Tridesetogodišnji Izudin Alić vječno će pamtiti sastanak s bivšim komandantom Vojske Republike Srpske (VRS) Ratkom Mladićem u julu 1995. u Srebrenici, kada je kao dječak dobio na poklon čokoladu, ali uz nju i laž da će sve biti dobro.

Alić je 11. jula 1995, dok su snage vojske i policije Republike Srpske ulazile u zaštićenu enklavu Srebrenica, kao osmogodišnjak bio u naručju svog dede u bazi Ujedinjenih nacija (UN) u Potočarima, gdje su s hiljadama drugih Bošnjaka pobjegli tražeći spas.

“Dedo me je poslao po vodu kada sam u toj gužvi ugledao grupu djece… Sjećam se da je oko njih bilo puno vojnika i da su nešto dijelili. Dotrčao sam, kada me je po kosi dotakao čovjek u srpskoj uniformi, pitao kako se zovem i koliko imam godina, te dao čokoladu. Nisam se plašio, niti sam znao ko je on. Meni je u tom trenutku bila samo bitna ta čokolada, koju mislim da sam odmah pojeo”, priča Alić.

Alić je prije rata živio sa roditeljima i troje braće i sestara u selu Prohići (opština Srebrenica), na samoj granici sa Srbijom. Nakon što su srpske snage 1993. napale selo, Alić s porodicom odlazi u Srebrenicu, gdje je ostao do jula 1995. godine.

Nakon napada na Srebrenicu, Alić je sa mamom, braćom i sestrama, te dedom i nanom, otišao u Potočare, dok je njegov otac sa amidžom i njegovim sinom išao kroz šumu do Tuzle.

“Imao sam osam godina, i iskreno, kad se danas sjetim toga, ja nisam znao šta se tačno dešava… U Potočarima je bio haos, puno vojske, puno ljudi”, prisjeća se Alić.

U haosu Potočara, gdje se skupilo na desetine hiljada ljudi, Alić je otišao do česme po vodu.

“Tada je i nastao taj snimak u kojem se vidi kako me Ratko Mladić pita za ime i godine. Sjećam se da sam mu odgovorio da mi je ime Izudin i da imam 12 godina. Ne znam da vam kažem zašto sam ga tada slagao. Možda sam samo htio da budem stariji, ne znam… Znam da je rekao da će sve biti u redu, a to nije bilo istina”, kaže Alić.

Video-snimak na kojem Mladić, po padu Srebrenice 11. jula 1995. godine, djeci u Potočarima dijeli čokolade, obišao je svijet. Snimljen je na početku operacije tokom koje je, u narednih nekoliko dana, pogubljeno preko 7.000 muškaraca, a protjerano 40.000 žena, djece i starijih.

Alić je autobusom prebačen do Kladnja. Rat provodi u kolektivnom smještaju kod Tuzle, a zatim se vraća u rodno selo Prohiće, gdje i danas živi. Njegov otac i rođaci nisu preživjeli genocid.

“Ne znam gdje i kako su ubijeni. Oca i amidžu sam ukopao odmah nakon rata. Pronađeni su u Kamenici kraj Zvornika. Mog rođaka, tetkinog sina, još uvijek nisu pronašli”, kaže Alić.

Danas Alić često misli na susret s komandantom VRS-a i pita se da li se Mladić njega sjeća.

“Često se to pitam kad ga danas vidim u sudnici u Haagu. Pitam se i da li je tada znao da će svi ti ljudi biti pobijeni… Moj otac i amidža, sav taj narod… Šta osjećam prema njemu? Ništa, samo mi je drago što su ga uhapsili i što mu se sudi. Za sve što je uradio u Srebrenici treba da odgovara”, zaključuje Alić.

Ratku Mladiću se u Haagu sudi za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Suđenje je počelo 2012. godine, a prvostepena presuda se očekuje u novembru.

(Detektor.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)