Al Jazeera Balkans

Uvijek sam se bojala visine, taj osjećaj nelagode nikada nisam pobijedila. Bilo je nezamislivo živjeti u Sarajevu a ne voziti se Trebevićkom žičarom.

Uživajući pet godina u tome što sam jedino dijete u porodici, nisam bila najsretnija kada se rodio mlađi brat. Još sam manje bila sretna što je moj brat imao proljetne alergije s gušenjem i što smo stalno išli na Trebević, na kojem bi konačno prodisao.

Baka je to naše porodično putovanje shvatala ozbiljno, bez obzira što je vožnja žičarom trajala malo više od deset minuta, pa je nosila ceker s hranom u dubokoj limenoj kutiji, koju je tada imala svaka sarajevska porodica. Deda je znao da se bojim, pa bi smjestio moj dlan u svoj i šapnuo: "Deda čuva strah."

Nisam uživala u pogledu na Sarajevo, samo sam čekala da se vožnja što prije završi...

Poslije sam se vozila tom istom žičarom, ali s rajom iz škole. Sarajevski momčići pokazivali su hrabrost i muškost u začeću tako što bi se u toku vožnje dizali na noge i ljuljali kabinu.

Onda je došlo nikada ljepše proljeće, koje je svojom ljepotom pokrilo sve ružno, pa čak i predosjećaj da bi mogao početi rat, a počeo je...

Bilo je neprimjereno da mi i tada deda čuva strah, pa sam se pravila da mi je svejedno i da se, kao, ne bojim. Ni tada nisam uživala u pogledu na Sarajevo, samo sam čekala da se vožnja što prije završi...

A onda je došlo nikada ljepše proljeće, koje je svojom ljepotom pokrilo sve ružno, pa čak i predosjećaj da bi mogao početi rat, a počeo je...

Rat u Sarajevu

Uslijedili su dani opsade Sarajeva, i granate, i susreti sa smrću, i sva grozota koju je donio. Svih tih godina sam pokušala prizvati sve one slike Sarajeva iz mira i moje mladalačke zanesenosti. Tada sam silno željela da se samo još jednom mogu provozati žičarom, pa da sa one visine, koja mi se više nije činila tako strašnom, pogledom zagrlim moj grad.

I pitala sam se da li je normalno što ga toliko volim i kako je moguće da možeš živjeti u Sarajevu a biti ga toliko željan?

Dugo je Sarajevo bilo bez svog simbola - Trebevićke žičare, ustvari - predugo. Dugo smo bili uskraćeni za taj pogled na Sarajevo i osjećaj da je svjesno da ga gledamo, pa da se baš, kao lijepa djevojka svjesna svoje ljepote, promeškolji i zadovoljno nasmije.

Danas je svečano puštanje u rad obnovljene Trebevićke žičare i skupit će se svijet, baš kao i davne 1959. godine, kada je Sarajevo dobilo žičaru. Sigurno će biti održan i prigodan govor i sjetit će se 6. aprila 1945. godine, kao i onog 1992. godine...

U toj kabini sa mnom će biti moji Tare, Muris, Hare, Zoka, Saša... i smijat ćemo se, i bit ćemo ponovo mladi kao onog aprila 1992. godine, u kojem smo još uvijek bili zajedno. Niko ih osim mene neće vidjeti

A ja ću sačekati da sve to prođe, da budem sama, pa da pobijedim strah i osjećaj nelagode što u mom tijelu izaziva visina, pa ću sjesti u kabinu Trebevićke žičare i prvi put uživati u pogledu na Sarajevo.

U toj kabini sa mnom će biti moji Tare, Muris, Hare, Zoka, Saša... i smijat ćemo se, i bit ćemo ponovo mladi kao onog aprila 1992. godine, u kojem smo još uvijek bili zajedno. Niko ih osim mene neće vidjeti, ja ću ih iz sjećanja i srca pustiti da te vide, jer oni su tebe i tog pogleda najviše vrijedni...

I kada bi me neko pitao šta je meni Trebevićka žičara, rekla bih mu: Eto, to mi je...

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook