Teško je povjerovati da aktuelno rukovodstvo HDZ-a BiH predvođeno Draganom Čovićem iskreno sažaljeva bivše civilne i vojne dužnosnike HZ HB zbog osuđujuće im presude. Čović sigurno nije oprostio Prliću ulogu u rasturanju Hercegovačke banke, osmišljene kao komandni i kontrolni punkt tokova novca na području Hercegovine.

Stvorena je atmosfera da bi u suprotnom ovo bila presuda svim Hrvatima i domovinskom ratu kao takvom. Tako je u jeku sveopšteg podgrijavanja nacionalnih krvotoka, zaboravljeno kako su u vrijeme dok su branitelji HVO-a ginuli i ostajali invalidi zarad borbe za teritoriju HZ HB, njihovi zapovjednici i ideolozi, stvarali svoja desetine miliona vrijedna finansijska carstva utemeljena na ratnom švercu. Plijen je nakon rata legalizovan i oni su postali “ugledni gospodarstvenici”, prenosi Žurnal.

Prvostepeno je Jadranko Prlić kao predsjednik Vlade HZ HB osuđen na 25 godina zatvora, ministar odbrane Bruno Stojić, načelnik stožer HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Čorić na 16 te Berislav Pušić kao voditelj Odjela za zarobljenike na 10 godina zatvora. Proglašeni su krivim (i) za udruženi zločinački poduhvat.

Prvobitna optužnica protiv šestorice funkcionera HZHB podignuta je u martu 2004. godine. Optuženi su za zločin protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u općinama Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš kao i u logorima Heliodrom, Vojno, Dretelj i Gabela nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine.

“Ne idemo mi gore dokazivati svoju nevinost, nego ćete vi i svi gore morati dokazati moju krivnju i krivnju svih nas, da vidimo gdje smo to mi, šta smo mi to, govorio je Slobodan Praljak 5. aprila 2004. kada je zajedno sa ostalom petoricom optuženih “dobrovoljno” krenuo put Haga. Tokom suđenja pored svjedoka i dokumenata, suoptuženici su krivnju međusobno prebacivali.

“Bruno Stojić nikad se nije sastao sa Tuđmanom, činjenica da su se general Petković i dr. Prlić sastali, pokazuje ko su najvažnije osobe bile,” umanjivao je značaj svog klijenta britanski advokat Karim Khan.

Zaista nije lako pojedincu biti optužen i zatočen na višegodišnju kaznu u trenutku kada bi trebalo uživati u naslagama novca koje su proistekle iz moći ratne funkcije. Zauzvrat su “zatvorili oči” nad zločinima, ubistvima, progonima, silovanjima i mućenjima civila i ratnih zarobljenika.

Jadranko Prlić, prema optužnici, bio je predsjednik Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske zajednice Herceg Bosne, te predsjednik vlade HR Herceg-Bosne. Prlić je, između ostalog, navodi se, bio ovlašten da postavlja i razrješava dužnosti ljude na položajima vlasti u civilnim, vojnim i pravosudnim organima Herceg-Bosne i HVO-a, te posjedovao ovlaštenja da zatvara zatvore i koncentracione logore Herceg-Bosne.

“Njemu se ne može osporiti inteligencija, određene sposobnosti. Međutim, on je po svemu sudeći upleten u mnoštvo stvari vezano za novac, za sve te monopole oko cigareta, nafte...Tu se uzimaju ogromni novci. Druga stvar u koju već pomalo postajem uvjeren da je, zbog straha od Haaga, vrlo popustljiv prema strancima i da on nije u stanju pružiti otpor na njihove zahtjeve,” referisao je svojevremeno Ivo Lučić, bivši šef Sigurnosno informativne službe HVO-a predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu.

“Ja nikada nisam počinio nijedno kazneno djelo,” tvrdio je Prlić u haškoj sudnici, podsjećajući kako je sve učinio da se logori na teritoriji zatvore, ali ne objašnjavajući i kako je dozvolio da nastanu.

Mnogo više nego za HZ HB, Prlić je između otvaranja i zatvaranja logora učinio za stvaranje svoje poslovne imperije. Trgovina gorivom, cigaretama, banke, hoteli, tvornice, kladionice i druge firme stvarane su uporedo sa izgradnjom velelebnih stambenih objekata na Jadranu i drugim dijelovima Hrvatske. Procjene poznavalaca razmjera tih poslova govorile su o milijardu maraka profita.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.

(Žurnal, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)