"Probao sam da se objesim nekoliko puta, jednom i da prerežem vene. Nikada nije bilo to u afektu ili iz inata, tj. u fazonu "e sad ćete da vidite vi kada se ja ubijem". Svaki put je to bilo iz duboke tuge i shvatanja da je to jedini način da se sve ovo zaustavi, i zbog toga što sam mislio da sam JA problem i da JA činim ljude nesretnim i ljutim", priča u ispovijesti za Blic Aleksandar Stanojković (31) iz Beograda o svojoj borbi sa depresijom.

Želja za samoubistvom, kao i pokušaji, počeli su još u djetinjstvu, zbog majčine neuzvraćene ljubavi i svakodnevnog nasilja koje je trpio u porodici. Majka ga je prvi put izbacila iz kuće kada je imao svega 10 godina.

- Svaki put kada sam probao, shvatio bih da niko nije zaslužio da ja sebi oduzmem jedino što imam vrijedno na ovom svijetu. Za to su zaslužni moja pokojna baka i moj otac, koji su mi ipak pružili dovoljno ljubavi da ostanem koliko, toliko normalan danas. Kasnije sam shvatio da mogu biti sretan i dok patim, jer sam živ da to osjetim - priča Aleksandar.

Aleksandar je za Blic ispričao da, je on možda "specifičan slučaj", imajući u vidu da većina ljudi, nažalost, ne traži stručnu pomoć.

- Kod psihologa sam išao još kao dijete, jer sam imao problema u porodici. Pa su moji roditelji išli i u bračno savjetovalište, i kod psihoterapeuta. Pa su isti željeli i sa mnom da pričaju. Imao sam sreće da sam u školi imao dobre profesore i učiteljicu koji su brinuli o svojim đacima (a to je danas rijetkost), pa su voljeli da razgovaraju sa mnom kada shvate šta se krije iza mog osmijeha - priča nam Aleksandar.

Kasnije je razgovarao i sa psihijatrom, zbog problema sa majkom, jer je i ona u nekom trenutku završila na psihijatriji.

- Međutim, ono što mi je najviše pomoglo je ljubav i da mi neko skrene pažnju na to koliko zapravo vrijedim. Ja sam imao tu sreću da sam u toj mojoj samoći "naletio" na brižne osobe pune ljubavi i razumijevanja. Zato što su i oni sami prošli kroz slične probleme i brodolome, pa i sami znaju koliko je hladno i mračno to dno koje dotakneš prstima kada dođeš kući, i ostaneš sam.

"Svaki dan sam sanjao da umirem"

Posljednji put pomislio je na samoubistvo prije godinu dana. Bio je bez posla, prihoda, novac je pozajmljivao od oca. Već se dovoljno osjećao bezvrijedno, a onda se pojavio još i dijabetes i druge fizičke tegobe za koje niko nije znao kako da dijagnostikuje.

- Išao sam po ljekarima, i nisu imali pojma šta mi je. Za liječenje sam pozajmljivao novac od oca, jer nemam ni zdravstveno osiguranje. I sve sam manje imao živaca za to, sanjao sam da umirem svaki dan. Ponovo sam imao momenat suicidnih misli. Prosto, htio sam da skratim agoniju i sebi i drugima.

"Smijem se, a imam pripremljeno oproštajno pismo"

Djevojka i otac nisu primjećivali da mu je teško, jer je stalno bio nasmijan, dok im na kraju nije rekao da je čak napisao i testament i oproštajno pismo.

- Prosto, htio sam da skratim muku i da odem pod svojim uslovima i kada ja hoću. Međutim, srećom, sjetio sam se kakav sam borac bio kada sam bio mali, i shvatio da ima jačih i većih ljudi od mene koji pate od većih problema, i da oni ne odustaju. Moja dobra prijateljica i koleginica je tih dana saznala da ima rak debelog crijeva, i borila se. To me je natjeralo da mućnem glavom.

Nastavak Aleksandrove ispovijesti čitajte ovdje.

(Blic/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)