijeme se odigrava i egzodus muslimanskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine koji je veliki pjesnik Aleksa Šantić opjevao u velikom epu Ostajte ovde. Nova vlast protjeruje i oko 60-70 hiljada doseljenika iz svih dijelova Habsburške Monarhije. Bosna i Hercegovina u vrijeme Kraljevine Jugoslavije civilizacijski nazaduje, da bi par godina prije Drugog svjetskog rata i zvanično bila podijeljena između Srbije i Hrvatske.

Zahvaljujući zajedničkom Narodno oslobodilačkom pokretu – NOB-u, u Drugom svjetskom ratu koji je gotovo sve oružane ofanzive vodio na teritoriji Bosne i Hercegovine i koja je pretrpila najveće ratne štete, sve (kvislinške tvorevine) Republike koje su ušle u sastav Druge (Titove)  Jugoslavije dobivaju status pobjednica kada se granice, posebno današnje R Hrvatske i R Slovenije znatno šire na račun ratnih gubitnika, a protjeruju se Mađari, Njemci i Italijani i vrši se nova kolonizacija (vidi film Veljka Bulajića – Vlak bez voznog reda).

Nepravedna agrarna reforma i potpuno lažni mit o 64% srpske zemlje su preuzeli mediji, a od njih političari i priča je krenula oko svijeta. Bošnjački privrednik, publicist i političar Adil Zulfikarpašić je još u ratno vrijeme (1994.) upozoravao da su ratni predstavnici Srba neistinito u kolektivni posjed priključili i svu erarnu zemlju (državnu) koja iznosi oko 53,5%, plus oko 20% koja pripada građanima Srpske narodnosti dolazi se do rezultata oko 64%.

“Sjećam se da je jedini Mate Boban osporio tu brojku. Uzmite na primjer Gacko. Tu su najveći stočari bili Muslimani koji su koristili oko 70% te državne zemlje, a oko 30% Srbi. Onda planina Vlašić gdje su pašnjake uglavnom koristili katolici Hrvati uz nešto Srba, ali sve je bilo apsolutno zajedničko i svi su to smatrali zajedničkom imovinom. I zato to postaje zaista tragično kada jedan lord Owen iznosi te brojke u svojim intervjuima pred čitavim svijetom, a nema nikoga da ih opovrgne. Bošnjačko rukovodstvo je na to šutilo” – (A. Zulfikarpašić, isto).

Povjesničar Ivo Banac dalje razvija tezu (isto, st. 93.): “Ovi podaci su vrlo važni, jer znače osporavanje nekih drugih argumenata. Vidite kako sada predsjednik USA Bill Clinton i svi govore o tome da Srbi moraju dobiti 49%, a Muslimani i Hrvati 51% teritorije Bosne i Hercegovine. Odakle im to da 30% stanovništva dobiva 49%? Kakva je to logika, kakva je to kalkulacija, i to kao rezultat fizičkog uništenja stanovništva i etničkog čišćenja”?

Četiri godine nakon agresivnog rata na Bosnu i Hercegovinu od strane susjednih zemalja R Srbije, a nešto kasnije i R Hrvatske, predsjednici BiH i R Hrvatske, Alija Izetbegović i Miroslav Tuđman, su potpisali (1999.) Sporazum o granici koji nije do danas ratificiran. Time Bosna i Hercegovina rješava granicu sa Republikom Hrvatskom u dužini preko hiljadu kilometara. Bosna i Hercegovina na morskoj obali u Neumu ima sva prava koja proističu iz UNCLOS-a ili Konvencije ujedinjenih nacija o pravu mora.

Na vijest o gradnji Pelješkog mosta prof. dr. Hanka Vajzović, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH, je komentirala: “Niko u BiH nije zakasnio jer je 2007. godine, konsenzusom u Predsjedništvu BiH, donešena najmjerodavnija odluka Predsjedništva, da se mora prvo završiti pitanje razgraničenja i pristupnog koridora otvorenom moru.

U pismu Predsjedništvu Bosne i Hercegovine 06.8.2018. godine, dr.sc. Izet Bajrambašić, kao višegodišnji pomoćnik ministra za promet i komunikacije Bosne i Hercegovine, uključen u mnoge državne i regionalne planove i pomorske probleme Bosne i Hercegovine navodi: “Prvi uzročni, vodeći i najveći problem između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske je iz ratnih godina i sadržan je u nepobitnoj činjenici da je R Hrvatska Pomorskim zakonikom od 02. februara 1994. godine, proglasila svoj državni suverenitet na pomorskom teritoriju u Jadranskom moru, koji pripada Bosni i Hercegovini. Sve odredbe ovog zakonika, vezano za ovu nepobitnu činjenicu, su prenesene u Pomorski zakonik od 14. decembra 2004. godine, tako da su danas na snazi i primjenjuju se. Ove odredbe su decidno prepisane iz zakona SFRJ. Izvod iz pomorskih zakonika R Hrvatske, koji dokazuju tvrdnju o navedenoj nepobitnoj činjenici su u prilogu pisma.

Gospodine predsjedniče, prema navedenom, nadam se da će Predsjedništvo BiH poduzeti odgovarajuće aktivnosti sa ciljem (1.) odvraćanja R Hrvatske od proglašavanja suvereniteta i prisvajanja morskog teritorija BiH, (2.) vraćanje istoga u potpunu nadležnost BiH, na način kako je, pored ostalog definisano i Zakonom o pomorskom i riječnom saobraćaju BiH i (3.) potpune primjene Konvencije UN o pravu mora u vezi prava Bosne i Hercegovine” - (izvod iz pisma g. I. Bajrambašića.).

Navedeno pokazuje da postoji kontrolisana pravna konfuzija i da Sporazum o granici A. Izetbegovića i F. Tuđmana iz 1999. godine nije moguće ratificirati u Saboru R Hrvatske.

U drugom nastavku izjave stručnjaka sa zaključkom.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook